Tribina u Zagrebu

“Zašto se mrzimo?”: Na ovim područjima književnost reflektira postojeću mržnju

Tihomir Ponoš

Foto: DARKO JELINEK

Foto: DARKO JELINEK

Ivana Šojat kazala je da se nakon rata i sama borila protiv mržnje kod sebe. Za nju je mržnja sedlo koje tvori mitologija, koja se izmišlja kako bi se ljude osedlalo i dalo im okvir za njihov mali identitet



ZAGREB – Mržnje u književnosti ima, ali više je mržnje koju književnici stvaraju mimo svojih djela, a književnost, posebno lektirno čitanje, nemaju šanse protiv društvenih medija i jezika tabloida. Sve to moglo se čuti na tribini »Zašto se mrzimo? Mržnja u književnosti« u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust i Frakture.


Vladimir Arsenijević, najmlađi dobitnik prestižne NIN-ove nagrade za roman godine, podsjetio je na »užasno vrijeme u Srbiji devedesetih godina«. Polarizacija se tada osjetila svuda, pa i u književnosti, a perjanice srpskog nacionalizma bili su književnici poput Dobrice Ćosića, Mome Kapora i Dragoslava Mihailovića, ali postojala je i druga Srbija, ljudi poput Rade Konstantinovića, kazao je Arsenijević.U knjigama književnika koji su bili perjanice nacionalizma nema mnogo mržnje, a eklatantan primjer je Kapor koji je u Beogradu bio na glasu kao zagrebački pisac. Arsenijević je naveo osobno iskustvo s Kaporom. Naime, nakon Arsenijevićevih izjava o tome koliko je potresen onime što se zbiva u Vukovaru i Dubrovniku, Kapor mu je odgovorio da »Vukovar nije bio barok, nego neki provincijalni barok«, na temelju čega je Arsenijević zaključio da je Kapor sociopat. Međutim, Kapora se danas u Srbiji prikazuje kao »romantičnog pisca naših ulica, on je kolumnist dnevnih novina, neke biografije uspješno su oprane«. Jedina knjiga koja doista isijava mržnju je »Top je bio vreo« Vladimira Kecmanovića – smatra Arsenijević.

Antiratna pjesma


Ivana Šojat, književnica, dragovoljka Domovinskog rata, kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnicu Osijeka, kazala je da se nakon rata i sama borila protiv mržnje kod sebe. Za nju je mržnja sedlo koje tvori mitologija, koja se izmišlja kako bi se ljude osedlalo i dalo im okvir za njihov mali identitet.


– Krv trpimo da bismo izgradili velebnu povijest, kazala je Šojat, i dodala da u toj povijesti »naši nikad nisu krivi«. Pročitana je snažna antiratna pjesma srpskog pjesnika Dušana Vasiljeva koji se borio u Prvom svjetskom ratu i umro kao mladić u 24. godini. Šojat je kazala da bi takva pjesma trebala ući u lektiru, »ali onda bi bile plinske boce pred Ministarstvom znanosti i obrazovanja i postavljalo bi se pitanje zašto se čita nepoželjna strana literatura«. Upozorila je i da nema nacionalnih povijesti prije građanske povijesti, a »kada govorimo o dičnoj i slavnoj hrvatskoj povijesti, mi lažemo djecu«.




Upitana koliko je loša anonimnost pod kojom se sve može komentirati na društvenim mrežama, rekla je da bi »prije pojave društvenih mreža normalan čovjek upoznao dva-tri idiota, a danas tisuće ljudi pod lažnim imenom rigaju komplekse«.



Utjecaj lektire je vrlo ograničen, kazao je Arsenijević. U nastavnom programu u Srbiji među lektirnim naslovima nema živih autora. Utjecaj lektire je upitan, upitno je koliko učenici čitaju, koliko čitaju s razumijevanjem.– Stvarni utjecaj imaju društvene mreže i tabloidski jezik koji perpetuira neprestano stanje rata i to dolazi do svijesti. Književnost protiv toga nema šanse, zaključio je Arsenijević.


Društvene mreže


Kristian Novak, jedini dvostruki dobitnik nagrade Tportala za roman, ustvrdio je da na ovim područjima književnost reflektira postojeću mržnju, a i iz inozemstva nas gledaju kao na ljude koji će se zajedno veseliti pa poklati čakijama. Novak je kazao da ne može zamisliti zdravog čovjeka koji nije sposoban mrziti, ali pitanje je što s mržnjom čini. Važan uzrok onoga što je nazvao »sitnom mržnjom« jest duboko nepovjerenje u državu, društvo i zajednicu i njenu sposobnost da će kazniti za učinjeno.


– To je duboki razlog za mržnju. U organiziranim društvima netko će se pobrinuti za pravdu, a gdje toga nema, uzima se pravda u svoje ruke, kazao je Novak. Iznio je i osoban slučaj u kojem je na svojoj koži prešao put od sitne neugodnosti do artikulirane mržnje. Naime, nakon što je objavio roman »Ciganin, ali najljepši«, kazneno ga je prijavio čovjek koji roman nije čitao i to zato što je roman pisan u prvom licu, a Novak je koristio i imenicu »Ciganin« dok je nečitatelj smatrao da je morao koristiti imenicu »Rom«.


Ivana Šojat zaključila je da se »ovdje« srednji sloj, a to je sloj koji čita i ide u kazalište, poslovično uništava. Navela je da je danas među posjetiteljima HNK-a Osijek, u kojem radi, veoma malo studenata, možda pet posto, što je posljedica toga što se fakulteti upisuju da bi se nešto upisalo, a to je pak posljedica toga što je sve ostalo srozano pa je srozano »biti zidar«.