Reagirao sam na zločine, nacionalističke podjele i velikosrpsko zlo pa ne želim šutjeti ni o zlu koje dolazi u ime islama o čemu sam pisao eseje. Zbog toga me napala iranska ambasada – sve ideologije žive od neprijatelja koji moraju biti i unutarnji i vanjski
U Rijeci tijekom svibnja boravi Željko Ivanković, hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, radiodramski pisac, književni kritičar, prevoditelj, publicist i novinar. Ovaj sarajevski književnik gost je Rezidencije »Kamov«, a s Rijekom ga povezuje i izdavač »Ex libris« koji je objavio njegove knjige »700 dana opsade« i »Tko je upalio mrak?«. Željko Ivanković ističe da zahvaljujući »Ex librisu« sebe na neki način počinje smatrati i riječkim piscem, dok će priče koje dovršava u Rijeci zasigurno nositi i riječki pečat.
S obzirom da trenutačno boravite u Rezidenciji »Kamov«, koliko vam je poznat opus Janka Polića Kamova, jednog od najznačajnijih pisaca koje je Rijeka dala?
– Ne bih ga samo svrstavao među najbolje pisce koje je Rijeka dala; Kamov je velikan hrvatske književnosti s početka 20. stoljeća i uopće je velikan jednog posve novog viđenja književnosti. Kamova znamo još iz našeg srednjoškolskog obrazovanja. Njegova neobična sudbina, naročito za mladog čovjeka koji tek upoznaje neke pisce, bila nam je mnogo intrigantnija od njegovog djela. Kamov je jedan od onih možda najintrigantnijih pisaca hrvatske književnosti i uopće tadašnjih jugoslavenskih književnosti. Slično je i s Antunom Brankom Šimićem i s mladim Tinom Ujevićem. Ta vrsta mladalačke tragedije uvijek je kod nas izazivala posebno zanimanje, no onda smo krenuli tragati dublje i pokušali sagledati kontekst Kamovljevih djela.
Intrigantnost rata
Na promociji u »Ribooku« rekli ste da je rat još uvijek najvažnija tema bosanskohercegovačkih pisaca. Koliko će još vremena trebati da se trauma rata zaliječi i pojavljuju li se u djelima suvremene BiH književnosti i neke druge teme?
– Naravno da se pojavljuju i druge teme. Književnost živi od onoga što je totalitet života, a to je nužno i ljubav i smrt, i svakidašnji život i ono najvažnije što nam se u životu događa. Ponekad se možda jednostrano ili prejednostavno misli da je pisanje o ratu zapravo iscjeljivanje ratnih trauma. Ima i toga, ali mislim da je, kako reče Heraklit »rat otac svih stvari« i da je pisanje o ratu zapravo pisanje o svemu. Rat je jedna ekstremna situacija ljudskog društva. Kako je netko rekao, rat je povišena temperatura na društvenom organizmu. Kao što pod povišenom temperaturom cijeli ljudski organizam drugačije reagira, tako je i s društvenim organizmom. Kroz perspektivu rata mi najbolje vidimo ono što bi narodna poslovica rekla: »Ne padne snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer ostavi svoj trag«. Tako i u ratu ljudi pokazuju i ono najbolje, ali i ono najgore u sebi. Tko je dobar u ratu iskazuje još veću dobrotu, solidarnost, požrtvovnost, ljubav, suosjećanje. Istovremeno, tko je zao rat mu daje mogućnost da ide do krajnjih granica testiranja zla. Ono što je kod Dostojevskog ispitivanje pojedinačnih sudbina, karaktera i tipova ličnosti, to se kod Tolstoja pokazuje u ratu. Rat je doista jedna društvena trauma i pisanje o ratu sadrži dio toga, ali ne nužno.
Rat je intrigantan utoliko da vidimo kako ljudi funkcioniraju u tim nekim graničnim situacijama, kako se ponaša dobro i zlo, kako funkcionira ljubav i mržnja, što se događa unutar odnosa muškarca i žene ili u čisto ženskim i u čisto muškim odnosima. U tom smislu rat, nažalost, vidim kao jedno zahvalno polje za literaturu ili drugim riječima – što gore piscu to bolje literaturi. Pisac koji je preživio svu težinu rata dobio je dar s neba, jedno ogromno bogatstvo i iskustvo bez kojega bi kao čovjek bio puno sretniji, ali kao pisac on je dobio rudnik iz kojega može dugo kopati. Naravno, i druge teme koje su udaljene od rata imaju negdje duboki i daleki refleks ratne traume. I u prethodnom sistemu, 1980-ih i 1990-ih godina, čitali smo priče i romane o ratu, jer nekako je sva ljudska civilizacija prekrivena ratom. Sve velike literature i velika djela u dobroj mjeri referiraju rat, ili i rat između ostalog.
