19. Sa(n)jam knjige u Istri

Vojo za večeru, Šiljak za doručak

Boris Vincek / Glas Istre

Program »Doručak s autorom« zamišljen je kao razgovor u kojem je gost uvijek u prvom planu. Želja mene kao voditelja je da dam prave šlagvorte kako bi se autori raspričali, pojasnio je Vojo Šiljak na predstavljanju svoje knjige »Doručak s autorom«



PULA Na prezentaciji knjige »Doručak s autorom« Voje Šiljka, o kojoj su uz autora razgovarali Davor Mandić i Ivo Štivičić, Šiljak je kazao da je do »posla« voditelja popularnog sajamskog programa došao zahvaljujući preporuci Enesa Kiševića. Mandića je zanimalo u čemu je tajna Šiljkove prirodnosti i ležernosti, ali i inteligencije tijekom razgovora koje vodi s poznatim i manje poznatim svjetskim autorima. 


– Doručak s autorom zamišljen je kao prirodni razgovor u kojem je gost uvijek u prvom planu. Želja mene kao voditelja je da dam prave šlagvorte kako bi se autori raspričali – pojasnio je Šiljak, a Štivičić je dodao da pravi razgovor nije satkan samo od pitanja i odgovora, jer je to policijska metoda. 


– Vojo se ne boji izreći to što misli i to i radi. U stanju je zastrašiti ljude svojim govorom i svojim pitanjima, a uvijek je imao svoju Đurđu i to je njegova najveća sreća – kazao je Štivičić. 




Tijekom razgovora Šiljak je evocirao svoje djetinjstvo u malom selu pokraj Bjelovara. 


– Moj je tata bio prijatelj s jednim ustašom koji ga je upozorio da će uskoro krenuti hajka na Srbe i komuniste te je moj otac pobjegao u partizane. Nakon dvije godine pridružili smo mu se moja majka i ja, i bili smo u partizanima do oslobođenja Bjelovara. Kada sam išao u školu imao sam malu ploču i kredu, a sada se bunim što mi je kompjutor prespor – kazao je Šiljak.    

Turski doručak


Na pitanje kako se priprema za svoje »Doručke« Šiljak odgovara da se priprema cijeli život, no da uvijek nastoji pročitati barem jednu knjigu autora s kojim razgovara. 


– Proučavam sve o tim ljudima, pravim bilješke i pripremam strateška pitanja. To može izgledati kao improvizacija, ali sve je zapravo pomno smišljeno. Na primjer: kada postavljate pitanje, baš kao i kada prezentirate, vrlo je važan poredak riječi u rečenici i pogotovo koja će vam riječ biti zadnja, pojasnio je Šiljak. 


Kako funkcionira Šiljkova majstorija mogli su se uvjeriti i svi posjetitelji njegovih »Doručaka«, a sada će to moći i pročitati u knjizi u kojoj je Šiljak sakupio 20 reprezentativnih razgovora koje je vodio ovih godina u Puli. Jučer mu je gost na »Doručku« bio turski pisac krimića Ahmet Ümit kojeg je Šiljak upitao kakav je doručak u Turskoj. 


– Mi Turci imamo problem kada putujemo jer je naš doručak zaista obilan. Na stolu su sirevi, povrće, džemovi, med, kajmak, kobasica, omlet i još puno toga, kazao je Ümit. 


Šiljak je autora prodsjetio da je prilikom dodjele Nobelove nagrade Orhanu Pamuku izjavio da je to izvrsna prilika za Tursku i turske pisce da postanu prepoznati u svijetu. 


– Činjenica da je jedan pisac osvojio Nobelovu nagradu od velike je važnosti za književnost zemlje iz koje dolazi i Pamuku sam čestitao s velikim oduševljenjem. No ovdje treba dodati i da nagrade nisu ono po čemu se može mjeriti kvaliteta književnog djela. Dostojevski nije nikad dobio nagradu, Kafka nije nikad dobio nagradu… Ne znam je li Nobel za Pamuka povećao interes prema Turskoj jer je to zemlja koja je zanimljiva i Istoku i Zapadu, i u tome smo slični Rusima. Možda je i zbog toga svijet prihvatio Pamuka i prije no što je nagrađen, kazao je Ümit. 



Legendarnog novinara »Slobodne Dalmacije«, »Feral Tribunea« i kasnije, do umirovljenja »Nogova lista«, Đermana Ćiće Senjanovića, prisjetili su se prijatelji i suradnici na programu »Trenutak za prijatelja«. O Ćići i njegovom radu govorili su Nada Gašić, Kruno Lokotar, Nenad Veličković, Ognjen Alujević, Ivo Štivičić i Nenad Popović. Za sve štovatelje Đermana Senjanovića dobra je vijest jer će sve njegove kolumne biti sakupljene u 12 knjiga.



Na upit je li važnije otkuda pisac dolazi ili su važnija njegova djela, Ümit je odgovorio da je najvažnije ono što umjetnik ostvari, jer iako dolaze iz različitih kultura to će se zaboraviti i ostat će samo knjige koje su napisali. Što se njegovih spisateljskih početaka tiče, Ümit je kazao da je pisati počeo slučajno. 


– Tijekom antifašističkih akcija 1982. godine, dok smo lijepili plakate po gradu, policija je uhapsila jednog mog prijatelja. Mučili su ga i držali u zatvoru pet godina, a ja sam o njemu trebao napisati izvještaj. Sasvim slučajno taj sam izvještaj napisao u formi pripovijetke koja je kasnije prevedena na 40 svjetskih jezika i tada sam osjetio da bih mogao biti pisac. Tu moram zahvaliti i majci koja je bila krojačica i koja je podučavala mlade djevojke tom zanatu. Budući da su se one motale po kući cijele dane, znalo im je biti dosadno, a moja majka bi im prepričavala priče, filmove ili romane koje je čitala. Slušajući majku postao sam pisac – kazao je Ümit.    

Počeo razmišljati kao policajac


Na upit zašto prvenstveno piše kriminalistička romane, Ümit odgovara da je tijekom godina, kako ga ne bi uhapsili, počeo pomalo i razmišljati kao policajac. Dodao je i da je u početku policajce mrzio, no da ih sada pokušava razumjeti te da misli da su i oni žrtve sistema. U svom najpoznatijem romanu »Ubojstvo sultana« Ümit se bavi pričom ubojstva oca koja po njemu ima simbolično značenje.


 – Ubojstvo oca može se čitati i kao obračun sa starom kulturom. Takva se vrsta ubojstva u Turskoj jako rijetko događa, a ja sam s tim romanom htio objasniti kako je do tog ubojstva moguće doći. Društvo koje se ne može obračunati s očevima, pa makar i na taj krajnji način, je društvo koje ne može napredovati. U mojim romanima priča na površini je ona klasična kriminalistička, no na dubljoj razini najvažnije su mi psihologije ubojice, žrtve i policajaca – kazao je Ümit.  Što se situacije u Turskoj tiče, Ümit kaže da je kulturnih zbivanja jako puno. – Ali trebalo bi ih biti još više jer u našoj zemlji, pa i u njenom glavno gradu, sve je jača konzervativna struja protiv koje je moguće boriti se jedino kulturom. Novinari u Turskoj završavaju u zatvorima, no među onima koji su još na slobodi postoje oni koji govore ono što misle i to nam je nada za budućnost – zaključio je Ümit.