Neke knjige izazivaju učinak koji je u psihološkoj i parapsihološkoj literaturi poznat kao deja vu, iako efekt već viđenog ili odnekud poznatog, ne treba unaprijed shvatiti kao negativnu odrednicu. Velimir Srića (1950) profesionalni je ekonomist, osim gomile znanstvenih radova objavio je roman i zbirku stihova, ali nova knjiga ne pripada beletristici, ni onom što je predmet njegovog primarnog interesa. 

Kad početkom 2013. godine u Hrvatskoj uskrsne knjiga koja se zove »Ta gadljiva politika« (urednica Ivana Žderić, nakladnik »Profil«, Zagreb, 2013), onda nema sumnje da se ona tiče svakog i nikog i da svojim eksplicitnim naslovom zove na dijalog. Još je Aristotel ustanovio da je čovjek zoon politikon, da je prirodom svoje egzistencije osuđen na društvo ili na zajedništvo, što znači da neke teme, kad bi i htio, ne može izbjeći. U relativno kratkom roku, koji je počeo stvaranjem samostalne države, a završio tranzicijskim i drugim procesima, Hrvati su prošli put od oduševljenja do apatije, put na kojem je mogućnost političkog angažmana izjednačavana sa svetinjom, koja se u konačnici pokazala kao nešto sasvim suprotno. Ako je strukom ekonomist, moralnim opredjeljenjem Velimir Srića je idealist, što je kvalifikacija koja u mnogim našim sunarodnjacima, a političarima pogotovo, izaziva podsmijeh. Nasuprot tome, činjenica da idealizam shvaća kao pretpostavku javnog djelovanja, njegovu knjigu čini važnom i poticajnom, čak i kad piše o onom što je poznato i što smo dovoljno bolno iskusili na vlastitoj koži. 

Time dolazimo do onog što je bitno i s većom ili manjom evidentnošću iskazano u Srićinom, kako sam kaže, »antipolitičkom manifestu«. To je moralni relativizam koje rijetko koga zanima, unatoč tome što se znatan dio političara, pogotovo desne provenijencije, formalno pozivao, ili se i dalje poziva, na Crkvu i tradicionalne vrijednosti. Razlozi zbog kojih se Hrvatska našla u stanju ekonomske stagnacije nisu jednoznačni, ali u temelju svega je moralna insuficijencija, koju je dodatno potencirao masovni nacionalizam, impregniran sviješću o vlastitoj državi. 

Neprijatelj u nama

Napokon, što drugo očekivati od sveučilišnog profesora koji, pišući o Hrvatskoj, aludira na Johna Lennona (You may say I’m a dreamer) i koji ima petlje uprijeti prstom u ono što svi znaju, ali se prave kao da ne znaju. Naime, da je pokojni predsjednik na nezakonit način otkupio vilu u Nazorovoj ulici, da je pogodovao poslovima svoje kćeri i svojih sinova, služeći kao »okidač masovne korupcije« koja je poprimila takve razmjere da budi malodušje i među onima koji bi joj htjeli stati nakraj. Glavnu ulogu u mahnitanju korupcije imao je prvi predsjednik; zato mu danas širom zemlje spomenike podižu upravo oni koji su u tome debelo profitirali. 

Za razliku od znatnog broja političara koji svoje nečasne radnje i dalje maskiraju frazama o samostalnoj državi i koji na svim stranama traže neprijatelje, najprije u Srbima, onda u ćirilici, a onda, ako nema drugog, u jugonostalgičarima i homoseksualcima, Srića se poziva na drevnu kinesku mudrost i objašnjava da je za sve kriv neprijatelj u nama. I priče o svjetskim zavjerama protiv malih država i malih naroda ubraja u red »neurotičnih samoobmana« na kojima inzistiraju dežurni mutikaše, čuvajući tako svoje mutnim rabotama stečene pozicije. Sustav vrijednosti koji se godinama promovira ima veze sa svime samo ne s radnom etikom. Zato imamo jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Europi, zato prednjačimo po stopi bolovanja, po povlaštenim mirovinama, po broju umirovljenika mlađih od 50 godina i mnogočemu drugome, što svjedoči o duboko ukorijenjenom parazitskom mentalitetu. 

