Prestanak odlaska na utakmice omiljene NK Rijeka koincidirao je, kažete, s pojavom crnih plahti i pretvaranjem navijača u nacionaliste.

– Nikad nisam osjećao nacionalistički naboj u sebi. To ne osjećam dijelom svog bića. Okupio sam se s ljudima u kojima vidim i tražim isključivo ljudskost! Brojanje krvnih zrnaca me nikad nije zanimalo. Kolikogod fanatično volim NK Rijeku, prestao sam odlaziti na stadion, jer su se tamo izvrnule neke vrijednosti. Ne privlači me ova novokomponirana atmosfera, izgubilo se na nevinosti koju sam jako volio.

Ali i dalje navijate za »Rijeku«?

– Pa jedino što pratim su rezultati mog kluba. Takvu razinu uzbuđenja ne dosežu ni reprezentacija ni Liga prvaka. Volim klub, tu nema dileme. Volim kad igra reprezentacija, ali ne mogu se nikako poistovjetiti s ustaškim ispadima. No way!

Nacionalizam je i u Rijeci prilično jak, vidljiv, posebno na stadionu. Je li posrijedi i dokazivanje mlađih generacija, nekakvo nesvjesno potiskivanje slavne partizanske povijesti, kao i u Splitu? Skidanje etikete »crvenog grada«?

– Ako je to nekakav alibi za nacionalističko iskazivanje, ja ga baš ne razumijem. Pokušao sam sa svih strana sagledati taj sociološki fenomen. Puno puta sam čuo da je crtanje ušatog »U« na neki način izraz slične analogije s našim generacijama koje su pisali na zidovima »A« kao anarhija. Ako je tome tako, to je iskrivljena teza, jer je u ono doba pisati »anarhiju« (mada nismo puno kužili o tom pojmu) bilo proturežimski, a »U« je danas potpuno prorežimski!

Još je bolje reći – oportuno.

– Da, da, da. To je, zapravo, surfanje na valu koji pojedini mediji serviraju, a nažalost to čine najutjecajniji mediji. Zastrašujuće je kako su, i nacionalizam i poneki mediji, prozirni, neprikriveni, doslovni. Idu s tako direktnim porukama. To je baš propagandna mašinerija!

Tvrdite da, kao i rock and roll, odumire i fiumanska kultura. Ali pustimo na stranu rock and roll, o tome se puno moralizira i mitologizira. Vi ste fiumansku kulturu upijali preko oca koji se družio s Istrijanima i s njima često pjevao pjesme koje je Lidija Percan 1976. objedinila na kultnoj ploči »Canzoni d’una volta«, čiji ste naziv posudili za naziv svoje nove knjige.

– Kao i rock and roll, i fiumanska kultura polako nestaje, intuitivno to osjećam, zbog čega sam i izabrao taj melankolični naslov za knjigu. Svakako nisam prorokom koji upozorava i upire kažiprstom na to stanje. Naprosto to je moje osobno zapažanje. Vrlo jednostavno, kad si prije 20-ak, 30-ak godina prolazio riječkim Korzom, čuo bi kako se regularno govori na talijanskom jeziku. Vremenom ti su ljudi ostarjeli, mnogi i umrli, i taj fiumanski dijalekt polako hlapi iz naših života. Ipak lijepo je što u riječkom HNK-u postoji Talijanska drama, što možeš upisati dijete u talijanski vrtić, talijansku osnovna i talijanska srednju školu.

A u čemu se ogleda fiumanska kultura? Ja sam je vidio u nenametljivosti postojanja, nemiješanju u tuđe poslove, kozmopolitskom odnosu. To skoro da je i odlika primorskog i istrijanskog stila života. Malo više tog »me ne frega« stava.

Jezik ulice

Koliko je nacionalizam ili šovinizam pridonio odumiranju fiumanske kulture ili, možda, njenom jačanju, protestnom čuvanju u intimnom krugu?

– Tata kombinira još uvijek talijanski i hrvatski, a ja sam autentični čakavac, kastavsko-fiumanska kombinacija. Mama mi je Kastavka. A što se tiče utjecaja talijanske kulture, gledalo se u nekim prošlim godinama RAI, TV Capodistria; JRT baš i nije bio osobito inspirativan. Nisam siguran da je u nekom većem statističkim smislu današnji nacionalistički kontekst pomogao u očuvanju fiumanske kulture, naprotiv.

Knjige pisane jezikom ulice neki ne smatraju pravom književnošću, a tako je pisana Vaša najnovija knjiga.

