Lopta i pisanje

Željka Horvat Čeč: Tribine i teren moraju opet biti prostor slobode

Siniša Pavić

Književnica, nogometašica i navijačica Željka Horvat Čeč / Foto Denis LOVROVIĆ

Književnica, nogometašica i navijačica Željka Horvat Čeč / Foto Denis LOVROVIĆ

Jedino na toj livadi nije bilo važno ‘ko je Hrvat, ‘ko komunjara, koje si vjere, koje nacionalnosti, koje boje kože. Bilo je važno znaš li igrati nogomet ili ne znaš. I to je ono što nogomet treba predstavljati i biti; prostor prihvaćanja, kaže riječko-međimurska spisateljica i nogometašica



Ne želim staviti niti jedan članak iz novina o derbiju Torcida – Rijeka jer mi u svakom fali neki dio. I ne, neću staviti navijanje »ubij«, »barku« i ostalu mržnju koja se širila stadionom. Evo ovo je filmić (koji ne morate ni otvoriti) jedne standarde Hrvatske – na svim razinama: kreteni se bahate i prijete, a ljudi na pozicijama im to dopuštaju, dok drugi kreteni plješću i životinjskim glasanjem podržavaju.


Nije ovo samo na terenu, ovo je svugdje, samo su ovi kreteni vidljiviji. Svakako, treba se inzistirati na kaznama, i to poštenim kaznama. Nema na stadion 10 godina. Pa ti razmisli. I ne, ovo huliganstvo nije borba protiv HNS-a kako se već po medijima opravdavaju dotični »navijači«. Ovo je punjenje proračuna HNS-a i oduzimanje klubu kojeg »kao vole«. To je huliganstvo i širenje mržnje, nikako borba protiv lošeg sistema. I zamolila bih da se te vandale i praznoglavce prestane nazivati navijačima jer se time vrijeđa navijače. Došli smo do toga da moram reći, normalne navijače i objasniti da su to ljudi koji vole svoj klub i bodre igrače svoga kluba i kada ide i kada ne ide, a ne prijete i štete svom klubu, jer ga naravno, vole i podržavaju.


Živio meni sport i lijepi potezi i pete i golovi i glasno navijanje. Strast prema tom uzbuđenju poteza, napetosti, umjetnosti, ljutnji zbog promašaja, očekivanju boljeg, divljenju neočekivanog, podršci underdogovima, deranju i skakanju, grljenju i suzama radosnicama, pokušajima izvođenja poteza, cijeli ovaj paket emocija zbog kojeg dolazimo na stadion – ne dajmo da ga unište kreteni.«


Problemi s navijačima




Ovo je status što ga je nakon Jadranskog derbija napisala i na svoj Facebook profil stavila Željka Horvat Čeč; spisateljica, navijačica, nogometašica. Međimurka i Riječanka, ona koja s jednakim žarom čeka da Arsenal učini svoje i da Rijeka dohvati toliko željenu tutulu. Ona koju su onomad vabili da zabija golove što na velikom, što na malonogometnom terenu, ma je ljubav prema književnosti bila jača. Pitamo Željku zašto ovakav status.


– Zadnje vrijeme se jako puno frke diže oko navijača i izgreda, ali mi se čini da svatko piše i govori iz neke određene perspektive ne sagledavajući cijelu sliku. Nisam status napisala odmah, dala sam sebi dva dana da razmislim hoću li ili neću, a na kraju sam shvatila da moram. Mislim da na kraju krajeva imam odgovornost napisati nešto o tome kao osoba koja stvarno voli i živi nogomet. Jer, čini mi se da se u raspravu išlo jednosmjerno. Mislim da sliku treba sagladati šire – kazuje Željka.


Kriv je, smatra, sustav koji je svo ovo vrijeme samo tražio navijačku potporu.


– Cijelo vrijeme ih se tapšalo po ramenima, jer ‘to su naši’ i ‘mi Hrvati’, a sad su odjednom to kreteni i ne znam što sve ne. A svi su ih, na neki način, tako odgajali. Mislim da nam nedostaje jedan strogi zakon i, što je još važnije, provođenje tog zakona. Pa ako uletiš u teren, e onda za to i odgovaraj – smatra Željka.


