Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 4
Sutra: 11° 11° 4
8. prosinca 2019.
Hrvatsko izdavaštvo

Urednikovanje ludom radovanje: Kako je biti urednik lijepe književnosti?

Urednikovanje ludom radovanje: Kako je biti urednik lijepe književnosti?
Urednikovanje ludom radovanje: Kako je biti urednik lijepe književnosti?
Autor:
Objavljeno: 8. veljača 2016. u 8:30 2016-02-08T08:30:05+01:00

Kruno Lokotar upozorava da postoji ideja prema kojoj će izdavači postati i urednici, i lektori i korektori. Lektori i korektori već su izvisili, ali isto tako barbarizirala se publika pa ona to ne vidi. Urednički kriterij je pao; puno je loše uređenih knjiga, ali opet, to ne vidi puno ljudi. Ipak, mislim da je urednik nezamjenjiv i da to nije budućnost – smatra Lokotar

Nekima se blasfemična čini teza da bi Miroslav Krleža bio puno bolji pisac da je imao urednika. Misli se na to da u njegovo vrijeme jednostavno nije bilo autoriteta koji bi mu mogao iskasapiti poneku rečenicu, ili djelo, pa ono nije zasjalo u punom sjaju svog potencijala, a Krležin talent nije se razvio do mjere do koje je mogao. Oni koji smatraju da je urednik iznimno bitna karika u lancu proizvodnje knjiga često će kao argument navesti primjer Raymonda Carvera, američkog kratkopričaša bez kojeg bi i naša književnost izgledala bitno drugačije. Njegove priče »before« i »after« uredničke intervencije pokazuju da je baš ono što je isticano kao najveća Carverova vrlina – preciznost izraza bez stilističkog ukrašavanja, melodrame i sentimentalnosti te umjetnost neizrečenog – upravo urednikov smjer, onaj za koji je smatrao da najbolje odgovora prvo piscu aspirantu, a kasnije i zvijezdi kojoj je pomogao zasjati.

U suvremenoj Hrvatskoj urednicima je vedrilo i oblačilo, kao i izdavaštvu. U nastajanju FAK-a sudjelovali su tako neki urednici, poput Nenada Rizvanovića i Krune Lokotara, čiji će utjecaj na scenu i tada i kasnije biti priličan. Njihovi transferi od izdavača do izdavača pratili su se svojedobno kao nogometni, no budući da izdavaštvo u posljednje vrijeme živi permanentnu krizu, odlučili smo provjeriti status urednika danas, koliko su utjecajni, imaju li slobodu, kreativnu i ekonomsku, i konačno, kakva im je budućnost.

Spomenemo li se recentnih trendova, takvih kojima su kumovali upravo urednici, na prvo ćemo mjesto staviti Velimira Viskovića i njegovo potenciranje kompleksa (pseudo)autobiografske proze. Knjige Mani Gotovac, Igora Mandića, Nikole Batušića, nastale su direktno na Viskovićevom nosu za ono što vremešniji kulturnjaci mogu dati u literarnom smislu, ali i za ono što se može dobro prodati, kreiravši svojevrsni trend. Pa iako nam sam Visković kaže da mu je Gotovac posvjedočila da njenog pisanja ne bi bilo bez njega, on ipak nije karijerni urednik lijepe književnosti pa nije toliko pogodan za utvrđivanje stanja u branši.

Užasi prekarijata

Vratimo se onda na početak, na Lokotara i Rizvanovića, koji su od 90-ih naovamo stekli prepoznatljiva imena i iza kojih je sijaset trendova što su im kumovali. Lokotarov prelazak iz AGM-a u Algoritam te Rizvanovićev iz VBZ-a u Nakladu Ljevak bili su od »onih« transfera. No danas je Rizvanović u Kanadi, trenutno nedostupan za izjavu, jer je možda baš u avionu koji ga vodi u nešto sasvim novo, dok je Lokotar nakon stečaja Algoritma freelancer.

Ima Lokotar sreću sa svojim imenom i statusom koji je dugo godina gradio, pa neki autori inzistiraju raditi baš s njim, što izdavače tjera da ga honorarno angažiraju, no činjenica jest da je upao u zonu prekarijata i utjerivača dugova. Ipak, ima i druga strana priče.

– Izdavačima je zapravo jeftinije uzeti vanjskog, jer mu plaćaju manja davanja na honorar nego na plaću. To je novi ekonomski modalitet – kaže Lokotar, ali dodaje da je faktički nezaposlen, da živi od honorara te se nada da će ga primiti u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika.

Roman Simić Bodrožić jedan je od posljednjih urednika čiji je transfer iz Profila u Frakturu praćen određenim (medijskim) interesom. On će i sam posvjedočiti da je njegov prelazak bio potraga za profesionalnim boljitkom, radom na književnosti koja će biti bliža njegovom senzibilitetu, ali isto je tako svjestan pažnje koju su ti transferi dobivali nekad, u njegovo vrijeme i danas, kad je na tapeti borba za život.

– Ako se Kruno Lokotar ili Miroslav Mićanović nađu na tržištu, ljudi koji su svaki u nekom trenutku radili i rade bitne stvari, a netko im odmah ne ponudi posao, očito je da nešto s tom utakmicom koju igramo nije u redu. Neka mjesta su zauzeta, oni koncepcijski ne klapaju, sistem ne želi raditi kompromise i naprosto, kad gledaš tako, pomisliš da nešto nije u redu s hrvatskim izdavaštvom – kaže Simić, ne želeći to protezati i na kakvoću. Po njemu scena se profilirala tako da on osobno ne mora biti sretan, kao ni dio publike, ali on barem ne doživljava (auto)cenzuru. Ipak, svjestan je potencijalne budućnosti.

