– Pisanje je neisplativo, – izjavila je spisateljica Slavenka Drakulić. – Pisati vrijedi za pojedinca, autora, ako time želi osloboditi u sebi neke tjeskobe ili nemir, ispuniti neku osobnu misiju, otkloniti uzroke svojih unutarnjih tegoba.
Inače, sam taj čin pisanja povezan je uz mnogo truda i odricanja, ali sve u svemu pisanje je bilo i jest neisplativ posao! Kada to kaže jedna od naših najviše prevođenih autorica, spisateljica nagrađena mnogim značajnim književnim nagradama, onda je ta tvrdnja kompetentna, zbunjujuća ali i zabrinjavajuća.
– Nakon Fride Kahlo i Dore Maar, dvjema ženama, umjetnicama, inače i vršnjakinjama – rođene su bile 1907. godine – ali i dvjema vrlo različitim ličnostima, pisat ću i o trećoj ženi, `jakoj` ženi, – rekla je Slavenka Drakulić, – premda još ne znam s kojom ću ženskom ličnošću `zaokružiti` svoju trilogiju.
Bit će to za oko tri godine, koliko se obično treba raditi na takvoj romansiranoj biografskoj prozi, – najavila je autorica.
Pojašnjavajući svoje izbivanje, zapravo izostanak iz javnog života u Hrvatskoj devedesetih, rekla je da je svake od tih dvadeset proteklih godina najmanje pet pa i šest mjeseci godišnje neprekidno u Hrvatskoj, ali joj je tada pisanje u novinarstvu bilo onemogućeno ili otežano. – To je onda kao da vas nema, – rekla je parafrazirajući naslov jedne od svojih knjiga („Kao da me nema“).
Bila je ovo odlično posjećena književna večer u tribaljskom Hotelu Balatura, u kojem se nastavlja tradicija gostovanja poznatih književnika iz Hrvatske i susjednih zemalja.
