"Kamen, škare i papir" odraz su slovenskog društva od kraja 70-ih godina 20. stoljeća do danas, a taj je odraz stvoren na temelju lika profesora Simona, po mnogočemu tipičnog slovenskog intelektualca čiji životni moto je izbjegavanje problema
Direktan prijenos stvarnosti – jedna je od mogućih odrednica vezanih uz ono što u svom romanu pod nazivom »Kamen, škare i papir« (Papir, kamen, škarje) nudi Tomo Podstenšek, u Sloveniji vrlo cijenjenji književnik mlađe generacije (rođen je 1981. godine u Slovenj Gradecu). Glavni lik njegova romana objavljenog u Sloveniji prije nepune dvije godine, a u Hrvatskoj ove godine u izdanju Artikulacija, zahvaljujući prevoditelju Marku Greguru, 45-ogodišnji je Simon, profesor geografije u nekoj gradskoj osnovnoj školi.
Prije te škole Simon je radio u uglednoj gimnaziji, ali je sam dao otkaz i to iz jednostavnog razloga što je shvatio da mu se zgodne gimnazijalke sviđaju u tolikoj mjeri da bi prije ili kasnije došao u iskušenje koje nikako ne bi bilo dobro za njegovu profesiju i moglo bi mu donijeti ogromne probleme. U osnovnoškolskoj ustanovi tih je muka ipak riješen i preostaje mu da iz dana u dan radi i za slovenske prilike uživa u solidnoj plaći, još boljem statusu i ne odveć zahtjevnom poslu, tim više što ga obavlja bez posebne strasti i s jasno određenim ciljem nikakvog zamjeranja učenicima i njihovim roditeljima. Njegovi učenici imaju četvorke ili petice, on zna da je loš profesor, ali je i »neškodljiv«, kako sam konstatira.
Obračun s prošlošću
Simon živi sam, na što su ga uputile tri ranije neuspješne ljubavne veze tijekom kojih je shvatio da ozbiljan zajednički život nudi puno više obaveza no zadovoljstava pa mu je jednostavnije seksualne potrebe realizirati uz pomoć interneta i računala, no mučiti se traženjem partnerice. Taj život u kojem je sam sebi dostatan i sveden na pojednostavljenu jednostavnost prekida se pred kraj te školske godine kad iz gradića u kojem je odrastao stiže poziv na obilježavanje tridesete godišnjice male (osnovnoškolske) mature.
Simon najprije odbija i pomisao da se javi, a potom ipak odlučuje otići i njegov povratak i »obračun s prošlošću«, kako ga sam naziva, temeljni je dio drugog dijela ovog romana koji, za razliku od prvog obimnijeg dijela, nije više »direktan prijenos stvarnosti«, već pokušaj da se kroz analizu prošlosti otkriju odrednice koje su utjecale na stvaranje Simona takvog kakav jest.
Tomo Podstenšek piše kratku prozu, romane, dramske te tekstove za djecu. Svi njegovi tekstovi izazvali su značajnu medijsku pažnju te bili dobro ocijenjeni od kritičara, ali i prihvaćeni od publike. Romani »Sodba v imenu ljudstva« (Presuda u ime naroda) te »Papir, kamen, škarje« bili su nominirani za nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman godine. Preveden je na hrvatski, mađarski, srpski i makedonski jezik, a jedan je i od glavnih organizatora Alpe-Adria festivala prihajajoče literature (Alpe-Adria Festival of Forthcoming Literature), koji se održava u Mariboru. Urednik je elektroničkog književnog časopisa arslitera.org. Živi i radi u Mariboru.
Pritom je središnja epizoda tog drugog dijela, kao i njegova puberteta u cijelosti, trenutak kada na samom kraju osnovne škole, u nikad razjašnjenoj nesreći, pogine Petar, dječak koji mu je uz vršnjaka Borisa bio najbolji prijatelj cijelo djetinjstvo. Otkrivanje pojedinosti vezanih uz tu tragediju u završnici romana usmjerit će, možda, Simona k pozitivnijem odnosu prema životu, ponajprije onom dijelu vezanom uz prijateljstvo sa Sarom, kolegicom s posla.
»Kamen, škare i papir« odraz su slovenskog društva u rasponu od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do današnjih dana, a taj je odraz stvoren na temelju lika profesora Simona, po mnogočemu tipičnog slovenskog intelektualca čiji životni moto je izbjegavanje problema. Simon živi »ispod radara«, a to znači ponajprije za svoja osobna zadovoljstva i mir, djelomično i stoga što mu se društvo u kojem živi ne sviđa previše.
On nema ni volje, ni želje ni energije mijenjati ga ili bar tražiti promjenu, ali je u stanju uočiti neke negativnosti pa tako, prateći njegov svakodnevni život krajem te školske godine, čitamo i njegove osvrte i stavove o, primjerice, politici i ekonomiji, školstvu i novinarstvu, internetskoj pornografiji i štetnosti prevlasti elektroničkog načina komuniciranja, odnosima muškaraca i žena, prevlasti žena u prosvjeti… Pri iznošenju tih stavova Simon zna biti i prilično provokativan, ali – u skladu sa svojom općom politikom nezamjeranja – on te stavove iznosi jedino samome sebi pri čemu je svjestan da se takvim odnosom i samačkim načinom života pretvara u ogorčenog i svima napornog tipa kakav je njegov susjed Mrkobrada.
Samotnjak
Podstenšek se za priču o svom antijunaku odlučio koristiti prvim licem, što ovom romanu daje potrebnu notu direktnosti i uvjerljivosti, a taj dojam pojačavaju gotovo dnevnički zapisi, ispovjedi i razmišljanja koja nude dašak esejističkog pristupa, ali se ni u jednom trenutku ne pretvaraju u pusto i nikom potrebno »filozofiranje«. Već u prvom dijelu romana Podstenšek uspješno izmjenjuje opise stvarnosti s epizodama iz prošlosti svog lika gradeći pred nama tipičnog slovenskog, pa i europskog, rekli bismo, samotnjaka kojem nitko drugi i nije potreban, da bi u drugom dijelu ta izmjena prošlosti i sadašnjosti bila još intenzivnija i narasla do te razine da tek uz pomoć nezavršene rečenice označene s tri točkice otkrivamo kako se perspektiva pripovijedanja izmjenila i kako je Simon »odlutao« u prošlost.
No sve te tehnike i načine propovijedanja Podstenšek koristi bez posebnih napora pa je i pripovijedanje vrlo živo, tečno i pitko, a to je, zahvaljujući odličnom poslu Marka Gregura, sačuvano i u hrvatskom prijevodu ove pažnje vrijedne knjige koja će i u Hrvatskoj naći svoje poštovatelje i to ne samo zbog svoje kvalitete, već i zbog činjenice da će u prikazu slovenske suvremene stvarnosti bez imalo poteškoća pronaći velike sličnosti s hrvatskom današnjicom.