Dok Dostojevski u svojim romanima, jednako kao i antički tragičari, stvara dojam da su svi krivi za sve, u Hrvatskoj nitko nije kriv ni za što. Zato smo tu gdje jesmo i zato je aktualna kriza u radikalnoj opreci sa stoljećima sanjanim statusom neovisne države koji političari svako malo izvlače iz rukava kao mađioničari bijelu golubicu. Možda Srića nije otkrio ništa novo, ali sugerirajući da je moralna invalidnost u korijenu svih naših nevolja, uputio je na ono nad čime se protagonisti javnog života uglavnom prave gluhi i slijepi. Uostalom, rezultati netom održanih izbora, imena političara koji bi prije trebali biti na potjernicama nego na jumbo-plakatima i novinskim naslovnicama, jasno svjedoče da znatan dio puka ne gaji zazor prema biografijama s kriminogenim predznakom. 

Izborni prag

Godinama djeluje kao sveučilišni profesor, a kao gostujući profesor radio je na UCLA u Los Angelesu, na Pekinškom univerzitetu, u Budimpešti, Mariboru, Grazu i drugdje. Bio je član središnjeg odbora Europskog pokreta, vođa Radne skupine predsjednika Mesića za strategiju informatizacije, nestranački i volonterski predsjednik Skupštine grada Zagreba, počasni član HHO-a i Rimskog kluba. Objavio je pedesetak knjiga, među kojima su roman »Privatne istrage« (prema divnoj skladbi Dire Straitsa!) i zbirka stihova »Razne igre«. Zamorno je, ali na neki način nužno navoditi sve te podatke iz njegova curriculuma. Ne zato da bi se hvalilo Sriću, nego da bi se pokazalo da je posrijedi stručnjak od formata koji je u svakom vremenu mogao funkcionirati u svakoj sredini: i onoj s jugoslavenskim i onoj s hrvatskim insignijama, a da je isto tako mogao raditi u inozemstvu, o tome na temelju citiranih kvalifikacije ne bi trebalo gajiti nikakve sumnje. Ali između Sjedinjenih Država, Francuske i Slovenije, gdje su mu nudili izvrsne uvjete zaposlenja, Srića je odabrao Zagreb. Koliko iz razloga nostalgije, toliko iz razloga autentičnog domoljublja (što je danas neprilično spominjati) ili osjećaja da mora djelovati u vlastitoj sredini i u njoj nešto promijeniti, uvijek iznova vraćao se doma. 

Kao što jabuka ne pada daleko od stabla, tako se ni egzistencijalni put Velimira Sriće suštinski ne razlikuje od egzistencijalnog puta njegova oca Mirka Sriće. Poput svog oca, saborskog zastupnika koji je dva puta izbacivan iz komunističke stranke, junior Srića dva puta je davao ostavku na svoje političke funkcije. Prvi put kad je kao prvi nestranački predsjednik Skupštine grada Zagreba, koji se odrekao dužnosničke plaće, izdržao na tom položaju deset mjeseci, i drugi put kad je prestao biti predsjednik zagrebačkog ogranka HSLS-a. 

Što se dogodilo taj fatalni drugi put? Na izborima održanim potkraj 2011. godine, ni na gradskoj ni na nacionalnoj razini liberali nisu prešli izborni prag! Možda to manje svjedoči o Srići, a mnogo više o našim duboko ucijepljenim mentalitetima, o duhu gomile koja radije prihvaća ideologijski ostrašćene pojedince, nego jasno profilirane intelektualce koji umjesto religijskih poštapalica nude sveto trojstvo rada, kompetentnosti i odgovornosti. Golema energija, znanje, ekipa provjerenih imena i spremnost na žrtve, sve to bilo je dovoljno tek za izborni poraz. Srića je to shvatio i prihvatio konzekvence. Stranački krah nije proglasio uspjehom, nije se skrivao iza jeftine sofistike, nego je nakon gotovo dvije godine političkog angažmana podnio ostavku na sve funkcije. Prilika da se u dozlaboga dosadnom i besmislenom ratovanju između izlizane ljevice i ispražnjene desnice afirmira treći put, ostala je neiskorištena.   

Promjena bez promjene

Na jednome mjestu primijetio je da je SDP u raskoraku s onim što implicira njegovo ime, ironizirajući na račun Milanovića tvrdnjom da radnika ne bi prepoznao ni da se s njim sudari na cesti, dok je u drugoj prilici, u pjesničkoj parodiji smišljenoj za potrebe predizborne kampanje, zaključio da članovi klape Kukuriku nude »promjenu bez promjene«. 