U vrijeme rata u Sarajevu knjige su se čitale više nego ikad. Što su knjige tada značile ljudima, a kakva je situacija danas?
– Situacija se, nažalost, promijenila. Mi danas živimo u kulturi slike i elektronskih medija. Svi bulje u televizijske ekrane, gledaju filmove, serije i sapunice, a djeca gledaju u kompjutorske igrice i Facebook. Čak i obaveznu lektiru kopiraju s internetskih portala specijaliziranih za to. Nasuprot tome, rat je u Sarajevu donio sve mane – nije bilo vode, struje, plina… U tom slučaju čime možete ispuniti svoj dan? Čitanjem i knjigom. I ono malo svijeća i lampi koje su gorile na naftu ili na ulje u uljanicama bilo je upotrebljavano za čitanje. I doista je cijelo Sarajevo čitalo. Prisjetio sam se jedne Krležine priče nakon povratka iz Rusije. Bila je to Rusija između dva rata, nakon socijalističke revolucije, i mnogi europski pisci i intelektualci išli su vidjeti izbliza što se tamo događa. Krleža se vratio i zapisao: »Rusija ne gladuje i čita«. To »čita« je zaista bilo nešto što se može reći za Sarajevo. Sve su kućne biblioteke pročitane i knjige su posuđivane, osim onih koje su spaljivane. U to vrijeme spaljivalo se knjige klasika marksizma i omrznutih srpskih pisaca koji su izvodili rat protiv Sarajeva.
Iz toga perioda postoji jedna anegdota. Meni je u ratu izišao jedan roman i moj kolega je taj roman ponio u svoju zgradu. Ja sam već i zaboravio da ga je pročitao. Ni sam više nije znao gdje je taj roman, ali mi je rekao da je siguran da ga je cijeli neboder pročitao. U tim okolnostima, kad se zbog pucanja samo nužno izlazilo iz zgrade, knjiga je išla od ruke do ruke, od stana do stana. Sarajevo je tada kao nikad čitalo, a i ja sam više čitao nego inače. Neke stvari vrijedilo je iznova pročitati, sada s novim iskustvom, u novom svjetlu i s novim znanjem. Nije isto čitati Dostojevskog s 18 i s 40 godina. U međuvremenu osjetio sam rat i na vlastitoj koži.
Konfuzija i javašluk
Što se danas Bosni događa na kulturološkom planu? Naime, došlo je do zatvaranja brojnih institucija u kulturi.
– Dogodilo se nešto što je nama koji smo ljudi u kulturi potpuno nerazumljivo. Daytonski mirovni sporazum, kojim je rat okončan, riješio je najveći problem svih nas, ali je otvoren i čitav niz drugih problema. Jedan od tih problema je kultura koja je svedena na najnižu razinu. Ne postoji Ministarstvo kulture na razini države, a nema čak ni Ministarstva kulture na razini Federacije BiH koja ima ingerencije nad institucijama kulture. Vlast nad kulturom u Federaciji BiH ima kanton, a imamo deset kantona. Sarajevsko narodno pozorište, Zemaljski muzej, Muzej književnosti, Galerija Bosne i Hercegovine, Univerzitet – sve je to u nadležnosti kantona. To je neobično, a na određeni način je i zločin prema kulturi da lokalna zajednica brine o nečemu što je ipak državna institucija. Najreprezentativnije institucije u kulturi jedne države nemaju financijera, a kad nemate financijera onda propadate. Što se tiče Republike Srpske, ona nije strukturirana kao Federacija i ona svoje institucije može podržavati i reći da nju ne zanimaju zajedničke državne institucije.