Da nam, za mir na tribinama, ne nedostaje i boljeg nogometa!?


– A ne! Rijeka igra super! Rijeka igra najljepši nogomet na Balkanu – na to će, uz širok osmijeh Željka, a bome se na to ništa manje u osmijeh nije dao ni njen suprug, navijač Rijeke dakako, Filip.


Željka u statusu ne amnestira nikog. To je pozicija iz koje je i željela progovoriti.


– Ali, mislim da treba reći da Armada radi velike, pozitivne pomake. Recimo, otkada smo na Rujavici nije bilo bacanja baklji na teren. Ne uništava se teren, ne šteti se klubu. Ili put u Split brodom. S takvim pričama treba ići van, a ne samo davati pažnju kad netko uleti s letvom na teren – smatra Željka.


Žene i nogomet


Sve što zbori je na mjestu. Ma, Hrvatska je ovo. Žena i nogomet!? Ljubav se začela još za djetinjstva u Međimurju.


– Kada živiš na selu i nemaš baš izbora. Barem ga nije bilo u moje vrijeme. Uglavnom se sve sportsko vrti oko nogometnog kluba. Oko nas su svuda bile senokoše, livade, lopta, školske torbe ili cigle staviš da budu stative i to je to. U osnovnoj školi je bilo ili skakat usa-usa sa curicama ili nogomet s dečkima. Meni je bilo dosadno usa-usa, vukla me lopta, nije mi dala mira. Pa bi se gurala s tim dečkima. I naravno da je bilo otpora. Jer, cure ne znaju igrat nogometa!? E pa, ja sam njima htjela dokazati da znam igrati nogomet – prisjeća se Željka.


I kreće fanatična vježba u dvorištu pred kućom.


– Kada je Ronaldinho prvi puta izveo onu foru da je prošao nogom oko lopte, prije nego lopta takne tlo, ja sam dva sata uporno to vježbala. Tata ide po dvorištu, vidim smijao bi se, a opet ne bi da ga se vidi. Nisam sigurna da bi danas to mogla izvesti, ali bi onu drugu foru kada baciš loptu u zrak pa je prizemljiš na leđa i vratiš je u volej na šut, sigurno mogla odradit – prisjeća se Željka.


Nije ni danas puno drugačije, domeće njen suprug Filip.


– Ona se i danas opušta tako da u dnevnom boravku nabija loptu, napucava je u zid, vježba poteze – smije se Filip.


Zanimljivo je tako da i kad piše Željka ne sjedi za pisaćom mašinom satima, već najčešće žonglira loptom.


– I vrtim priču u glavi. Pa kad posložim dovoljno rečenica, sjednem i zapišem ih. Tako da me ta lopta i taj nogmet prate svuda, kao da su zaljepljeni za mene. Jedino se našu kćer Sašu lopta nije primili ni malo. Ali je zato, kada je bila mala, svaku loptu nosila mami, a ne tati – priča Željka.


Makar je ‘žensko koje igra nogomet’ s muškim rodom zapravo i nije imala problema. Jest provokacija je bilo, ali se, kako kaže, brzo stvorio neki respekt i to na temelju vještine. Pa kada se u Međimurju izgradio u kvartu nogometni teren, na njega nije smjela ni jedna cure osim – Željke!


– I moram reći da mi je bilo ljepše igrati nogomet s dečkima. Ženski nogomet je grublji. Zato me nervira kad se navija »Igraj muški!«. A ne! Igraj ženski! – poručuje Željka.


Elem, još u osnovnoj školi kreće Željkino posve ozbiljno praćenja nogometa. Vježbaju se potezi na dvorištu, gledaju utakmice, snimaju na VHS da bi se analizirale. Važni su i albumi sa samoljepljivim sličicama. Najvažniji onaj iz 1998. godine kada za reprezentaciju igraju i dva Međimurca, Jarni i Ladić. Da pak zaigra nogomet na velikom travnjaku ‘kriv’ je njen brat. On je onaj koji joj je sredio da 2000. zaigra za ŽNK Mali Mihaljevec.


