Gotovo sve priče, odnosno svi zapleti u ovom romanu dobro su poznati iz stvarnosti, tek su tu i tamo malo izokrenuti u Rajićevu paralelnom svemiru
Posljednja rečenica dijaloga u novom romanu novinara i književnika Vlade Rajića »Tužitelj«, u izdanju zagrebačke Alfe, solidan je putokaz pravca u kojemu su se stvari krenule odvijati na radnom mjestu glavnog junaka, državnog odvjetnika, ali i mnogo, mnogo šire od jednog radnog mjesta i jedne knjige. Rečenica, naime, glasi: »U vražju mater.«
Na putu za put prema mjestu iz zadnje rečenice i fikcija i zbilja izmiješale su tragove po Rajićevim pitko ispisanim stranicama koje kao u nekom košmaru, bez prijelaza i odmora, vuku čitatelja i glavnog junaka knjige od afere do afere, od političkih i pravosudnih »teškaša« do osoba koje volimo eufemizmom nazivati »kontroverznim poduzetnicima«.
Gotovo sve priče, svi zapleti dobro su poznati iz stvarnosti, tek su tu i tamo malo izokrenuti u Rajićevu paralelnom svemiru. Državni odvjetnik koji pluta kroz mandate između pritiska politike i vlastite savjesti i koji predmete za koje vrijeme još nije sazrelo sprema u posebnu zaključanu ladicu iz koje ga povremeno grizu poput grijeha iz davne prošlosti, koji vješto koristi medije da bi »omekšao« sustav i osigurao sudski prolaz svojim tužbama, prilično podsjeća na čovjeka koji je nekad na radno mjesto mnogo godina dolazio u Gajevu ulicu u Zagrebu, pa taman da se u romanu i ne preziva – Bašić.
»Tužitelj« je drugi roman Vlade Rajića u kojemu piše o sadašnjosti u Hrvatskoj. Prvi je bio pravosudni triler »Sudac«, u kojem je glavni lik ambiciozni hrvatski sudac, a podloga priči također se kotvi u stvarnim zbivanjima. Osim toga, Rajić je napisao i nagrađivanu knjigu za djecu »Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata« te romansiranu biografiju odvjetnika Ive Politea »Porazi i slava«. No kad su ispisana slova u pitanju, Rajić (rođen u Požegi 1951. godine) iza sebe ima i bogatu novinarsku karijeru: pisao je u Vjesniku, NIN-u, Nacionalu, Danasu, Delu, a kao uspješan urednik i novinar radio je i u Novom listu.
Slučajevi o kojima, pak, autor piše novinarskom preciznošću (onom pravom, ne »novinarskom preciznošću« koja se danas uglavnom koristi kao rugalica nekad cijenjenom zanimanju) poseban su svijet za sebe.
Gotovo svaki je detalj poznat svima koji su tek letimično pratili burnu povijest »borbe protiv korupcije« u Hrvatskoj; prepoznaju se tu vrlo jasno i »fimi medije«, i autoceste, i Vjesnik, i korupcija na sveučilištu i odbjegli pa uhapšeni bivši premijer, i gomila slučajeva koji su u proteklom desetljeću poput tepih-bombi zatrpavali javnost sa šarenih stranica novina i portala. Stoga nizanje slučajeva i epizoda iz rada i života glavnog državnog odvjetnika, bez posebnih grafičkih intervencija; međunaslova, razmaka ili bjelina, ima upravo takav stilski efekt na čitatelja, kao bujica koja se sručava sa svih strana u praktički isto vrijeme.
U svemu tom kaosu duboko pokvarenog društva i sustava kobno premreženog silnicama privatnih i nezakonitih interesa, Bajić… pardon, Bašić, pliva koliko može, pokušavajući u zadanim okolnostima izvući maksimum ostvarivosti svog posla – progona krupnog kriminala, pogotovo onog povezanog s političkom moći. Čini se, pritom, da Bašić prečesto sam sebe uvjerava da drugačije, osim uz česte kompromise, nije ni moglo i da je zbirni ishod njegovih nastojanja i njegova života nesumnjivo pozitivan. Zadnja dijaloška rečenica u romanu, kao uostalom i letimični pogled na medije i Hrvatsku posljednjih tjedana i mjeseci, pokazuje da su se stvari možda ipak krenule nezaustavljivo kotrljati u nekom drugom smjeru.
Rajićev »Tužitelj« tako je osim »zaraznog« komada literature i mučna i jasna kronika zbivanja sada i ovdje. Stoga je »U vražju mater« zapravo jedina moguća odjavna rečenica.