Posljedica toga je da je kultura u BiH na vrlo niskim granama. Posebna je priča podijeljenost Bosne i Hercegovine na način da ja recimo iz Sarajeva bolje znam što se događa u kulturi u Beogradu, Zagrebu i u susjednim državama nego što se događa u Banjoj Luci i Mostaru. Iz perspektive Sarajeva to je gotovo nezamislivo, pa i sramotno. Ta užasna politička podijeljenost bosanskohercegovačkog društva reflektira se i na sve ostalo. Svugdje tamo gdje nije intervenirala međunarodna zajednica podjele su duboke i nepremostive. U sportu je to drugačije – međunarodna sportska organizacija kaže ako nemate svoju nogometnu i košarkašku ligu i svoje takmičenje ne možete na europsko i svjetsko prvenstvo ni na olimpijadu. U kulturi nema tko to reći. Kultura je na margini političkih interesa, a kad je to tako onda se ona i unutar sebe dijeli. A kultura je ipak u biti nacionalna, a u slučaju kad je u rukama nacionalista jazovi su još dublji. Zaista ne vidim kako se iz toga može izvući, osim možda nekim ukazom međunarodne zajednice. Da biste ušli u Europu morate imati neke institucije kulture koje su zajedničke. Bosna ima 4 milijuna stanovnika, što je jedan europski grad srednje veličine, a ima sedam službenih univerziteta. Reklo bi se da je to zemlja pismenosti i kulture, no u pitanju je potpuna nesređenost, konfuzija, javašluk. Kantoni, poput nekih malih feuda, izigravaju svu vlast, a pritom nemaju ni znanja ni pameti, a ni financijske moći da financiraju kulturne institucije.
Društvo podjela
Kakva je medijska situacija u BiH?
– Slična je kao i u kulturi. Sve je strahovito podijeljeno, do te mjere da vam se čini da nikad nije bilo bolje. Nekad smo u cijeloj BiH imali najviše tri dnevne novine, a danas ih ima desetak. Prije smo imali jednu televiziju s dva kanala, a danas skoro svako selo ima televiziju. Nekad nije bilo ni internetskih portala. Međutim, kad uzmete prosječne dnevne novine, one nemaju ni 10 tisuća primjeraka. Podijeljenost medijskog prostora je tolika da nema čak ni novina koje bi izražavale ozbiljne stavove bliske vlasti, bilo kojoj. Na Zapadu se ipak zna koje su novine ljevičarske, a koje desničarske. To su novine koje prezentiraju određene ideje. U Bosni i Hercegovini i na planu medija sve je feudalizirano i do kraja atomizirano. Svi mediji žive negdje na rubu egzistencije. Bojim se da danas novine više žive od osmrtnica i oglasa. Kad čovjek ide na kiosk kupiti novine, ide zato da vidi je li netko umro da ne propusti ili da pogleda nudi li se negdje posao. Medijska slika u elektronskim medijima također je vrlo loša jer opet imamo ovakvu rascjepkanost. Javna televizija uopće nije u poziciji da proizvodi program. Nekad je javna televizija radila drame, snimala filmove, proizvodila vlastite dokumentarne programe. Danas je sve svedeno na informativne emisije i prikazivanje kojekakvih turskih i latinoameričkih sapunica. Medijski prostor ne samo da je podijeljen nego je i užasno posvađan. Slika je krajnje negativna.
Koautor ste čitanki za osnovnu školu u BiH. Dijele li se i čitanke u toj zemlji na politički podobne i nepodobne?
– Nažalost, ovo što sam rekao za kulturu i medije vrijedi i za školstvo. Školstvo bi trebalo biti temelj jedne kulture i državni ili društveni strateški interes. Međutim, u BiH je i obrazovanje na kantonalnoj razini. Koautor sam udžbenika u Federaciji, i to za one koji uče po bošnjačkom programu i za one koji uče po hrvatskom programu. Često se događa da se u tim udžbenicima nešto na neki način zloupotrebljava. Recimo, ja sam suautor u udžbeniku na hrvatskom jezičnom i kulturološkom prostoru gdje su mimo znanja autora lektori prevodili Ivu Andrića. To se, nažalost, nalazi u mojoj čitanci, ali ja o tome nisam mogao odlučivati, čak to nisam ni vidio. U čitankama morate imati autore i jedne, i druge i treće nacionalne komponente.
Međutim, kad nastavnik uđe u razred on će reći: »Mi nećemo učiti njihove pisce, učit ćemo samo svoje«. Čak i kad crno na bijelo imate čitanku koja je kvalitetna, ona se u praksi izbjegava. A vi kako autor možete praviti čitanku jedino na način i u mjeri kojom je to propisano. Samo deset do petnaest posto možete pokazati kreativnost i ubaciti u čitanku i autore koji nisu nužno naređeni, ali to ne znači da će oni biti čitani i obrađivani. Ukoliko ih i uspijete ubaciti, možete doći u situaciju da netko iz prosvjetno-pedagoškog zavoda kaže da može, ali ne na ćirilici ili će tekst prevesti. Drago mi je da sam u tim čitankama intervenirao do jedne mjere da malu bošnjačku djecu upoznam s dobrim hrvatskim i srpskim piscima, odnosno malu hrvatsku djecu s dobrim bošnjačkim i srpskim piscima. Međutim, nisam baš siguran da je to uvijek došlo do te djece.
