Važno izdanje

U potrazi za Ivom Malecom: Nova knjiga Bosiljke Perić Kempf

Svjetlana Hribar

Jedan od najznačajnijih živućih skladatelja našeg vremena čitav je opus po kojem je poznat i priznat ostvario u Parizu, sredini koja mu je odala i najveća priznanja. U Hrvatskoj, s druge strane, Malec kao da ne postoji. Otud i potraga u naslovu knjige



U izdanju zagrebačke Meandarmedije objavljena je knjiga »U potrazi za Ivom Malecom« autorice Bosiljke Perić Kempf. Ovih dana i javno predstavljena u Zagrebu, ova izuzetno važna knjiga u cijelosti stavlja pred čitatelja umjetničku osobnost i djelo jednog od najznačajnijih živućih skladatelja našeg vremena, koji je čitav opus po kojem je poznat i priznat ostvario u Parizu, sredini koja mu je odala i najveća priznanja.


Ivo Malec rođen je u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju i stekao glazbeno obrazovanje – studirao je Povijest umjetnosti te kompoziciju (kod prof. Mila Cipre) i dirigiranje na Muzičkoj akademiji. Početkom pedesetih godina bio je kratko vrijeme v.d. direktora riječke Opere i upravo on je u Rijeku iz Skopja doveo Lovru Matačića. Dobro obrazovanje, suradnja i druženje s naprednim intelektualcima svoga vremena – pretežito iz kazališnih krugova – vodilo je Maleca iza crte poznatog i tradicionalnog u glazbi.


Uslijedili su boravci u Parizu, a 1959. i trajno preseljenje u sredinu koja je ne samo prepoznala njegov istraživački duh, već i znala cijeniti i nagraditi njegove dosege.O tome Bosiljka Perić Kempf piše u svojoj knjizi, u kojoj muzikološki predstavlja faze stvaranja i najvažnija djela Malecovog skladateljskog opusa, ali se i beskompromisno i oštro osvrće na zrcaljenje jednog neprijeporno svjetskog uspjeha u uskogrudnoj i zavidnoj hrvatskoj sredini…

Već u predgovoru knjige autorica kaže da »slučaj Malec« nije ni po čemu jedinstven i dijeli sudbinu mnogih hrvatskih stvaralaca i intelektualaca koji svoj potencijal nisu mogli razvijati u domovini. Ona nadalje objašnjava zašto »Potraga za Ivom Malecom«: zato što on – u hrvatskom kulturnom prostoru – ne postoji.


Interes za gudače




Prvo poglavlje knjige započinje autoričinim opaskama na okruženje koje nije željelo prihvatiti Malecove šire i drugačije interese u glazbi: »Kao stvaralac i kao čovjek, Malec je uvijek izmicao totalitarnim pokroviteljstvima i tu vjerojatno treba tražiti pravi razlog njegova neprihvaćanja kako u Hrvatskoj (tada još u sklopu Jugoslavije) tako i u novom hrvatskom kulturnom okruženju«, navodi autorica.


Zahvaljujući ignoriranju i prešućivanju, djelo Ive Maleca ostaje do danas gotovo nepoznanicom ne samo široj glazbenoj javnosti u Hrvatskoj, već i studentima muzičkih akademija. Tako Kempf kaže da Malecovu disonantnu poziciju u odnosu na oficijelnu hrvatsku glazbenu politiku, i tada i kasnije, podcrtava činjenica da on, usprkos svojoj međunarodnoj reputaciji skladatelja koji je spojio tradicionalnu glazbu s eketroakustičkim tehnikama (tako ga definira Petit Larousse, 1983.) nije bio pozvan da održi predavanje ili kurs kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nasuprot pozivima s konzervatorija od Buenos Airesa do Pekinga, gdje redovito gostuje i drži predavanja studentima glazbe…


Vrlo su važni djelovi teksta (poglavlje »Zvuk i riječ«) u kojima se autorica osvrće na pojedina djela, otkrivajući čitatelju postupak miksaže zvuka – taj međuprostor utjecaja studijskih tehnika i tradicionalnog pisanja za instrumente, koji će postati Malecov prepoznatljiv skladateljski prosede.


Zainteresiranom čitatelju otkriva se čitav novi svijet Malecovih interesa za gudače: »Arco 11« (za jedanaest solistički tretiranih gudača), pa »Arco 22« (za udvostručeni sastav gudača), potom »Arco 1« za violončelo solo. Ova je skladba nastala 1987. kao narudžba za diplomski ispit studenata violončela na pariškom Konzervatoriju te školske godine, a začudan je opis i susret s Malecovim djelom »Ottava bassa«, u kojem istražuje zvučnost kontrabasa i primjenjuje do tada nekorištene tehnike sviranja (npr. gudalom ispod žice).


Za mene osobno najuzbudljiviji su dijelovi koji govore o dvama vokalno-instrumentalnim djelima: tzv. »Glazbenom plakatu«, tj. oratoriju »Victor Hugo – jedan protiv svih« i kantati »Epistola« na tekst Marka Marulića, gdje riječ dobija značenje »smislenog objeka« izravno uronjenog u kompozicijski postupak.


Marulić i Hugo


U oratoriju, koji je imao praizvedbu u Avignonu 1971. godine, Malec se – koristeći dijelove političkih govora Victora Hugoa u francuskoj Skupštini između 1849. i 1951. godine – osvrnuo na pariške revolucionarne događaje 1968. godine, ali mu je kao skladatelju izazov ostao u domeni vlastite vizije zvuka kojim stvara atmosferu prostora i vremena. Djelo je postavljeno zahvaljujući vizionaru Jeanu Villaru, umjetničkom direktoru festivala u Avignonu, koji je (iako to nije dočekao; umro je tri mjeseca prije praizvedbe) godinama sanjao da u hram svog festivala, Papinsku palaču, uvede i glazbu.


U kantati »Epistola«, u kojoj je tekst Marka Marulića svojevrstan pandan govorima Hugoa, nema akustičkih intervencija, ali skladatelj uspostavlja karakteritičnu relaciju između solista i zbora, a u izvedbu su uključeni glasovima i članovi orkestra. I u ovom djelu Malec se referira na sudbinsku povezanost situacije na hrvatskom prostoru nekad i danas, kaotično stanje uzrokovano nesposobnošću vlasti više nego opasnošću od vanjskog neprijatelja, ma tko on bio.


Jedno poglavlje knjige donosi i razgovore koje je Bosiljka Perić Kempf vodila tijekom više od deset godina s Ivom Malecom. Zanimljive su skladateljeve opservacije na poziv pedagoga, gdje on izričito kaže da je »najvažnije otkriti i pomoći mladom kompozitoru da se identificira, a ne nametati mu vlastiti ukus ili metode rada, a još manje vlastiti stil! (…) Mislim da sam kao profesor bio uspješan, jer ni jedan od mojih bivših đaka danas ne komponira kao ja, niti kao njegovi kolege. Moja je najveća briga bila da u svakom svom studentu sačuvam ono što jest on sam!«


Nezaobilazno je pitanje u tim razgovorima odsustvo Ive Maleca s Biennala u Zagrebu. Pa i onda kad su se izvodila neka njegova djela kritike su bile orkestrirano negativne. Ne želeći umanjiti značaj ovih činjenica, Malec će reći: »Ako me nije svirala Zagrebačka filharmonija, svirala me Berlinska ili pak Orchestre National de France. Ako me nije zapazila zagrebačka Muzička akademija, pariški mi je konzervatorij povjerio katedru kompozicije! Ako me moj grad kroz više od trideset godina (razgovor je vođen 1990.) nije smatrao dostojnim ni najmanjeg priznanja, francuska vlada i visoke profesionalne institucije – činile su to vrlo često.«


Živost duha


U intervjuu iz 1996. godine, Ivo Malec se osvrće na pedesete, kada je godinu dana bio v. d. direktora Opere u Rijeci i rad s mladom ekipom – dirigentom Vladimirom Benićem, redateljem Berislavom Brajkovićem i scenografom Berislavom Deželićem: »Unijeli smo dosta revolucionarnog u pomalo rutinski rad riječke operne kuće, a došlo je i do pravog ‘malog rata’ s publikom i čitavim okruženjem, no naš ‘novi stil’ ipak je pobijedio, a razina opernih izvedaba posebno je porasla kad sam iz Skopja uspio dovesti Lovru Matačića.«


Jedno od poglavlja knjige donosi i tekstove o Malecu u povodu izvedbi njegovih djela na raznim festivalima u svijetu, a u jednom je riječ i o Malecovim skladbama na izdanjima pariške diskografske kuće Timpani s Luxemburškom filharmonijom. Objavljeni su i tekstovi u povodu dviju knjiga o Ivi Malecu objavljenih u Francuskoj, a jedna – »Polikromni portreti« – prevedena je i na hrvatski jezik.


Širokoj javnosti stavlja se na uvid i privatna mail korespondencija autorice s Ivom Malecom, iz koje je vidljiv šarm i živost duha, ali i nepomirljiva odlučnost intelektualca. No ova knjiga ne bi bila potpuna da ne sadrži, na jednom mjestu, i sve o dodjeli (i odbijanju) nagrade za životno djelo Vladimir Nazor Ivi Malecu.Iako se čitav život smatrao i hrvatskim skladateljem, Ivo Malec je tek sporadično dobijao poneki poziv za izvedbu svojih djela iz domovine. A onda su ga se odjednom, naprasno, protokolarnim priznavanjem, tj. dodjelom najviše državne nagrade sjetili.

Priznanja


Svakome tko pročita knjigu »U potrazi za Ivom Malecom« bit će sasvim jasna njegova reakcija na nagradu. I njegovo odbijanje da ju primi. Kako je napisao u svojoj izjavi koja je objavljena u knjizi u poglavlju »Dokumenti«, ta je nagrada »lišena svakog historiciteta koji bi joj dao neki vjerodostojni smisao. Moram li podsjetiti da danas, u svojoj osamdeset i osmoj godini ne mogu naći ni najmanji trag nekog priznanja, nagrade ili počasti, ni uspomenu na bilo koju riječ pažnje ili eventualnog stiska ruke koji bi mi bili dokazom da je u mojoj domovni Vlast, vidljiva ili nevidljiva, opazila da postojim? (…)


Razmišljajući vrlo ozbiljno o svemu – jer je u glazbi sve vrlo ozbiljno – zaključio sam da nagradu Vladimir Nazor ne mogu i ne želim primiti«.


I dok mu se službena Domovina nastojala prekasno i protokolarno dodvoriti nagradom za životno djelo, Francuska mu se višekratno odužila imenovanjem časnikom Reda umjetnosti i književnosti (1985. godine), francuski predsjednik Francois Mitterand čestitao mu je na dodijeljenom Nacionalnom Grand Prixu za glazbu (1992.), francuska ministrica kulture Catherine Tasca osobno ga je obavijestila o dodijeljenoj mu tituli viteza nacionalnog Reda za zasluge (2000. godine), a