Kažete da ne plivate i ne vozite. Je li to povezano, jer ipak se odmiče od uobičajenog?

   – Istina je da ne plivam i ne vozim, mada imam položen vozački. Ni majka nije plivala, a ispalo je tako da ni ja nikad nisam naučio. A to da ne vozim, ne znam, previše sam boemski živio, previše pića, pa zamislite da me iz »Jabuke« po Tuškancu ganja neka policija, radije ću s noge na nogu i stići ću već doma, šta ima veze. 

   Ali dogodila se jedna situacija prije pet-šest godina. Išao sam na neku tribinu iz Novog Sada u Beograd i autobus se zapalio na ulazu u Beograd. I mi sad stojimo kraj ceste, zovem neku prijateljicu da me vozi da ne bismo zakasnili na tribinu i onda me ona pita, onako malo nervozno, pa dobro zašto ti jedini od svih ljudi nemaš auto? I prvi put u životu sam stao razmišljati, pa stvarno, zašto? I shvatio da je to valjda neki podsvjestan način da se ne odraste. Jer imati auto ona je priča – žena, djeca, pas, vrt i slično, a ako mi ništa od toga nije pretjerano milo za imati, onda je valjda i auto tu stradao. Ovako je bolje, ruke u džepove pa polako.

Govorite o promjeni konteksta. Vjerojatno bi u neko drugom kontekstu nemijenjanja toga glavnog konteksta, vaš život sina vojnog lica bio zapravo skup promijenjenih konteksta. Ali vi to ne navodite kao problematično; iako ste do 1991. mijenjali mjesta prebivališta prilično često, to ne doživljavate kao tektonske poremećaje.

   – Zapravo doživljavam, ali radi se o tome da smo se mi dosta selili do moje 11. godine, a onda smo se doselili u Zagreb. Otada se nismo više selili. Ja sam vrlo bolno doživljavao i neke ranije selidbe, ali djeca to brzo prelaze. A onda smo se u Zagrebu usidrili. I onda prođe 15 godina, a te su godine ipak formativne, tako da je ta promjena konteksta bila ipak nešto drugo. 

   No ne treba ni to mistificirati, ja sam mogao i ostati. Tko zna u kom bi pravcu otišao moj život, ali jednostavno sam procijenio da možda u tim okolnostima ne bih mogao raditi ono što želim onako kako želim, upravo zato što bi moja aktivnost kritičara stvarnosti bila isuviše gledana tih 90-ih godina kroz prizmu toga da sam sin oficira bivše države, da sam došao iz Srbije i slično. Jednostavno mi to nije trebalo u životu. U tom smislu ta je odluka dobrovoljna, ali ona nije istinski dobrovoljna jer je izazvana vanjskim okolnostima koje ja nisam birao. 

   U više tekstova, mogli ste primijetiti, i sam preispitujem što je to što se dogodilo. To je taj traumatični trenutak jeseni ’91., kojem se stalno iznova vraćaš jer je on bio zapravo kraj nečega i početak nečega drugog. Ali to je samo jedna strana priče, druga je kontinuitet, ja sam i dalje ona ista osoba koja sam bio i dok sam živi o u Aleji. Problem je što postoji ta vrsta društvenog inženjeringa prema kojoj smo bili jedno, a sad smo drugo. A nismo. Moje uspomene su moje, to sam ja. Ono što je mene formiralo u životu – ljudi, gradovi, ulice – to je i dalje tu. U tom smislu Zagreb ne množe ne biti moj grad. Znači tu postoji jedna vrsta potrebe za kontinuitetom, ali i konstatnim preispitivanjem tog trenutka u kojem ti život krene u nekom drugom pravcu. Na tom klatnu se i ta knjiga stalno vrti. 

  Pirotski »Soliter«

Život ponekad piše nevjerojatne fabule koje bi u fikcionalnom djelu izgledale nategnute. Npr. kolportirali ste i u Zagrebu i u Beogradu u razmaku od 10-ak godina, u sasvim drugim kontekstima, a tu je i priča o dolasku u pirotski »Soliter«, gdje ste našli svoje prezime na poštanskom sandučiću nebodera u kojem ste nekoć živjeli.

   – Da, to se dogodilo u Pirotu, malom gradu u Srbiji, gdje smo živjeli od moje 3. do 7. godine, nakon koje doslovno nikad više nisam tamo otišao. I poslije 30-ak godina dolazim u taj grad i moram naravno otići do »Solitera«. Uđem u haustor koji je užasno star, oronuo, i ta zgrada je zapravo jako mala, jer ja nisam više mali, izgleda mi tako sićušna, a nekad mi je bila ogromna. I ja se muvam po to haustoru i gledam poštanske sandučiće i na jednom ugledam »Pančić«. Pri tome su oboje mojih roditelja mrtvi, ja nemam ni braće, sestara, jedinac sam. Sve to mi izgleda isuviše nevjerojatno, pa to kažem i mom sugovorniku, jednom novinaru koji snima prilog o meni, i u trenutku u kojem ja govorim da je nemoguće da smo to mi, izlazi jedna žena iz lifta i kaže: »Da, to jeste vi. To je vaše«. 