Danas je jasno da je taj »nepopravljivi optimist«, sveučilišni profesor koji citira Miju Mirkovića i Billa Gatesa, ali isto tako Mahabharatu, Sun Tzua, Krležu i G. B. Shawa, bio u pravu. Ali tko će glasovati za čovjeka koji misli da je politika poligon za notorne karijeriste, koji tvrdi da Hrvatska počiva na parazitizmu, koji piše da je moralni fijasko poslužio kao zamašnjak korupcije, koji naše divne, ali sablasno puste otoke vidi nakrcane intelektualcima i nobelovcima, uronjene u polemike o virulentnim pitanjima globalizacije, i koji uporno ponavlja (stranica 103, 142. i 177) da je spas u znanju i u sposobnosti da se veselimo tuđim uspjesima? 

Koliko god se čuvao strančarenja, svjestan da tamo gdje svi misle isto od mišljenja nema ni traga, uoči spomenutih izbora Srića se priklonio liberalima. To što mu je stranačka karijera bila kratka vijeka, više je posljedica njegove dosljednosti nego nespremnosti da se uključi u kolektivne projekte. Premda sveučilišni profesor, s jasno izgrađenim stajalištima o onom što muči današnji svijet i današnju Hrvatsku, za sebe je zaključio da je nalik anarhistu. Takav anarhizam ne treba shvatiti kao zamjenicu za kaos; on proizlazi iz iskonske pobune protiv svake autoritarnosti, iz potrebe za očuvanjem vlastitog integriteta (koji implicira pravo na vlastiti stav) i onog što je formulirao Robert Nozick, jedan od apologeta radikalnog individualizma, objašnjavajući da samo minimalna država štiti pojedinca i njegovo dostojanstvo. 

Pišući o temama od općeg interesa, Srića je do neke mjere platio danak općenitosti i repetitivnosti, što je u takvim slučajevima gotovo neizbježno. To je manje bitno od onog što nudi kao rješenje za izlaz iz kronične krize, pledirajući za društvo znanja i koristeći vokabular koji je političkim pragmaticima uglavnom stran. Ne sjećam se ijednog političara, pa ni intelektualca, koji je zaključio da je pad Berlinskog zida značio kraj jedne obmane, ali da smo nakon toga prihvatili još veću obmanu.   

Osjećaj za realnost

Važan je također tekst kojim upozorava na opasnost bipolarne političke scene, usporedive s bolešću shizofrene individue koja gubi osjećaj za realnost. Osim što ju je okupirao uski krug unaprijed pretplaćenih pojedinaca, ta scena svojim funkcioniranjem podsjeća na nogometne navijače, iracionalno zagledane u vlastite favorite. 

Svima je jasno da je broj županija prevelik, ali nitko prije Sriće nije obznanio da je »teritorijalni ustroj mijenjan prema političkim, a ne gospodarskim kriterijima«. Takav broj županija i općina stvoren je zato da bi vladajuća klika osigurala uspjeh na izborima. U tome je tajna hrvatskog puta u sretnu budućnost; iza svake novotarije kriju se križaljke vladajuće elite (ako je to pravi izraz), koja nije u stanju odgovoriti na aktualne izazove i koja svoju nesposobnost kamuflira fiktivnom brigom za opće dobro. 

Jednako tako, ne sjećam se da je itko, pogotovo iz političke branše, priznao da je zagrebački Gornji grad mrtva zona za treniranje ministarskih i zastupničkih taština. Srića je prvi čovjek iz tog okruženja koji se usudio ustanoviti da bi najljepši dio Zagreba trebalo pretvoriti u turističku lokaciju krcatu restoranima, galerijama, noćnim klubovima i svime što Gornji grad sa svojom tradicijom podrazumijeva. Što je normalno u drugim zemljama, da su najreprezentativniji dijelovi grada u funkciji građana i turista, u Hrvatskoj je sanak pusti. Ali nije li se taj isti Srića drznuo ustanoviti da Hrvatska i ne spada u normalne zemlje? Tko ne vjeruje, neka zaviri u njegovu knjigu. Isplati se, unatoč tome što se već nakon nekoliko rečenica stvara dojam o nečem viđenom i dobro poznatom. Jer Srićin manifest važan je upravo u mjeri u kojoj ćemo na njegove očevidnosti i nepobitnosti odgovoriti našom poslovičnom gluhoćom.