Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
12. prosinca 2018.
Svestrani autor

Zadnji punokrvni satiričar: O kazališnom, književnom i nakladničkom djelovanju Predraga Lucića

Zadnji punokrvni satiričar: O kazališnom, književnom i nakladničkom djelovanju Predraga Lucića
Zadnji punokrvni satiričar: O kazališnom, književnom i nakladničkom djelovanju Predraga Lucića
Autor:
Objavljeno: 14. siječanj 2018. u 10:21 2018-01-14T10:21:24+01:00

Prošle godine na Splitskom ljetu konačno je praizvedbu doživjela Lucićeva drama »Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad«, za koju je dobio nagradu »Judita« za umjetnička dostignuća u dramskom i glazbenom programu

Sredinom prosinca 2017. u Slovenskom stalnom gledališču u Trstu gledala sam predstavu »Barufe«, koprodukciju Gledališča Koper, Slovenskog stalnog gledališča, Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula i Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica. Prema »Ribarskim svađama« Carla Goldonija predstavu je režirao Vito Taufer, a uz Iztoka Mlakara autor songova je Predrag Lucić. To je moj posljednji susret s nekim umjetničkim djelom u kojemu je Lucić ostavio svoj prepoznatljiv trag.

Aktualni »incidenti« između hrvatskih i slovenskih ribara dobili su tragikomičnu obradu u Tauferovom komadu, dok su songovi Predraga Lucića pridonijeli duhovitom prikazu populističke političke i gospodarske lukavštine i manipulacije s nezadovoljnom, neobrazovanom i siromašnom multietničkom ribolovnom zajednicom.

Predrag Lucić prije svega je poznat kao vrsni novinar, kolumnist, pjesnik i možda zadnji punokrvni hrvatski satiričar, no on je bio i kazališni čovjek.

O tome govori biografska crtica da je studirao kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (položio oba diplomska, a ipak ostao apsolvent). Režirao je u Beogradu, Splitu i Tuzli, a tu su i suradnje s raznim kazalištima. Osim u »Barufama«, pojavljuje se kao autor songova i u predstavama »Majka Courage i njezina djeca« HNK-a Split te »Tri mušketira« HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, dok je za predstavu »Grupa TNT Alan Ford«, rađenoj u koprodukciji Kamernog teatra 55 i Gledališča Koper, napisao tekst. Prošle godine na Splitskom ljetu konačno je praizvedbu doživjela Lucićeva drama »Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad«, za koju je Lucić dobio nagradu »Judita« za umjetnička dostignuća u dramskom i glazbenom programu.

Pjesnički kabareti 

Teatru su bliski i putujući pjesnički kabareti »Melodije Bljeska i Oluje/Melodije borbe i pretvorbe/Melodije svega i svačega«..., koje je Lucić zajedno s Borisom Dežulovićem izvodio od 2007. godine. Nakon nastupa na Riječkim ljetnim noćima 2009. godine, Predrag Lucić u jednom neformalnom razgovoru izrazio je želju da njegovu dramu »Aziz« režira Paolo Magelli, možda u riječkom HNK-u. Od toga je prošlo čak osam godina i predstava »Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad« napokon je praizvedena prošle godine na Splitskom ljetu. Ova comédie-franchise prema motivima »Pira malograđana« Bertolta Brechta napisana je prije desetak godina, a u ovoj drami Lucić se osvrće na planetarnu histeriju »rata protiv terorizma« i proizvođenje industrije straha. Prvo kazališno uprizorenje »Aziza« režirao je Dino Mustafić.

Što je htio ili mislio reći svojim »Azizom«, Predrag Lucić pojasnio je još 2008. godine, kad su se i očekivala njegova prva kazališna uprizorenja: »Među junake Brechtova »Pira malograđana« doveo sam Aziza, čovjeka o kojem veseli svatovi ne znaju ništa, osim što na osnovi njegove tamne puti i neprilagođenosti zadanoj situaciji zaključuju da se radi o nekakvom Marokaneru, Arapinu ili tako nečem, pa da se samim tim radi i o potencijalnom teroristu. Takva je reakcija nažalost očekivana, jer ih dežurna propaganda planetarnog rata protiv terorizma uči da o »svima njima« razmišljaju kao o bombašima-samoubojicama. Moj tekst govori o industriji straha koja dodatno izluđuje već ionako pomahnitale stupove konzumerističkog društva.«

Premda je izgledalo da će biti praizveden još 2008. godine, prvo u Varaždinu, a onda u Splitu, dogodilo se da smo »Aziza« dočekali tek 2013. i to kao radio igru u režiji i adaptaciji Jasne Mesarić na 3. programu Hrvatskog radija, a tek 2017. kao kazališnu predstavu. Lucić je za Hrvatski radio napisao i dramu »Cervantesov trg ili trg robova – audio-adio play«, povijesnu satiru na nikad potvrđenu teoriju da je pisac »Don Quijotea« svojedobno bio zatočen u Ulcinju. »Cervantesov trg« objavljen je u zborniku Trećeg programa Hrvatskog radija, ali na radiju još nije izveden.

