U svečanom salonu Zajednice Talijana u Rijeci predstavljena je knjiga riječkog povjesničara Williama Klingera, kojeg je 31. siječnja 2015. godine u parku Astoria u New Yorku ubio Alexander Bonich. Za realizaciju knjige naslovljene »Un’ altra Italia: Fiume 1724 – 1924« odnosno »Druga Italija: Rijeka 1724. – 1924.« zaslužan je Klingerov prijatelj urednik knjige povjesničar Diego Redivo, a izdana je zahvaljujući angažmanu Centro di ricerche Rovigno, Centra za povijesna istraživanja u Rovinju i Lege Nazionale Trieste.

Večer u čast povjesničara, doktora znanosti, posthumnog dobitnika nagrade Grada Rijeke, koji je svoja istraživanja osim rodnome gradu posvetio i obradivši »škakljivu« tematiku Ozne u knjizi pod naslovom »Teror narodu«, te bio koautor knjige »Tito, neispričane priče« uz publicistu Denisa Kuljiša, moderirao je novinar Sandro Vrancich.

Genijalni istraživač 

– Knjigu je napisao sin ovoga grada iznimno bogate prošlosti, koji je bio povjesničar novoga doba. Njegova stručnost i lingvističke sposobnosti otvarale su mu vrata brojnih arhiva diljem svijeta. Njegova strast za istraživanjem je bila vulkanska. S iznimnom energijom i entuzijazmom obavljao je istraživački posao. Bio je veliki izvor znanja – kazao je, obraćajući se brojnoj publici, prof. Giovanni Radossi, direktor Centra za povijesna istraživanja u Rovinju.

Predsjednik Lege nazionale di Trieste, odvjetnik Paolo Sardos Albertini, kazao je kako je Klingera doživljavao kao sina, te podcrtao važnost ovoga izdanja u kojem je obrađena bogata povijest grada Rijeke.

– Sjećam se našeg prvog susreta. Strastveno mi je izložio svoje projekte i tako je započela naša suradnja. Ova knjiga obrađuje kompliciranu povijest Rijeke i to nije bio nimalo jednostavan povjesničarski rad, no Klinger je bio vrhunski istraživač, čak štoviše usudio bih se kazati genijalan. Njegov tragičan kraj ostavio je duboki trag u svima nama koji smo ga poznavali – kazao je Paolo Sardos Albertini.

Urednik knjige i bliski Klingerov kolega, povjesničar Diego Redivo vrlo je emotivno govorio o svom prijatelju.

Radost i tuga 

– Ova je večer za mene istovremeno radosna i tužna. Radosna jer je izdana knjiga čiji Klingerov rad svakako zaslužuje, a tužna zato što taj rad ne bih bio ja realizirao već Klinger, koji nas je prerano i tragično napustio i koji bi da je živ zasigurno obogatio naše znanje novim istraživanjima i otkrićima. Njegov gubitak velik je gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, ali i za intelektualnu zajednicu. Sjećam se kad sam dobio SMS poruku u kojoj je pisalo da je ubijen. Nisam mogao vjerovati. Bio sam u šoku. Njegova tragična smrt iznimno me pogodila. Nismo prijateljevali na klasičan način, već poslovno. Voljeli smo raspravljati o temama koje su nas zanimale. Upoznali smo se 2000. godine na jednom simpoziju. Gajio sam velike simpatije prema njemu jer je bio vrsni povjesničar i lingvist, intelektualni um koji nikada nije mirovao i bio izrazito strastven u svom poslu. Materijal koji sam uredio za ovu knjigu bio je sukus njegovoga dotadašnjeg rada na temu povijesti Rijeke, koja nije nimalo jednostavna. Važno za istaknuti je to da je dao presjek povijesnih događaja s međunarodne povijesne scene, koja je utjecala i na lokalni kontekst, odnosno Rijeku – rekao je Diego Redivo.

Prezentaciji knjige nazočili su supruga ubijenog povjesničara, Francesca Klinger, ravnatelj Muzeja Grada Rijeke Ervin Dubrović, vlasnik antikvarijata Mali Neboder Saša Dmitrović, te drugi intelektualci, prijatelji i štovatelji Klingerovog istraživačkoga rada. Ovom je prigodom predsjednik riječke Zajednice Talijana, Moreno Vrancich, priredio i prigodne poklone kao znak pažnje.

Diego Redivo: Imao sam cilj – ukazati pravdu Williamu

Foto Roni Brmalj

U kratkom razgovoru s urednikom izdanja knjige »Un’ altra Italia: Fiume 1724 – 1924«, povjesničarom Diegom Redivom doznali smo kako je na knjizi radio dvije godine.

– Na knjizi sam zasigurno radio dvije godine, jer sam morao napraviti i reviziju nekih dijelova, a u tome mi je umnogome pomogao i Centar za povijesna istraživanja u Rovinju. Bio sam toliko udubljen u povijesni materijal da u pojedinim trenucima nisam bio svjestan je li se događaju neka ponavljanja, te mi je prof. Radossi ukazao pomoć pregledavajući materijal. Note koje je William stavljao u spise bile su bilješke koje su njemu trebale poslužiti pri pisanju. Stoga sam morao potražiti autore i provjeriti izvore. Bio je to vrlo zahtjevan projekt. No imao sam cilj. Ukazati pravdu Williamu. Zaslužio je daleko puno više nego je ikada imao. Trebao je imati svoje mjesto na sveučilištu puno prije negoli neki drugi, koji nisu bili kvalitetni povijesničari kao on. U Americi je trebao ostvariti bolje uvjete za rad i život, no nažalost, sudbina je htjela drugačije.

Rekli ste da je obitelj uzdržavao radeći na naplatnim kućicama na autocesti?

– Da. Bio je čovjek koji se nije saginjao, koji nije želio nekome biti nosač aktovke na sveučilištu, nekom docentu, i to je utjecalo na njegovu poslovnu situaciju. Imao je vlastite ideje koje su mogle zasmetati nekom drugom povjesničaru i tako nije nikada dobio ono što je zaslužio, s obzirom na njegov briljantni intelektualni um.

Što je ono što vam se najviše sviđalo kod Williama Klingera?

– Bio je stimulativan. Njegova strast u pogledu povijesti motivirao je i druge kolege da budu bolji u poslu. Bio je zaista pravi vulkan. Kad je pričao o povijesnim događajima pričao je to s puno strasti, ali i vrlo kompetentno izlagajući povijesne činjenice. Čovjek nije mogao a da ga pažljivo ne sluša. No tijekom naših druženja znali smo se i našaliti na vlastiti račun i dobro se zabaviti. Nismo usko surađivali na nekom određenom povijesnom projektu, već smo se uglavnom družili na kongresima na kojima smo se susretali, ali ti su susreti za mene bili posebni i dragocjeni.