Prošlog je vikenda u Luleu na sjeveru Švedske održan prvi Festival laponskog filma ili Filmmaávvo. Iz te ne tako velike i prilično nepoznate kinematografije izabrano je i predstavljeno sedamnaest filmova, među kojima su bili i dokumentarci i igrani filmovi, dugi i kratki, filmovi za djecu, a na otvaranju je prikazan klasik iz 1987. godine, koji je bio nominiran i za Oscara u kategoriji stranog filma, norveški film »Ofelaš« (Pokazivač puta) redatelja Nilsa Gaupa, jednog od prvih redatelja koji je utro put laponskoj kinematografiji.

Jedna od organizatorica festivala Anna Sunna objasnila nam je razloge pokretanja Festivala.

– Budući da se sadržajne stvari događaju u laponskom filmskom svijetu, kao nedavni uspjeh filma »Sameblod« (Laponska krv), a 2007. je osnovan i Laponski filmski institut u Kautokeinu u Norveškoj, koji podržava laponske filmove iz Norveške, Švedske, Finske i Rusije, htjeli smo vidjeti bar neke od tih filmova i odlučili ih dovesti i prikazati ovdje, jer tu za njih sigurno postoji publika – rekla je Sunna.

Povezanost s prirodom

Voditeljica kina Folkets bio, u čijim se prostorijama održavao Festival, Siri Pekkari rekla je da su oni festival planirali održati prošlog ožujka, kada su imali premijeru filma »Sameblod«, dakle i prije nego što su znali da će film biti uspješan.

– No budući da nije bilo lako složiti financijski dio, sve se preselilo za vikend u listopadu, ali ni to nije ispalo loše, jer smo imali vremena skupiti više filmova i napraviti veći festival – rekla je Pekkari.

Prikazani filmovi dolaze iz Švedske, Norveške i Finske i svaki na svoj način otkriva zanimljive detalje iz laponske prošlosti i sadašnjosti. No osim što se u svakom od njih može uživati u egzotičnim zimskim pejzažima, svi oni prikazuju i tugu i tragediju jednog miroljubivog naroda, neizmjerno povezanog s prirodom, koji su stoljećima tlačili i maltretirali »civilizirani« Južnjaci. Otimali su im zemlju, važnu za ispašu sobova, uništavali kulturu i jezik, a »božji« predstavnici su u njih usađivali osjećaj manje vrijednosti i opterećivali ih grijehom.

U filmu »Sparrooabbán« (Ja i moja mlađa sestra) redateljica Suvi West obrađuje temu homoseksualizma, što je potpuni tabu i veliki grijeh kod Laponaca. »Den sista generationen?« (Zadnja generacija?) je, kako smo čuli od redatelja, jedini film koji govori o životu Šumskih Laponaca i bio je vrlo tužan što nijedan televizijski kanal u Švedskoj nije bio zainteresiran kupiti i prikazati njegov film. »Biebbmo« (Hrana) prikazuje tradicionalan način prikupljanja i pripremanja hrane, a njihovo poštovanje prema prirodi i sobu, na čijem se mesu najviše temelji njihova prehrana, od kojeg se doslovno iskoristi svaki komadi, fascinantno je.

Želja za nastavkom

Dokumentarci »Min mormor och jag« (Moja baka i ja) Ann-Christine Haupt, »Goahti« (Zapali bubnjeve) Liselotte Wajstedt, »Solens Son« (Sunčev sin) Gunille Bresky i »Kaisas Enchanted Forest« Katje Gauriloff daju uvid u laponsku kulturu i umjetnost te njihove legende i mitologiju, dok »Juoigan« Maje Lis Skaltje i »Joikefeber« Ellene-Astri Lundby govore o njihovom tradicionalnom pjevanju – jojkanju. No Laponci imaju i svoju rap i hip hop zvijezdu pod umjetničkim imenom Slincraze, koji je, kako kaže, jojk zamijenio riječima, a njegov san da postane priznat i izvan laponskih krugova pratimo u norveškom filmu »Artic Superstar« Simena Braathena.

Od igranih filmova prikazana su dva filma Nilsa Gaupa, već spomenuti »Ofelaš« i »Kautokeinoupproret« (Pobuna u Kautokeinou), povijesna drama bazirana na stvarnom događaju, zatim dječji film »Cloudboy« Meikemmine Clinckspoora te naravno »Sameblod« Amande Kernell, vrlo uspješno prikazan prošle godine na Filmskom festivalu u Veneciji i, vjerojatno, u najvećoj mjeri potaknuo veći interes za laponskom kulturom.

Sunna kaže da je laponska kultura na sjeveru Švedske vrlo neprimjetna, iako tamo živi veliki broj Laponaca.

– Luleo je poznato mjesto u kojem Laponci prezimljavaju i dolaze tu sa svojim sobovima, a Luleo ima i vrlo staro  laponsko ime Julevu. Činjenica je da i mi Laponci želimo znati i vidjeti više o našim stvarima pa smo stoga i uzeli stvari u svoje ruke i oko ovog festivala, no moram reći da nam je općina Luleo bila velika potpora – rekla je Sunna, dok je Siri Pekkari potvrdila da žele nastaviti raditi ovaj festival, no možda ne baš svake godine, jer nema baš ni toliko laponskih filmova.