– Mama i tata su me vodili na treninge, a ja sam shvatila da zpravo ima puno ženskih klubova u Međimurju. Zapravo, u Horvatovih je sve ili sport, ili glazba. Stric Vlado je trebao s Jarnijem dalje, igrali su skupa, ali Jarni je otišao a Vlado je dobio sina pa ostao – priča Željka.


Željka dobiva dres brojem 8. Plemeniti je to, sitan vez. Makar, bila je ona i krilo, polušpica, igrala u obrani…


– To znači da ste morali pazit noge – velimo.


Rijeka i “Rijeka”


– E to je nešto što me uvijek nerviralo, kad bi tete na selu kazale; pa kud nogomet, pa cura mora imati lijepe noge. A to kada kažu da ženski nogomet ne izgleda ženstveno, što to zapravo znači!? Pa pogledajte, na koncu, reprezentaciju Švedske – brzo to sasjeca Željka.


Iz Međimurja Željka odlazi u Rijeku na studij. Prva je koja je na Filozofskom fakultetu za tjelesnog odgoja igrala nogomet. Počela je igrati i za ženski malonogometni klubu. Još u Međimurju joj je prišao skaut iz Švicarske koji je osim nogometaša brinuo i o karijeri nogometašica. Nakon jednog od malonogometnih turnira prišao joj je pak menadžer koji joj je nudio profesionalni angažman u Zagrebu.


– Bilo je ili ovo, ili ono, ili nogomet ili književnost koja je također moja velika ljubav. Bilo me i strah što ako negdje odem pa se ozljedim, mogu li se vratiti na fakultet. I donijela sam odluku, objesila kopačke o klina. Nakon toga nisam jedno dvije godine uopće gledala nogomet! Toliko mi je teško palo – kazuje Željka.


Pratila je tada samo englesku ligu, Arsenala radi u kojeg se odavno zaljubila. Domaćem je nogometu zapravo vraća Filip. Odvodi je na utakmicu Rijeke i to je bilo to. Odnosno, Željka kaže kako je već po njenu dolasku u Rijeku bilo jasno da će za Rijeku navijati.


– Kako nećeš navijati za klub koji je onako nepravedno pokraden 1999. godine. Pa svatko normalan bi navijao za Rijeku. Jer to je navijanje za pravdu – poručuje Željka.


Ma, navijačko srce je ipak u jednom trenu bukvalno puklo na dva dijela. Godina je 2009. Početak prvenstva. Osmo kolo. Igraju Rijeka i Mađimurje!


– To je jedina utakmica koju nisam pogledala do kraja. Nakon trećeg gola za Rijeku i nepotrebnog vikanja s tribina »krumpiraši«, digla sam se i otišla pješke doma. Filip i prijatelji su ostali na utakmici. Kasnije saznajem da je 4:0 – priča Željka.


No, ako za Rijeku navija i ne bi li se napravde ispravile, odabir londonskog Arsenala je ipak bio druge vrste.


– Arsenal je ljubav iz čisto estetskih razloga. Kada sam ih počela ozbiljnije pratiti sa svojih 10, 12 godina, taman je krenulo stvaranje tog poznatog Arsenala. Dolazi Wenger na jesen te 1996. godine I dovlači svoju hordu. Dolazi Pires, dolazi Overamars i dolazi najveći – Thierry Henry. U Ljungberga sam jedano vrijeme bila zaljubljena. Ta ekipa, način igre, finoća pokreta, kombinatorika, to je ono zašto voliš nogomet. To igranje za raju. Arsenal je moj klub. Henry moj Bog – priznaje Žaljka.


Pisac Nick Hornby je o mukama navijača Arsenala napisao knjigu »Nogometna groznica«. Kad će Željkina knjiga o nogometu!? Strah ju je, kaže, strah ju je da ima neku zlu sreću pa navija za klubove koji su stalno tu negdje blizu vrha, a nikako da učine taj korak dalje.


