Mlada Riječanka kroz udrugu Katapult, čija je predsjednica, mnogima pomaže oko njihovih tekstova. Istovremeno radi na nekoliko eseja i prikuplja materijale za svoj novi književni uradak
Tea Tulić mlada je riječka spisateljica koja je svojim prvijencem »Kosa posvuda«, u izdanju Algoritma, prilično privukla pažnju domaće kulturne javnosti. Autobiografsko suočavanje s bolešću i smrti majke kroz fikcionalizaciju pretočeno je u tekst koji je mnoge osvojio svježinom, ali i uspješnim balansiranjem emocijama koje ne otklizuju u patetiku.
Od objavljivanja romana prošlo je nešto više od godine dana, pa osim što smo s Teom popričali i o Rijeci i o opuštanju i o njenom angažmanu kao predsjednice udruge Katapult, razgovor počinjemo mogućnostima distanciaranja od tako važne i teške teme njene knjige.
Kako danas, nakon godine dana od objavljivanja, gledate na »Kosu posvuda«, daje li vam »disati«? Tvrdili ste naime po objavljivanju da imate problema s odvajanjem od njega.
– Sada mogu disati od te knjige. Usvojila sam ideju da ona nije moje dijete. Djecu, uostalom, ne posjedujemo, već puštamo u svijet. Istina, imala sam problema s njom u početku; uopće mi se nije sviđala ideja da je ona povezana s odlaskom meni važne osobe. I što je to iskustvo prošlo proces fikcionalizacije. Osjećala sam krivnju. I još sam i nagradu dobila za to. To je bila katastrofa (smijeh). Ali pustila sam knjigu, ona živi svoj život, i sad se javljaju ljudi, svako malo mi se netko javi da ju je pročitao i da mu je nešto značila. I koliko god sam htjela da se tako dogodi, to me zapravo zbuni, jer često ne znam što da im kažem.
S KAFKOM U HLADU
Dio sljedećeg pitanja već ste odgovorili, ali kako ste zadovoljni recepcijom? Pretpostavljam da je nagrada bila dobar poticaj, iako je možda djelovala i zastrašujuće. – Naravno, nagrada je bila odličan poticaj za željenu komunikaciju; sigurno ne bih došla do toliko ljudi, jer ljudi se zalijepe za nagrade. A tu je onda i njena kratkoća… Ne mogu suditi ljudima što ne čitaju previše knjige kad vidim da i meni koncentracija nije kako treba zbog vremena u kojem živimo, u tom vizualnom društvu. Ali tko god je knjigu s interesom uhvatio, kaže da ju je pročitao u dva sata. Na dva sata uzeti pažnju nekom koga književnost previše ne zanima, čini mi se dobro. Možda sljedeći put utroši više vremena. Kritika je dobro prihvatila knjigu, objavljeno je petnaestak kritičkih osvrta različito iščitanog prvijenca. Zanimljivo je i to da knjiga odlično prolazi kod starijih ljudi.
»Kosa posvuda« vam je prva knjiga, i prilično je autobiografska. Postoji li bojazan kod vas izleta u tzv. potpunu fikciju? Onako kako se mjerkao svaki novi tekst Ivane Simić Bodrožić nakon također prilično autobiografskog »Hotela Zagorje«?
– To je sklizak teren. Ne vjerujem ni da je u fantasyju ili SF-u moguće isključiti vlastito iskustvo. To sam osjetila i sama; dok sam pisala često sam se pitala što je tu stvarno, a što fikcija. Nisam bila sigurna. Mi i tako dok isprocesuiramo sve što nam se događa, to postaje druga priča. Sve knjige koje sam pročitala, a koje su mi nešto značile u životu, stajalo u sinopsisu da su autobiografske ili ne, osjećala sam da dolaze iz osobnog iskustva. Život je uvijek luđi i od najluđe mašte! Jer sve što čovjek može izmisliti već mu se ionako događa.
Otežavajuće je to što javnost i kritika često inzistiraju na tom pitanju što pisac može izvan formata autobiografskog. Treba se osloboditi takvog mjerkanja. Zar je za dobru književnost uopće važno koliko je što autobiografsko? Potpuna fikcija za mene ne postoji, a ono što me svakodnevno izudara, to ide na papir!
Pisanje je jedno, a čitanje drugo, ali pisanje ne ide bez čitanja. Što čitate i čitate li, po vašem sudu, dovoljno? – Dosta čitam, voljela bih i više, ali opet ne može se život svesti na čitanje. S druge strane, čitanje mi je postalo teže otkad pišem, jer čitam tim jednim uredničkim okom, pa onda uvijek mislim kako bih pročitano preokrenula, izrezala… Zato obožavam kad mi se dogode knjige u koje potpuno uronim, kad mi se to uredničko oko zaklopi.
I uživam kad neki autori izvrše utjecaj na mene. Treba se toga onda i riješiti! Jako volim Agotu Kristof, nedavno sam otkrila knjigu Aglaje Veteranyi, koju mi je preporučila Daša Drndić jer je pisana sličnim stilom kao moja. Zove se »Zašto se dijete kuha u palenti«. Nadam se da će je netko prevesti u Hrvatskoj jer je divna. Čitam Marcela Mariëna, Alessandra Baricca, Bernharda, Végela …
A što čitate ljeti, na plaži? Deklaracije na kremama, tzv. ljetnu literaturu ili ne poznajete razliku između ljetne i zimske? – Ja baš ne ležim na plaži, ali ljeti, u hladu, uzet ću i Kafku. Ne mogu to dijeliti, stvar je u knjizi koja me susrela. Prošlo ljeto sam na plaži otoka Paga čitala Bekima Sejranovića. Ne znam što bi bilo suncobran ili kišobran štivo.
