Ne mogu biti drugo, do li ja – rečenica je koju izgovara jedna od junakinja debitantskog romana »Izazov krvi« mlade riječke književnice Vesne Kurilić, a u toj se rečenici krije i temelj cijelog ovog romana koji je puno više od danas česte zabavne literature utemeljene na postavkama horror/bajka literature o vukodlacima.

Naime, i naslov i naslovnica pa i vanjski okviri ove priče zazivaju ono što znatan dio mlađe književno-filmske publike voli već više od tri desetljeća – filmski serijal »Sumrak«, TV serije »Okus krvi« ili »Mladi vukodlak«, odnosno literaturu u kojoj se zbivanja vežu uz posebnu vrstu ljudi/vukova koji spajajući karakteristike obje životinjske vrste žive tu među nama – javno kao pripadnici ljudske vrste, tajno i najčešće noću kao jedinke vučjih čopora.

Utemeljena na narodnim pričama iz davnine mnogih naroda ova literatura suvremenom čitateljstvu istodobno pruža mistično, erotsko, bajkovito i horror ozračje koje privlači mnoge, posebno mlade koji u toj drugačijosti često prepoznaju sebe i svoje formativne godine u kojima se osjećaju bitno drugačijima od većine svijeta koji ih okružuje. Toj literaturi svojim vanjskim okvirom pripada i Kuriličkin »Izazov krvi«, ali uz napomenu da je autorica u okvire tog žanra uspješno ugradila pomalo neuobičajen i nesvakidašnji dodatak koji će proširiti krug čitatelja, možda i izazvati polemike.

Potraga za novom šumom

Osnove priče su sljedeće – početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća u jednom konačištu uz Lujzinsku cestu nedaleko od Fužina živi obitelj Rački koju čine udova Snježana, njena nećakinja Vicenca koju svi zovu Cenka te djevojka Marija uz koju u radu konačišta povremeno pomažu mladići Vicko i Kuzma. No svi su oni, u stvari, pripadnici vučjeg čopora koji svoju tajnu uspješno kriju, između ostalog i tako što žive podalje od mjesta. Njihov uglavnom miran suživot s prirodom i ljudima narušen je početkom tog desetljeća dolaskom radnika koji grade prugu Rijeka – Karlovac. Pruga će, znaju to svi, donijeti naseljavanje i razvoj privrede, a to ljudsko-vučji čopor koji živi na području Fužina, kao ni oni susjedni iz Delnica i Mrkoplja, ne žele jer će imati manje prostora za sebe. No Snježana, koja je na čelu čopora nakon smrti supruga Blaža, ne želi sukob s ljudima što se pak ne sviđa mladima koji nizom diverzija nastoje spriječiti izgradnju pruge.

Upravo jednom takvom diverzijom – miniranjem gradilišta – počinje zaplet. Naime, u tom miniranju strada i nekoliko radnika, a jedan od njih je i Ravnogorac Josip Petrović na čije ranjeno tijelo neposredno po eksploziji navali u vučjem obliku Vicko želeći ga dokrajčiti. To uspijeva spriječiti Snježana koja je do gradilišta došla privučena eksplozijom. Otjeravši Vicka ona onesviještenog Josipa uspijeva prenijeti do konačišta gdje ga ona i Cenka počinju liječiti.

Za njegovog oporavka među Josipom i Snježanom plane iskra ljubavi koju ne ugrožava samo činjenica da Snježana ne smije biti zaljubljena u pripadnika druge vrste, već i vanjska zbivanja vezana uz želju mađarskih graditelja pruge koji žele, milom ili silom, preuzeti Snježanino konačište kako bi tu boravili njihovi radnici. Tijekom dramatičnog završetka Josip će shvatiti da je zaljubljen u vučicu/ženu, a nakon krvoprolića u kojem vukovi pobjeđuju ljude fužinski je čopor prisiljen zapaliti konačište i krenuti u potragu za novom šumom i novim životom. Pri tome s njima kreće i Josip koji je prihvatio činjenicu da je njegova voljena istodobno i žena i vučica.

Ljubav pobjeđuje

No nije ljubavna priča muškarca i žene vučice jedini ljubavlju obojeni dio romana. Istu takvu priču sa sličnim sretnim završetkom nudi i veza između Cenke i Marije i u toj je istospolnoj ljubavnoj vezi zametak je potencijalnih polemika oko ovog romana kojeg će zbog žanrovske pripadnosti ipak mahom čitati mladi.

Naime, Marija, zrela djevojka-vučica, zaljubi se u mladu tek punoljetnu Cenku koja joj, usprkos protivljenju svoje tete Snježane, uzvraća ljubav. Zanimljivo je pri tom da Snježana tu ljubav, kao i u svom slučaju, brani isključivo stoga jer je Cenka samo ljudsko biće, a s ljudima vukovi ne bi smjeli imati vezu. Na kraju, ipak, ljubav pobjeđuje sve pa iz šuma nad Fužinama prema novom životu bježe dva ljudsko-vučja para, Snježana i Josip te Marija i Cenka.

Bez obzira na potencijalne polemike i neslaganja, nedvojbeno je kako literarni prvijenac Vesne Kurilić zaslužuje pohvale. Autorica zna pripovijedati priču pri čemu je dobro što joj je unutarnji – psihološki i emocionalni – svijet likova bitniji od vanjskih zbivanja. Radnji koja nosi priču dano je manje prostora u odnosu na opise osjećaja i dvojbi koji muče dva para, a vezani su uz prihvaćenost i opravdanost ljubavne veze između žene i žene, udovice i mladog muškarca, vukova i ljudi, zrele žene i tinejdžerice…

Kroz priču o ljudsko-vučjem fužinskom čoporu progovoreno je o različitim oblicima drugačijosti pri čemu je na simboličnoj razini moguće, uz direktno iskazanu problematiku istospolne ljubavi, lako iščitati i sve ono što prati vjerske, rasne, nacionalne i slične razlike koje su (pre)često brana onome što se najčešće nikako ne može zaustaviti – ljubav. Upravo stoga ova bi knjiga mogla biti i rado čitana i rado napadana.