– A opet, moram reći da sa Rijekom imam skoro stopostotni skor da ne bi onog Aberdeena. Rijeka nije izgubila nijednu utkamicu na kojoj sam bila osim te. Kad sam bila trudna nisam išla na utakmice i skoro smo ispali iz lige. Ali, ja sam se vratila, vratila se i Rijeka – poručuje Željka.


Dvije ljubavi


Zato Željka ne voli kad je pitaju što joj je prvo, književnost ili nogomet. To je, veli, kao kad majku pitaš koje joj je dijete draže. Nogometa ima i u njenom romanu »4 brave« što ga je nedavno objavio VBZ. Urednik je Kruno Lokotar, a roman je dobio izvrsne kritike. Željka veli da se u roman nogomet progurao kao važan momenat kako njoj osobno, tako i pripovjedačici. Roman je to o djetinjstvu, ali na neki način i priča o ratu koji je traga ostavio svuda, pa i daleko od prvih linija bojišta. Rat je tu, kako kaže, pozadinska kulisa, ali i triger koji otkriva na koji način funkcionira naše društvo i koliko su ljudi skloni etiketiranju i trpanju drugih ljudi u ladice, koliko je tih nesretnih 90-tih bilo važno brojati krvna zrnaca.


– Knjiga »4 brave« nastala je kao reakcija na promišljanje i pričanje o djetinjstvu. Shvatila sam da većinom kada pričamo o djetinjstvu pričamo istih desetak priča, zanimalo me što sve zapravo pamtimo i formiralo nas je, a ne pričamo. Pričajući s prijateljima u Rijeci shvatila sam da su priče iz mog djetinjstva pomalo bizarne. I tu je krenulo kopanje i istraživanje. Nije mi bila namjera pisati o ratu. Ali da, rat nije samo Vukovar, u taj rat spada cjelokupno stanje koje je vladalo zemljom, a koje se zataškavalo. Roman »4 brave« je fikcija. Ali naravno s dosta elemenata autobiografije i dokumentarnog materijala. I važno je napomenuti da to nisu memoari. Roman »4 brave« je knjiga o diskriminaciji, knjiga o odrastanju i borbi za prihvaćanjem i pronalaženjem svojeg mjesta pod suncem, a pisana iz perspektive djeteta – veli Željka.


Željka jedva čeka da Rijeka dohvati toliko željenu titulu / Foto Damir ŠKOMRLJ


Željka jedva čeka da Rijeka dohvati toliko željenu titulu / Foto Damir ŠKOMRLJ



Dok čitatelj gleda u knjizi recimo isječak iz novina u kojem lokalni funkcioner poručuje da nije Hrvat ‘ko nije u HDZ-u, ili čita priču koja se zove Isus i Tito, ima dojam da je knjiga pisana za ova aktualna vremana, a nije tome tako.


– Tek sam pišući otkrila neke stvari. Te bilježnice koje mi je majka sačuvala služile su kao provjera načina na koji dijete piše rečenice, a kada sam krenula sve to čitati shvatila sam koja se indoktrinacija provodila početkom 90-tih u školama – kazuje Željka.


Zato je nogomet u knjizi onaj prostor prihvaćanja.


– Jer jedino na toj livadi, na tom terenu, nije bilo važno ‘ko je Hrvat, ‘ko komunjara, ko ide u crkvu, koje si vjere, koje nacionalnosti, koje boje kože. Bilo je važno znaš li igrati nogomet ili ne znaš. I to je ono što nogomet treba predstavljati i biti; prostor prihvaćanja i prostor slobode. To bi se trebalo dogoditi i na terenu i na tribinama da bi se vratili na početnu točku zbog koje smo i počeli voljeti nogomet, potezu i igri – zaključuje Željka, spisateljica, nogometašica i navijačic Rijeke, ona koja će, osvoji li Rijeka prvenstvo, možda napisati o tome koji veći tekst, čim se, kako kaže, malo slegnu emocije i obrišu suze radosnice.