   Ja sam ostao potpuno sleđen i zgromljen i malo bolje pogledam i prepoznam rukopis moga oca. Moga pokojnog oca. 

  I tada konstruirate paralelni svemir u kojem u tom istom stanu živi jedna tročlana porodica, vi i vaši roditelji, kao nekad.

   – Da, čovjek, žena i dijete. I to je jedini način na koji sam mogao istjerati tu priču iz sebe. Čim sam se taj dan vratio kući, napisao sam tu priču. 

  Dobar je to šlagvort za priču o potentnosti nekih formi. I na predstavljanju knjige rekli ste da su vam drage hibridne forme, na granici eseja, proze, fikcije i fakcije. Kako danas, s aspekta čitateljskog iskustva, doživljavate takve forme u odnosu na velike naracije?

   – Pitanje je bira li čovjek forme ili forme biraju njega. Mene su mnogi znali pitati, prepoznavajući taj narativni aspekt pisanja, kad ću napisati roman. Ali jednostavno me ne vuče na tu stranu. Ja i kad čitam volim čitati tu hibridnu prozu, prozu koja je istovremeno i proza i esej i ispovjedno samopreispitivanje. A kad pišem, prosto mi se ta forma nadaje. O tome ne možeš ni odlučivati. A ne dam se opterećivati ni kao čitatelj ni kao autor kako će se to zvati, je li to esejistika, fikcionalizirana autobiografija ili što već. Upravo to što kažete, potentnost te forme: ona se može otvoriti na hiljade načina, ne postoji kanon kako to mora izgledati. 

  Motiv bezdomnosti

Ovoj knjizi puno je pomogao urednik Nenad Rizvanović. Njemu sam dao tekstove i rekao mu da radi s njima što hoće. Ovaj poredak, koji nije kronološki, priča je koja se Rizvanoviću otvarala. I u tom smislu je dramaturgija knjige više njegova nego moja, kao redatelja u kazalištu koji režira po mom tekstu. 

  U priči »Ključ« izrečene su neke od najjačih slika i tvrdnji; kada kažete da nije problem izgubiti ključ, nego izgubiti bravu za taj ključ, a onda se i sve ostale priče iz toga mogu derivirati. Mora da ste snažno i duboko proživjeli taj gubitak doma, jer sve ostalo za vas su stanovi – samo je jedan dom.

   – Da, upravo se o toj bezdomnosti radi. Dobra je bila odluka da se njome otvori knjiga, jer ona određuje njen ton. I kada se potpuno udalji od te teme, ostaje pozadinsko zračenje. U toj priči variram jednu stvar, da nakon što sam te ’91. posljednji put zatvorio svoj stan u Aleji Viktora Bubnja, mogao sam imati i kuću i stan i svašta, ali nisam mogao imati dom. On je ostao tamo. Pa čak i kad bih se vratio na to istom mjesto, to više ne bi bilo isto, jer je jedan kontekst prekinut. I to je ono što jest neko generalno osjećanje ove knjige, a možda je zanimljivo i kako je taj tekst nastao. 

   Prije nekih pet-šest godina u Novom Sadu se događao neki međunarodni skup. Ideja je bila da svaki sudionik izabere po jednu riječ i o njoj napiše što god želi. Razmišljajući što je rat za mene, shvatio sam da nije kalašnjikov, nego da je sublimacija rata, ono što sam izgubio u njemu, taj ključ. I to zapravo otvara cijelu priču, to je točka koja je određuje. 

  Na jednom mjestu kažete da niste u ratu doživjeli tragedije kakve su doživljavali mnogi, no bez obzira na to količina melankolije koja curi s ovih stranica je ogromna. Kako vidite odnos tragedije i melankolije? Možemo tu i do Adorna i do barbarskog čina pisanja poezije nakon Auschwitza.

   – Pa kažu da je i on kasnije malo ublažio tu tvrdnju, možda izrečenu u temperaturi. Moguće je jer je nužno. Kako drugačije sublimirati svoje iskustvo? To tragičko. Bilo bi bezobrazno u okruženju u kojem su toliki ljudi izginuli, ili su njihovi najbliži izginuli, da ja tragičku u priču vežem za sebe. Nitko od mojih bližnjih nije nastradao u tom smislu, a opet moji gubici realno jesu veliki. Ako hoćete, gubici neke sigurnosti u životu. Kad kažeš rat, to je nešto što se događa na televiziji. E, kad shvatiš da je tebi to došlo doma, tad ti se čitav jedan svijet raspao da se više nikad ne sastavi. Nešto u tebi pukne. 

Generacijski i geografski ključ

Vidite li razliku u osjećanju rata u pisaca koji pišući o njemu sa sobom osim tragedije rata vuku i popudbinu godine rođenja, onih dakle koji uspostavljaju odnos prema tome je li trebalo uzeti pušku ili ne, i onih koji su u ratu imali manje od 18 godina pa na sve to gledaju drugačije? Primjećujete li tu razliku, bez obzira s kojih strana granica?