Predrag Lucić napisao je songove za predstavu »Tri mušketira«, koju je u HNK-u Ivana pl. Zajca 2013. režirao Kokan Mladenović, o kojoj smo pisali u našem listu: »U pokušaju da se kroz ruho »Tri mušketira« kritički progovori o današnjem društvu i njegovim anomalijama, najjače mjesto predstave su tekstovi Predraga Lucića, koji bespoštedno raskrinkava Državu i Crkvu, usmjerujući satiričku oštricu naročito prema Crkvi koja danas sve više nalikuje banci i velikoj korporaciji koja utjelovljuje financijsku i političku moć (jedan od najboljih prizora je onaj u bočnim ložama s Kardinalom i pratećim korom koji Crkvu i Državu sintetizira u »Rišeljezi«). Lucić je autor songova i u predstavi »Majka Courage i njezina djeca«, koju je prema Brechtu u splitskom HNK-u 2013. režirao Dušan Jovanović.

Jedinstvena poetika

Pjesničke, prozne i dramske tekstove Lucić je objavljivao u časopisima Fantom slobode, Ars, Sarajevske sveske i Naše pismo. Objavio je knjige »Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti« (u koautorstvu s Borisom Dežulovićem, 1998. i 1999.) te zbirke pjesama »Haiku haiku jebem ti maiku« (2003), »Ljubavnici iz Verone« (2007), »Sun Tzu na prozorčiću« (2009), »Bezgaća povijesne zbiljnosti« (2010), »Mjesec iznad Splita« (2012), »Gusle u magli« (2013) i »Step by step - Stepinac« (2016), kao i audio knjigu »Filter Jugoslavija« (2011).

Prva cjelovita knjiga poezije Predraga Lucića »Ljubavnici iz Verone« prezentira neka od istaknutih obilježja njegove, po mnogo čemu jedinstvene poetike. Uzimajući za tematsku okosnicu jedno sinkronijski i dijakronijski izrazito gusto mjesto, zid u Veroni prekriven ljubavnim grafitima, autor istovjetnom poetičkom gestom zahvaća niz naizgled disparatnih postupaka, koji su objedinjeni njegovom intencijom da registrira i na poeziji imanentan način verificira i dodatno razradi jednu u mnogome zapostavljenu jezičnu dinamiku; onu koja je u svom punom obliku sastavnim i nerazdvojnim dijelom jednog specifično mediteranskog, a time i dalmatinskog urbanog okruženja.

Kako su pisali kritičari, upravo takav kontekst omogućava mu da polazeći od naizgled trivijalne situacije, služeći se lirskim prepričavanjem »sapunjavih« intimno-javnih zgoda i jada, u konačnici dobije impozantnu paletu kao odraz/odsjaj/bljesak određene matrice koja i nadalje buja i kipi generirajući materijal koji je zacijelo stariji od samog pisma. Učinivši tek jednu gestu, ovdje je to najobičnije turističko šalabazanje po Italiji, izdašno se služeći općim mjestima iz takozvane niske i visoke moderne kulture, u rasponu od parafraza i referenci na dobro poznate pjesnike do medijski izlizanih slika, Lucić je kao malo koji hrvatski pjesnik uspio raskriti jednu novu dimenziju moderne kulture življenja.

»Grupa TNT Alan Ford«

Prema tekstu Predraga Lucića 2016. premijerno je izvedena predstava »Grupa TNT Alan Ford«, ponovno u režiji Kokana Mladenovića. Lucić je tekst radio prema kultnom stripu »Alan Ford«, koji je iznimnu popularnost imao u bivšoj Jugoslaviji. Dobro znane dogodovštine grupe tajnih agenata ovaj su put protkane aktualnim trenutkom moderne Europe, kojoj se sve češće stavlja na savjest odnos prema imigrantima, posebno iz arapskih zemalja, netolerancija, strah od drugih, »tuđih« kultura i njihove potencijalne ekspanzije, te podizanje zidova – onih stvarnih ili nevidljivih kojima se u ime demokracije kreiraju sve dublji ponori među zemljama i ljudima.