– Ova moja knjiga nije za jezične puriste. Kao i u muzičkom izričaju, ja sviram ambijent blues, pa oni koji slušaju Johna Leea Hookera i Erica Claptona (koje itekako cijenim) reći će da im se ovo moje nikako ne sviđa ako se piše pod žanrom bluesa. I inače ambijentalna, instrumentalna muzika puno teže dolazi do većeg broja slušatelja. A što se tiče mojih knjiga, pa i ove autobiografske, pitam se vrijedi li to išta. No unatoč tomu dopalo mi se da nešto od toga bude ukoričeno. Ne smatram se ozbiljnim piscem; to znači biti sposoban napisati 500 stranica, ili samo 100 stranica, ali one moraju držati dinamiku, pažnju, sadržajem oboriti čitatelja. Nemam ambiciju preobraziti se u književnika. Ne, ja sam samo rock muzičar!

Malo ljudi zna da nemate ništa s hitom »Budi moja voda«.

Kako je nastala ta pjesma, trenutna inspiracija, ili duži proces?

Ode simbolizam

– Tada sam angažiran kao producent u svom bivšem bendu En Face. Sandro je htio tu cijelu ploču 1994. objaviti na engleskom jeziku, a ja sam mu rekao da možda i nije vrijeme za objavu na engleskom. Onda mi je on bacio rukavicu: »Kad si već takav frajer, napiši par tekstova«. I ja sam napisao dvije pjesme, među njima i »S dlana Boga pala si«. Laufer je tada snimao »demose«, dok je En Face u istom studiju snimao ploču. I trebao sam na Sandrovu melodijsku liniju složiti tekst vrlo precizno, metrički točno. Uzeo sam olovku i kolažirao neke pjesmuljke koje sam pisao za svoj gušt, pa je iz toga ispalo to što je… Tijekom procesa slaganja redovito smo se čuli Sandro i ja, pa je nešto slogova maknuto, nešto dodano.

Zatim sam Sandru sugerirao duet. Naime Urban i ja smo tada pripremali materijal za drugi album Laufera »Pustinje« i predložio sam mu da posluša tu stvar i da pokuša stati za mikrofon. I to je bilo stvarno ekspresno brzo. U jednom trenutku, a to može na ploči čuti senzibilno uho, jer je malo mog urlika »procurilo« na mikrofon, nisam mogao sakriti oduševljenje time što čujem pa sam skočio u zrak i viknuo: »Fenomenalno!«

Pjesma »S dlana Boga pala si« ostala je u tom razdoblju riječke scene u sjeni hitoidne »Budi moja voda«?

– »S dlana Boga pala si« ispala je iznenađenje, jer nismo imali nikakva posebna očekivanja.

Da, ali otvara vam istoimeni album?

– Da, ali znaš zbog čega? Album se trebao zvati »Lilit« – po Sotoninoj drugarici, ženskom demonu koji sve oko sebe rastura emocionalnom moći i seksualnom energijom. No s nazivom se nije složio izdavač i odmah kazao da će se album zvati »S dlana Boga pala si«. I tako ode moj simbolizam…

Urban je pjesnik

Bili ste, pozivom sada svježe umirovljenog, sjajnog urednika kulture Novog lista Miljenka Marina, i novinar od 1986. u Novom listu.

– U to sam vrijeme surađivao s omladinskim listom Val. Marin je u Novom listu organizirao stranicu »Rock kultura«, koja je objavljivana sedam godina. Nakon toga bio sam urednik na Radio Svidu.

Autor ste Lauferove pjesme »Svijet za nas«?

– Druga je to pjesma nakon mog dolaska u Laufer. Kao bend smo imali vrlo demokratski pristup. Ja sam većinom na probe donosio gitarističke rifove; bile su to uglavnom bazične ideje, grube skice, ovo za pjevanje, one za refren. Preostala trojica u Lauferu bili su redom svi vrlo kreativni, i bubnjar Alen Tibljaš, i Urban i basist Ljubo Silić. Svaki je imao itekako važnu ulogu u doradi tih bazičnih ideja.

Do danas tvrdiš da Urban piše sjajne tekstove?

– Stvarno volim njegove tekstove. To su najbolji ili ponajbolji tekstovi koji se mogu čuti na našem jeziku, na našem terenu. Volim njegovu poeziju.

Urban je pjesnik?

– Bez ikakvog okolišanja, Urban je iznimno nadaren (i) pjesnik. On svoje talente na razne načine pokazuje vani. Tu je i slikarstvo, njegova pojava na sceni. Urbanova je karizmatičnost neupitna.

Otkud Vam nadimak Vava?

– Kad je moj bratić Igor bio mali, a stariji je godinu i pol, prozvao me je Vava. Vlado je, eto, ispao Vava.