Napad iranske ambasade
Zbog vašeg pisanja o islamu našli ste se na listi islamofoba i nazivaju vas »neumornim mrziteljem islama«. Što vam konkretno zamjeraju i kakav je vaš stav prema islamu?
– Ja sam predugo na javnoj sceni. Na njoj sam bio i srbomrzac, i protivnik nove hrvatske demokracije, i komunist, i antikomunist i salonski ustaša. Dobivao sam razne etikete koje se, kao što vidite, često isključuju. Ne može čovjek biti sve to odjednom. Posljednja od tih etiketa je islamofob, što mi je smiješno. Naime, ja sam čovjek koji samo čita i samo piše. Dakle, ne bavim se na neki drugi način društvenim životom i nisam politički eksponiran. Kao što sam u prošlom sistemu čitao Solženjicina, Kunderu i Czeslawa Milosza i pisao o literaturi koja dolazi iz jednog totalitarnog sustava, tako sada čitam knjige pisaca iz arapskih i islamskih zemalja.
Sad se jednako i u Beogradu, i u Zagrebu i u Sarajevu jako prevodi ono što dolazi iz Irana, Afganistana, Turske… Orhan Pamuk, na primjer, otvorio je prostor za viđenje jedne drugačije Turske. Pisce kao što su Khaled Hosseini iz Afganistana, Azar Nafisi iz Irana, egipatski nobelovac Nagib Mahfuz ili Salman Rushdie u Indiji čitam na isti način na koji sam nekad čitao Solženjicina, Kunderu i Milosza. U svojim tekstovima ukazujem na razliku između tih društava koja se pozivaju na islam i konkretnog života. Meni je uzeto za grijeh što se time uopće bavim. Spočitavaju mi da ne razumijem islam i da ga mrzim. Čak se išlo dotle da je moj tekst u knjizi »Tetoviranje identiteta« o knjizi »Čitati Lolitu u Teheranu« protumačen kao poziv za NATO-ve udare na Iran.
O religijama mislim da su zanimljiv fenomen u ljudskoj povijesti, kao nešto što bitno djeluje u razvoju kultura i civilizacija te povijesnom razvoju ideja. Religije proučavam u mjeri u kojoj to mogu kao pisac, jer mi to nije struka. Istini za volju, ne mislim najbolje o svemu tome, jer religije su uz sve dobro donijele i mnogo zla. Pritom prije svega mislim na religijsku praksu i na one koji su u ime religija vodili ratove i ubijali. Kao što su neki ubijali u ime staljinizma i fašizma, ima i onih koji su ubijali u ime islamizma. Kad islam i kršćanstvo pretvorite u totalitarizam, onda sam ja kao pisac i intelektualac žestoko protiv toga. Ali ne načelno, nego na praksi određenih konkretnih društava i literature. Nisam se bavio islamom zato što mi smeta što se događa u Afganistanu, nego sam se time bavio u mjeri u kojoj se slične stvari događaju ili potencijalno mogu dogoditi u Bosni i Hercegovini. Kao što sam reagirao na zločine, nacionalističke podjele i velikosrpsko zlo, ne želim šutjeti ni o zlu koje dolazi kroz islam i u ime islama. Prepoznavao sam to i o tome pisao eseje. Zbog toga me napala i iranska ambasada.
Ideologije, naime, žive od neprijatelja koji moraju biti i unutarnji i vanjski. To ih jača i očvršćuje, a najčešće su neprijatelji ipak pisci. Zato sam i pisao o piscima koji dolaze iz islamskih zemalja, jer oni su problem, protjeruju ih, zatvaraju i proganjaju. Matrica je uvijek ista, bez obzira na to je li u pozadini fašizam, staljinizam, islamizam ili kršćanski fundamentalizam. Mehanizam odnosa vlasti i mislećeg pojedinca uvijek je takav. Zato sam etiketiran kao islamofob i nazvan sam bosanskim Rushdiem, što je meni na neki način kompliment.