KULTURA JEST NAŠ ŽIVOT
Kao predsjednica kulturne udruge Katapult jeste li zadovoljni kulturnom klimom u Rijeci i postoji li riječka književna scena? – Postoji, jer već dulje vrijeme ovdje postoje ljudi koji pišu, ali objavljuju kod malih lokalnih izdavača. I to, naravno, nema neku vidljivost, čak ni u ovom gradu, pa nam se dogodilo da smo se i mi tek počeli međusobno prepoznavati. Osvojili su oni i neke književne nagrade, ali nagrade nisu mjerilo postojanja scene. Povezali smo se, družimo se, radimo književne večeri. U kulturnom životu, kao ni bilo gdje drugdje, nisu povoljna vremena, sistem financiranja je nesiguran, nezavisna kultura uopće nije nezavisna, ne postoji kulturna strategija Grada. A kultura je ta koja treba najviše povući u kriznim vremenima.. Ona uopće ne bi trebala biti tretirana kao segment našeg života. Ona jest naš život.
A što je s apstinencijom riječke kulturne javnosti, koja nevoljko participira u kulturnom životu grada? – Pa riječka javnost uopće apstinira od vlastitog života. I ne čudi me to, jer ako ne postoji ekonomija, nema ničega. Nama publike manjka već odavno, za bilo kakva događanja, čak i za onaj zabavni dio.
Kakav vam je onda Rijeka grad, je li ugodan za život i jeste li razmišljali ikad o odlasku? – Nekad sam htjela otići daleko, daleko. Sad više nemam tog avanturizma – tu sam i radim ono što znam. Rijeka je ugodna na način da svatko, uglavnom, gleda svoja posla. Ovdje ipak većinu ljudi ne dira previše ako si crnac, homoseksualac, kakav god. Ovdje nije imperativ biti drukčiji, i to mi se sviđa, i baš zato opstoji toliko drukčijosti. No to nosi i jednu apatičnost i cijelo vrijeme je »lako ćemo«, i »krepat ma ne molat«, ali ja ne znam što mi to držimo da nećemo pustiti, to mi nije jasno. Vremena su takva da bi trebalo izaći na ulice i pružiti otpor cijelom sistemu. Naša posla nikad nisu bila samo naša četiri zida.
Evo otvorio se ZTC i ljudi su se potukli oko šilterica. To me podsjetilo na ono vrijeme kad je Erste kupila Riječku banku pa su priredili vatromet. I svi su gledali vatromet, kako lijepo, a ja nisam mogla vjerovati da je njima to lijepo, da oni slave tu rasprodaju. I tako mi imamo generacije ljudi koje dočekuju razne te korporacije jer će dobiti balon, šiltericu i otići svojim kućama koje već odavno nisu njihove.
VOLIM RJEŠAVATI SUDOKU
Kako se, pogotovo nakon ovakvih misli, opuštate i zabavljate? – Ja se zapravo uopće ne zabavljam. To je katastrofa (smijeh). Ne znam, imam jedan dobar staž izlaženja iza sebe od jedno 15-20 godina, ono: četvrtak, petak, subota, Točka, Palach, Stereo, sve… ali zadnjih godina baš i ne. Volim otići u Molekulu na neka događanja, tamo sam opuštena. Tunel je OK, evo tamo volim otići. Kazališne predstave, ako su dobre, me uopće ne opuste. Volim rješavati Sudoku kocke.
Pretpostavljam da pozitivno gledate na najnovije postignuće Nikole Petkovića i HDP-a oko mogućnosti da pisci drže kolegije, čak možda i na katedrama, odnosno odsjecima kreativnog pisanja na fakultetima. Vidite li se u tome? – Ovo je prvi put otkako HDP postoji da je za rad tog društva čula i šira javnost. Petković je, uz ljude iz inicijative »Pravo na profesiju«, pokrenuo jednu veliku i važnu stvar za sve kojima će pisanje tek biti priznata profesija. Nemam dovoljno iskustva da bih mogla vidjeti širu sliku; do kakvih će tu selekcija dolaziti, kakva su »podmazivanja« moguća i slično. S druge strane, super je da se pisanje podučava, jer ono do jedne granice jest zanat. Ali muči me hoće li taj kolegij kreativnog pisanja proizvoditi vrhunske tehničare ili ipak nešto više. To ćemo još vidjeti.
Mene je već nekoliko ljudi pitalo bih li pokrenula radionicu ili tečaj kreativnog pisanja, pa sam čak o tome i razmišljala. Jer već i ovako, kroz Katapult, mnogima pomažem oko njihovih tekstova. Ali moj CV mi zasad još ne ide toliko u prilog; tek je jedna knjiga vani. Ali ako bi mi netko, ponudio takvo što, mislim da bih se toga uhvatila.
I za kraj nam otkrijte tajnu: što pišete? – Paralelno radim na nekoliko materijala. Pišem eseje, a jedan materijal koji skupljam je ljubavne tematike. Pisati o ljubavi je izazov, a tema ljubavi je kroz dobar dio recentne literature dovedena do krajnjih banalnosti.
50 nijansi sive? – To vjerojatno neću čitati pa ne znam (smijeh). A onda, fizički rad mi je kao tema interesantan, tim više što ga je sve manje. Opet fizičko, kao što me i u prvoj knjizi opsjedalo fizičko propadanje. Stanje kolektiva i njegovog pojedinca danas… Moj prvi posao bio je ’98. rad u tvornici, u skladištu gotove robe. Nije bio težak posao, ali sam dobro upoznala fizički rad.
Rad dakle oslobađa? – Da, danas više na rekreativnoj traci… A tvornice su kod nas postale kao cirkusi sa životinjama. Jednostavno ih nema.
