Književni intimusi

Zdravko Zima predstavio svoje “Ekstraeseje”

Maja Hrgović

Tonko Maroević Zimine »ekstraeseje« naziva dijalozima sa svjetionicima kulture u vremenu koje je – kako kaže Zima – određeno ispraznim narcizmom, bezličnim individualizmom i šupljim spektaklom



ZAGREB - Visoka razina razumijevanja književnosti i kulture uopće, širina i erudicija, uklanjanje efemerijama – to su osobine koje su jučer u atriju Muzeja za umjetnost i obrt ponavljali predstavljači nove knjige Zdravka Zime, »Ekstraeseji«, objavljene u nakladi »Meandarmedije«. 


   Pokušavajući odrediti Ziminu ulogu u ovim tekstovima koji donose subjektivan, gotovo autobiografski pregled velikih i značajnih pisaca s kojima autor gaji prisan odnos – a među kojima su Matoš, Krleža, Kamov, Bernhardt, Fabrio i mnogi drugi – Predrag Matvejević je pošao linijom negacija. Zimino je pisanje blisko Hergešićevom tipu kronike, no bilo bi ga pogrešno nazvati »samo« kroničarom; neki za njega kažu da je »kolumnist«, ali to je odrednica koja se tiče kvantitete pa također ne pokriva sasvim njegov rad; neprikladni su i termini »uvodničar« i »komentator«, a njegovi tekstovi ne bi se mogli nazvati ni studijama, usprkos tome što je u njima puno impozantne erudicije. 


   – Odrednica »ekstra« iz naslova, koja popularno upućuje na »nešto posebno«, ovdje ima značenje dislociranosti, »nečega izvan« – drži Matvejević – koji je opsežno govorio o Ziminu naslanjanju na Matoša i njegovu ideju da će naša kultura biti nacionalna onda kada bude europska, i pronašao neke zajedničke osobine u njihovu pisanju: u tekstovima obojice vrsnih esejista može se iščitati opomena i ironija, ali ne zajedljivost i zazor. 




   Kao i Tonko Maroević koji je u svome izlaganju pozitivno govorio o ciklusu »Zimsko ljetovanje« što ga Zima ispisuje u »Novome listu«, Matvejević također cijeni njegov rad u novinama. 


   – Zdravko Zima nije, srećom, obilježen ni sputan tom vrstom regionalnosti koja je nametnuta »Novom listu« – rekao je Matvejević. 


   Maroević pak osobito cijeni Ziminu ulogu tumača prostora u kojemu živimo, a u kojemu književnost ima dodatnu ulogu – suočava nas sa spoznajom zbilje, intuitivnom i realnom, koje je on portretist i tumač. Njegove je »ekstraeseje« nazvao dijalozima sa svjetionicima kulture u vremenu koje je, kako je rekao Zima, određeno ispraznim narcizmom, bezličnim individualizmom i šupljim spektaklom, a u kojemu se još uvijek čuju predrasudama izobličene fraze poput: »Srbin, ali dobar« i »Hrvat, ali nije ustaša«. 


   Zima je ponudio svoju definiciju ove knjige: ona je njegova autobiografija, u kojoj piše o svome odnosu s književnim intimusima, a preko njih o samome sebi, svome ukusu, senzibilitetu, strastima… Rekao je da se u Joyceu prepoznaje, a da Bernhardta doživljava kao brata blizanca.