Tanya Dimitrova već je tri godine bugarska veleposlanica u Hrvatskoj i očarana je, kaže, hrvatskom kulturom, ljepotom i poviješću. Predano radi na jačanju kulturne suradnje i razmjene Bugarske i Hrvatske, a njezin angažman ne iznenađuje, budući da je doktorirala etnologiju i folkloristiku.

No interesi i obrazovanje bugarske veleposlanice daleko su širi, Dimitrova je i diplomirala teologiju, završila studij međunarodnih gospodarskih odnosa i studij poslovne uprave. Radila je kao novinarka, nakladnica tjednika »Vrijeme«, predsjednica Uprave nevladine organizacije Bulgaria 681, te je obnašala dužnost županice Jambolske županije do 2012. kada uplovljava u diplomatske vode i seli u Zagreb.  Dimitorova upravo ovih dana intenzivno promovira bugarsku kulturu i tradiciju. Prošloga je tjedna otvorila izložbu »Jezik sveti mojih djedova: hrvatsko-bugarske usporednice« koja je pokazala jaku prisutnost Bugarske i Bugara u hrvatskoj knjizi, a sutra (u 17 sati) u HAZU će predstaviti svoju knjigu »Krštenje kod pravoslavnih Bugara – sakrament i tradicija« koju recenzenti, akademici Stjepan Damjanović i Josip Bratulić kvalificiraju kao iznimno važnu antropološku studiju. S pitanjem kako je teologinja završila u diplomatskim vodama započinjemo razgovor.

Posao kao zabava

 – Moj je prvi magistarski rad iz teologije, a kasnije sam nadograđivala svoje obrazovanje – u novinarstvu, pravu, ekonomiji i međunarodnim ekonomskim odnosima. Svi su mi moji studiji na neki način pomogli u životu, omogućili mi da vidim širu sliku svijeta. U diplomaciju me usmjerila pozicija županice Jambolske županije na kojoj sam radila na EU programima međunarodne suradnje i popularizacije bugarske kulture, na vladinom programu »Lijepa Bugarska«, kao i na programima vezanim za ulazak Bugarske u schengenski prostor. Okrenuvši pogled prema prošlosti, rekla bih ono što je rekla i Majka Tereza – »moja je najbolja zabava moj posao«. U Hrvatskoj radim na isti način, s jednim ciljem – ojačati odnose između naših dvaju naroda. 

Prošloga je tjedna u NSK otvorena izložba »Jezik sveti mojih djedova: hrvatsko-bugarske usporednice«. Dugo ste radili na ovom projektu. Jeste li zadovoljni rezultatom i odjecima?

– Jako sam zadovoljna i sretna. Ono što ljudi ne mogu vidjeti na otvorenju izložbe je ogromni posao koji stoji iza pripreme. Stoga, zahvalna sam cijelom timu NSK na iznimnoj suradnji i teškom radu. Datum otvaranja izložbe smo odabrali motivirani blagdanom sv. Dimitrija, 26. listopada, kada se u Bugarskoj zgotovljuju radovi na polju. Posjetitelji izložbe imaju mogućnost saznati više o bugarskom porijeklu grofovske obitelji Pejačević, bugarskim vrtlarima, doprinosu biskupa Josipa Jurja Strossmayera, bugarskoj kulturnoj sredini u Hrvatskoj, te hrvatskoj kulturnoj sredini u Sofiji, kao i o bugarskim opernim pjevačima, kazališnim, književnim, glazbenim i likovnim vezama, a posebno bugarskim temama u hrvatskoj književnosti. Premda izložba nije kronološki postavljena, ona daje presjek dvosmjernih kulturoloških odnosa od početaka do danas, odnosi koji su posebno intenzivirani posljednjih stotinu godina. Iskreno se nadam da će se bugarsko-hrvatski kulturnopovijesni odnosi ponovo vratiti na razinu s kraja 19. i početka 20. stoljeća ili tijekom četrdesetih godina 20. stoljeća.

Kulturna suradnja

Koji su naši autori najpoznatiji u Bugarskoj?