   – Pa sigurno da postoji razlika, kao što postoji i u geografskom ključu. To je prirodno. Pogledajte njemačku književnost nakon rata. Na jedan način su je ispisivali oni koji su bili prisilno dio Wehrmachta, ili oni koji su dezertirali, a na drugi način oni koji su ga gledali iz neke djetinje perspektive. Koji su mogli imati taj luksuz, ako hoćete i moralni luksuz, gledanja na to kao, pa šta, nije to trebalo i slično. Apsolutno, postoji ta razlika koje ćemo postati u punoj mjeri svjesni tek kada ta generacija, koja nije morala nositi puške, napiše neke svoje ključne knjige. 

  Ali već i njih ima: Ivica Đikić, Ivana Bodrožić Simić…

   – Pa i Vlado Bulić, da, »Putovanje u srce hrvatskog sna« apsolutno je bitan dio te priče. A s druge strane su pisci koji su problematizirali neko vlastito iskustvo, Perišić, Međurečan, ima ih dosta. Ali osim tog generacijskog, ima i geografski ključ; stupanj neposredne involviranosti u ratu nije isti u Srbiji, koja nije bila u ratu na svom prostoru, pa u Hrvatskoj ili Bosni. 

  A ni u Hrvatskoj nije bilo isto biti u ratu u Vukovaru ili Rijeci i Puli.

   – Apsolutno. Dakle razumije se da postoji čitav niz razlika. Kad govorimo o Arsenijevićevom »Potpalublju«, govorimo o priči dezertera, o ljudima koji su odbili ići u Vukovar i slično. Ali to je potpuno druga razina problema od onoga o čemu piše Bodrožić; njoj je otac nestao na Ovčari. 

Nesuđena Rijeka

Na jednom mjestu u knjizi kažete da ste umjesto u Zagrebu u toj ključnoj seobi mogli završiti i Rijeci. O čemu se radi?

   – Da, to se dogodilo kad sam bio klinac od 10 godina. Tada smo živjeli u Vojvodini, i otac je dobio prekomandu u Hrvatsku pa su mu nudili opcije Zagreb i Rijeku. On se odlučio za Zagreb, zato što mu je to valjda bilo bliže. I naravno da sam razmišljao što bi bilo da smo se preselili ovamo. Budući da sam rođen ’65. godine, znači da bih se preselio u Rijeku baš koju godinu pred punk i novi val, pa se u nekom svom alternativnom životu vidim kao riječki punk veteran koji bi vjerojatno baš ovdje na Kontu imao čitav niz uspomena. Eto koliko nam drugi ljudi određuju živote, a da toga nismo ni svjesni. 

  Tematska okosnica ovog sajma su balkanske (književne) veze. Vaše iskustvo života, pa pisanje o piscima i s ove i one strane granice, kao što je to nekad činio Igor Mandić, čini vas i više nego pogodnim za razgovor o tome. Na predstavljanju knjige izrekli ste optimističnu tezu o tim vezama. Govorimo istim jezikom, pa smo prirodno okrenuti jedni drugima. Normalno je dakle da se veze opet uspostavljaju. No Kruno Lokotar je pesimističniji, kaže da svi živimo po diktatu anglosaksonske kulture i da na uspostavljanju veza rade stariji, koji se tih veza još sjećaju, a da bi mlađi o njima trebali učiti, ali im se ne da. I da će zapravo biti sve gore.

   – Vjerojatno smo u pravu i on i ja , jer istu stvar gledamo iz različitih kutova. Koliko ja pratim, ako pogledate mlade pisce iz Srbije, Hrvatske, Bosne, vidite da su oni jako zainteresirani, ako ništa drugo onda za vlastiti plasman. A ako idete šire, lakše je i prirodnije plasirati se na isto jezično područje. Ljudi koji se ne sjećaju Jugoslavije, koji nemaju tu vrstu prtljage ni u lošem ni u dobrom smislu, imaju potrebu za umrežavanjem. Časopisi, manifestacije, ipak se nešto dešava i među ljudima koji nemaju tu vrstu iskustva. Mislim da faktor te jezične povezanosti na dulji rok naprosto presuđuje. 

   Činjenica da ja mogu uzeti knjigu hrvatskog i knjigu srpskog izdavača i s njima komunicirati na jednak način presudna je. Naravno da ćemo s jedne strane biti globalno unificirani, svi ćemo čitati onih pet bestsellera, i u knjižarama u Pragu, Stockholmu i ne znam gdje, ali uvijek ostaje literatura koja se piše i na tom, recimo, lokalnom jeziku. Uz sve administrativne, političke probleme, mi smo ipak nužno povezani. To se može vidjeti i na primjeru Slovenije, koja je odavno u EU a ima i drugi jezik, ali slovenskoj kulturnoj produkciji strašno je stalo da bude percipirana i u Hrvatskoj, i u Srbiji i šire, jer ona to shvaća kao svoj kulturni profil. I to nije »wishful thinking«, mislim da racionalno gledam na tu stvar, i kad se podvuče crta, kad se pobroje plusevi i minusevi, plusevi ipak prevagnu. 

  Dakle čaša je ipak napola puna?

   – Točno tako.