– Imao sam ludi razgovor prije par godina. Pita me lik iz Poljske koliko nam ljudi radi u firmi? Dvanaest, kažem. I on kaže dvanaest. A koliko je prosječna tiraža, pita. Naša je 1.000, a oni rade u 100.000. Ali caka je da on ima dvanaest računovođa, dok urednike angažira od posla do posla. Urednici su potrošna roba – zaključuje Simić.

Štednja i pad kriterija

Neki s kojima smo razgovarali u toliko su lošoj poziciji da nisu željeli ni anonimno govoriti o svojim statusima. A radi se o imenima koja su, nota bene, dugo na sceni i svakako prepoznatljiva. Jedno od anonimnih imena sigurno nije Drago Glamuzina, čiji je prelazak iz Profila u VBZ također bio predmetom interesa. No i on je pesimističan.

– U posljednjih pet godina tržište se prepolovilo pa je potreban puno veći angažman, često i izvan strogo uredničkog sektora, da bi se preživjelo i ostvarila nekakva poslovna stabilnost. Izdavači su na pad prodaje odgovorili uglavnom rezanjem troškova i smanjivanjem izdavačkih programa, a to, između ostalog, znači i smanjenje broja zaposlenih. Štedi se na svim razinama, pa i na urednicima, ali dugoročno rezultat bi mogao biti poguban. Jer bez dobrih urednika nema ni dobrih knjiga, pa na kraju ni izdavaštva. Negativna selekcija se već događa, i jako je važno da se zaustavi prije nego što cijela scena bude devastirana – apelira Glamuzina.

Lokotar upozorava da postoji ideja prema kojoj će izdavači postati i urednici, i lektori i korektori.

– Lektori i korektori već su izvisili, ali isto tako barbarizirala se publika pa ona to ne vidi. Urednički kriterij je pao; puno je loše uređenih knjiga, ali opet, to ne vidi puno ljudi. Ipak, mislim da je urednik nezamjenjiv i da to nije budućnost. Izdavač do pet knjiga godišnje to još može, ali velika firma to ne može. U velikim korporacijama urednik obavlja cijeli niz poslova od selekcije do nadziranja proizvodnje i to netko mora raditi – kaže Lokotar.

Nove zabrinutosti

Jedna od urednica-izdavačica je i Gordana Farkaš Sfeci. Njen Oceanmore garancija je kvalitete, i autorske i prevoditeljske i uredničke, no u novim okolnostima teško je raditi.

– Nekad su urednici bili gospoda, sve nešto predivno. Čitanje knjiga, ćaskanje s autorom, prevoditeljem... Kad smo ušli u tranziciju, budžet se počeo smanjivati, lova iz sektora je nestala za tu vrstu finog posla pa su urednici počeli raditi sve više stvari, marketing, PR i sve ostalo – kaže Farkaš Sfeci, napominjući da je u takvom kontekstu već i izbor knjiga za objavljivanje problem.

– Ja moram izabrati 20-ak knjiga za koje mislim da su vrijedne za prijevod. Od tisuća i tisuća objavljenih knjiga. Od tih 20-ak treba mi sedam ili osam. Ima urednika koji ne čitaju, nego biraju na osnovi »blurba«. To sam napravila dvaput i dvaput sam pogriješila, dakle ne ide. Moraš zaštititi integritet pa čitaš, što nije lako kad nisi izvorni govornik. Kad knjiga izađe, a već si se potrudio maksimalno, e sad treba raditi na promociji, jer se izgubila medijska podrša u zadnjih 10 godina, kritike se ne pišu po inerciji, nego moraš uložiti ekstra trud – kaže Farkaš Sfeci, zaključujući da je možda glupo uspoređivati, ali da se nekad nije moralo toliko voditi računa o komercijalnom uspjehu, jer je tržište bilo tako veliko da se uvijek moglo računati na 2.000 prodanih primjeraka, dok je danas to samo pusti san.

Jedna od suvremenih priča na našoj sceni, koja unatoč izgledima još uvijek ne pokazuje znakove umora, priča je o izdavaču Hena comu. Blickrig koji je napravio na sceni objavljivanjem (ne samo) suvremene hrvatske proze, pa i manje poznatih imena, odnosno manje komercijalnih kratkih priča, hvale je vrijedna, ali i pomalo luda inicijativa u moru opreza i kalkuliranja.

Dio te priče je i Marina Vujčić, prvo kao autorica, a onda kao urednica.

– Presudno mi je kod Hene bilo to što sam prepoznala odnos prema autoru kakav ja kao autorica priželjkujem, pa sam znala da ću kao urednica moći svojim autorima ponuditi takav odnos. Meni se čini da su u većini izdavačkih kuća urednici pretrpani poslom pa se ne mogu u dovoljnoj mjeri posvetiti ni rukopisu ni autoru. Mislim da tu ta izvrsnost kojoj težimo dolazi u pitanje; nisu krivi ljudi, nego opterećenje – zaključuje Vujčić, napominjući da je svakako razlog za zabrinutost to što su neki urednici u izdavačkim kućama dobili otkaze, što se broj ljudi u sektoru smanjio, dok se produkcija nije toliko smanjila. To sve znači da manje ljudi radi više posla, a to za kakvoću onoga što se isporučuje ne može biti dobro.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.