– Klasici poput Miroslava Krleža i Ive Andrića su dakako poznati bugarskim ljubiteljima književnosti, a od suvremenih dramskih pisaca mogu istaknuti Miru Gavrana, zatim Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Miljenka Jergovića, Nedeljka Špeljaka…

 Hoće li ove izložbe potaknuti kulturnu suradnju naših naroda koja je, kazali ste, danas slabija nego u prošlosti?

– Posljednih godina sustavno radim na bratimljenju gradova te ostvarivanju zajedničkih gospodarskih i kulturnih projekata. Naša je putujuća izložba »Bugarska u Europi« obišla deset gradova diljem Hrvatske, a osim toga ostvarili smo niz kulturnih i literarnih razmjena.

Koliko danas u Hrvatskoj znamo o bugarskoj književnosti?

– Nedavno je u Zagrebu i Rijeci uspješno predstavljen roman »Staklena rijeka« bugarskog pisca Emila Andreeva, koji je u Bugarskoj bio hit. Tijekom godina su objavljeni prijevodi bugarskih pjesnika u prijevodu velike hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, koja je od 1962. do 1967. živjela na relaciji Sofija – Zagreb. A valja napomenuti i roman Aleka Popova »Misija London«, kao i antologiju deset mladih bugarskih pisaca »Izbor iz suvremene bugarske književnosti«. Društvo hrvatskih književnika i Nacionalna zajednica Bugara u Hrvatskoj često predstavljaju bugarske književnike među kojima su Nadežda Zaharieva i Vladimir Ljubenov.

Koliko je prisutan bugarski film, teatar, likovne umjetnosti…?

– U posljednjim godinama bugarski filmovi sve više privlače pozornost hrvatskih gledatelja. Tijekom kolovoza ove godine u kinu Europa prikazan je višestruko nagrađivani bugarski film »Sud« Stefana Komandareva, nacionalni kandidat za Oskara u kategoriji za najbolji film na stranom jeziku. Snimljen je 2014. u koprodukciji Bugarske, Njemačke, Hrvatske i Makedonije. Međunarodni festival ZagrebDox u svojom programu redovito uključuje bugarske filmove, među kojima su kontroverzni »Stric Toni, tri budale i tajna služba«, »Gotovo divan život« dobitnik posebne nagrade u kategoriji regionalne konkurencije u 2014., te »Tsvetaka« dobitnik iste nagrade u 2013.

Sakrament blizak mome srcu

Opet moram spomenuti »Misiju London«, odnosno istoimenu ekranizaciju navedenog romana. Film »Misija London« Dimitra Mitovskoga bio je najgledaniji bugarski film ne samo u Bugarskoj, a predstavljen je i na Motovunskom festivalu. Tu je i plesna predstava »I-Cure« istaknutog koreografa Iva Dimcheva, uspješno predstavljena u Zagrebačkom kazalištu mladih, kao i niz lutkarskih predstava koje svake godine zabavljaju  ljubitelje žanra u okviru PIF festivala. 

Vaša knjiga »Krštenje kod pravoslavnih Bugara – Sakrament i tradicija« proučava tradiciju povezanu s ritualima u jugoističnoj Bugarskoj. Što Vas je potaknulo je napišete?

– U knjizi istražujem krštenje, sakrament blizak mome srcu, a čijem primanjem ljudi postaju dijelom Crkve. Upravo zbog te velike sakralne važnosti više sam puta u životu prihvaćala biti kuma na krštenju i upravo sam zbog te važnosti svaki put odgovorno pristupila tome. Jer biti krsni kum je čast, ali i više toga, to je velika odgovornost. U vrijeme stjecanja svog doktorata, u Bugarskoj sam bila, ako mogu tako reći, jedini teolog među etnolozima i jedini etnolog među teolozima. Samo istraživanje je trajalo godinu dana, a pisanje malo duže.

 Koja je specifičnost rituala koje istražujete i opisujete?

– U knjizi sam željela otkriti dodirne točke između krštenja kao svetog sakramenta i tradicionalnih obreda povezanih s rođenjem, krštenjem i davanjem imena djetetu. Moja je naročita želja bila istražiti ispreplitanje ovog jednog od temeljnih sakramenata religijske inicijacije i folklora, ustanoviti granicu između religijskog i folklornog u primjeni običaja davanja imena djetetu i koliko su duboko povezani i nedjeljivi ti procesi.