Članovi grupe TNT Alan Ford, Bob Rock, Mister Hik, Grunf i drugi, predvođeni Brojem 1, ovoga su puta dobili zadatak da zaustave biznis s prodajom bodljikave žice, nužno potrebne Europi. Njihova akcija počinje u Kopru, gdje se žica tajnim putevima preprodaje. Kroz čitavu priču redateljski i autorski provučena je oštra kritika stvaranju globalnog straha na europskom tlu, kao najunosnijeg posla današnjice i najjačeg oružja manipulacije ljudima. Strah od dolaska drugih kultura, osnovna je misao kroz koju se plete slika naše današnjice. Komad donosi obilje satire, ironije i humora, naglašavajući negativnosti dominirajuće europske, ali i svjetske politike.

– Ako je u tome njegov pjesnički nerv primarno mediteranski, ako njegove pjesme izviru iz jedne zasebne manije/melankolije, onda nam Lucić prije svega otkriva Dalmaciju kao vibrantan i živ sadržaj, a koju kao sredinu valja uvijek iznova osluškivati i promatrati kako bi se zahvatile njezine brojne, često neulovljive, odnosno još češće šablonski reciklirane kulturološke dimenzije – dio je osvrta na Lucićevu poeziju.

Neosporiva duhovitost 

Lucićevoj trilogiji protuškolskih čitanki Sinan Gudžević posvetio je knjigu »Protiv svih nastava: Parodije Predraga Lucića«. U njoj Gudžević piše: »Bahtin bi, da je živ, možda u Lucićevom parodiranju čitanke vidio početak nastajanja nove vrste koja će domoljubnu i otadžbinsku čitanku jednom vrgnuti u ropotarnicu. Čas nije nepogodan da se i ljudi na fakultetima, kojima su i usta i bilježnice pune raznih dekonstrukcija, stvaralački pozabave jednim blistavim primjerom za to čime se bave.«

Prvi Gudžević esej govori o Lucićevoj knjizi »Haiku haiku jebem ti maiku – Velika Feralova pjesmarica«, dok se ostala tri bave njegovim čitankama koje uvode potpuno novi parodijski žanr na svjetsku scenu, nemjerljiv s bilo čime do sada napisanim, a posebnu težinu daje im njihov opseg od ukupno 1.820 stranica! Već naslovi čitanki daju naslutiti gozbu duha koja se u njima krije: »Sun Tzu na prozorčiću (Čitanka iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola)«, »Bezgaća povijesne zbiljnosti 1 i 2 (Čitanka za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola)«, »Gusle u magli (Čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola)«. Gradivo je u svakoj čitanki pravilno raspoređeno u dva polugodišta s po šest nastavnih jedinica, te ga prati prikladan, edukacijski materijal: pitanja i odgovori za razumijevanje pročitanog, citati, bibliografski navodi…

Osim neosporive duhovitosti, Lucić je jedinstven i po enciklopedijskoj akribiji. Čitanke su svojevrsna paralelna (kontra)povijest naših krajeva, etno i eko zaliha, te višestruko kodirana književnost. Interpretacijski praktično nemaju dna i otvaraju bezdane zbilje u koju smo upali. No, nemaju ni »duplo dno«: Lucićev humanistički i emancipirajući stav ni u trenu nije dvojben. Sinan Gudžević je o »fenomenu Lucić« prvi opsežnije progovorio, upisujući ga na vrh parodijske tradicije od antike naovamo.

Na planu kulture važan je i doprinos Predraga Lucića domaćem izdavaštvu. Biblioteku Feral Tribune pokrenuo je 1993. godine, u nastojanju da koliko-toliko spasi tada nepovratno razlomljen književni i kulturni prostor ratom razorene države. Prvu knjigu biblioteke, »Lautu i ožiljke« Danila Kiša, objavio je u suradnji sa svojom bivšom profesoricom na fakultetu, Mirjanom Miočinović. Slijedilo je osamdesetak žanrovski raznorodnih naslova, od kojih su neki, poput prijevoda Raymonda Carvera, Lawrencea Ferlinghettija, Leonarda Cohena ili Ödöna von Horvátha, zadobili kultni status. Dodajmo i da je Lucić bio član Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog centra P.E.N.-a. Ovaj svestrani i plodni autor otišao je na vrhuncu svoje kreativnosti i spisateljske zrelosti, što je velik gubitak za hrvatsku kulturu i umjetnost.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka