RIJEKA U nizu prezentacija proteklih mjeseci, knjiga Borisa Dežulovića  »Razgovori sa Smojom« konačno je predstavljena i u Rijeci. Izdavačka kuća Adamić, koju posljednjih godina tako uspješno vodi Dragan Ogurlić, objavila je »Razgovore sa Smojom« u kolovozu 2015.godine, a već nakon tri mjeseca tiskano je i drugo izdanje. Da zanimanje za knjigu ne jenjava, pokazalo se i na predstavljanju u knjižari Ex Libris, koja je postala kultno mjesto knjige u Rijeci.

Pobunjenička tradicija

Prepuno gledalište s pažnjom je sat vremena slušalo autora Borisa Dežulovića, kolegu mu iz Ferala (i pisca pogovora knjizi) Predraga Lucića te izdavača Dragana Ogurlića, a tema je, dakako, bio Smoje.

– Često nam postavljaju pitanje je li nam Miljenko Smoje bio uzor ili preteča onoga što smo radili u Feralu, pa ću još jednom ponoviti: S tradicijom splitskog humora i Miljenkom Smoje – veze nemamo! U vrijeme kad smo se formirali kao novinari nervirao nas je »malomišćanski đir« koji je etablirao Smoje. Feral je prije bio negacija, nego nastavak Smojina djela, ali nas je onda spojilo ružno vrijeme rata. Našli smo se u pokretu otpora  na istoj strani, kao dio pobunjeničke splitske tradicije, rekao je Boris Dežulović, pričajući u nastavku kako je upoznao legendarnog Miljenka Smoju:

– Urednik Slobodne Dalmacije, Joško Kulušić, poslao me da napravim razgovor sa Smojom na njegov 69-ti rođendan, 1992.godine. Tri mjeseca ranije, topovnjača JNA koja je nosila ime Split, granatirala je toponime Smojine privatne geografije – Matejušku, Veli Varoš, splitsku luku – i svi smo očekivali Smojinu reakciju, a on se nije oglasio ni retkom! Stigao sam na njegovu adresu s bocom vina i jednim jedinim pitanjem: Zašto ga nema u novinama?

Odgovorio mi je da ga je sve što se događa zateklo i duboko pogodilo i da mu se više – niti piše,a  niti živi. Shvatio sam da taj stari lav nije kukavički podvio rep, već je zgažen događanjima i ponašanjem ljudi koji su mu donedavno bili prijatelji…

Uslijedilo je vrijeme kad u Slobodnu Dalmaciju ulazi HDZ, mi dajemo otkaz i osnivamo Feral, a Smoje se među prvima našao na popisu naših suradnika.

Adio kumpanjo

– Održavali smo kolegije »nepostojećeg lista« i kada je Viktor Ivančić rekao da bi pozvao Smoju – svima nam se to učinilo prirodnim izborom, rekao je Predrag Lucić. – Prihvatio je izazov naše mlade ekipe  i počeo pisati s velikom energijom – prvi je predavao tekstove i to već sutradan nakon objave Ferala! Prvi put je »zagrintao« da su mu tekstovi »stari«  1995. godine, njegove zadnje godine života. I dalje je  predavao tekstove ponedjeljkom, pa smo mu predložili da bude zadnji – da ga čekamo do subote!  Nije htio. »Želim da vam ostane jedan tekst za objavu kad umrem«, rekao je bez patetike.

I tako je bilo. Umro je, a za naredni broj  već je bio napisao tekst! U istom broju Ferala objavljen je nekrolog »Adio kumpanjo!« i – njegov posljednji tekst… Nakon toga smo objavili »Razgovore sa Smojom« Borisa Dežulovića, u dvanaest nastavaka, rekao je Lucić.

U daljnjem razgovoru publika je doznala neke detalje iz života Miljenka Smoje kojih su se prisjetili Dežulović i Lucić, bilo je riječi o Splitu – glavnom liku Smojinih novinarskih zapisa  koji se »oteo kontroli«, mrzio i do smrti zlostavljao svog tvorca, da bi mu posljednjih godina dao ulicu, a govori se i  o podizanju spomenika Smoji… Spomenuto je i reportažno novinarstvo kojeg je Smoje bio predstavnik, a s tim i pitanje: Zašto je danas reportaža iščezla s novinskih stranica:

– Jer ih uređuju glupani! Novine su danas »špranca«, izgledaju kao formular, a nekad je reportaža nosila naslovnicu! I tada se novina čitala! Kažu nam da je reportažno novinarstvo skupo, ali ako novina nema novca da pošalje novinara i fotoreportera na teren – treba ju ugasiti! – zaključio je nekadašnji Feralov, a danas popularni autorski dvojac koji bez zadrške kritizira svaku vlast, pogotovo sebi najbližu.