Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 1
Sutra: 16° 16° 1
22. travnja 2019.
Paralelizmi

Svjetovi smisla, svjetionici slobode: Podsjećamo se dvoje giganata koji su nas lani napustili

Foto Marko Gracin, Sergej Drechsler
Foto Marko Gracin, Sergej Drechsler
Autor:
Objavljeno: 2. siječanj 2019. u 12:35 2019-01-02T12:35:15+01:00

Paralelno smo čitali Frakturino izdanje »Daša: spomenar«, začetnika, »ideologa« i urednika Milana Rakovca, koje okuplja kraće tekstove širokog spektra regionalnih književnika, novinara i kulturnih djelatnika, intelektualaca od formata o Daši Drndić, i novi dvobroj časopisa 15 dana (izdavač POU Zagreb, urednici Tomislav Brlek i Bruno Kragić), koji okuplja dulje tekstove regionalnih književnika, novinara i kulturnih djelatnika, intelektualaca od formata o Predragu Luciću

Slučaj (ili nešto drugo, tko bi ga znao) htio je da do mene dođu i da ih čitam paralelno dvije tiskovine objavljene kao posvete (uvijek) prerano preminulim poslovičnim velikanima pisane riječi, ali ujedno i mojim prijateljima, suborcima, suputnicima na sve težim i sve pustijim putovima slobode.

S jednom autoricom na tim smo putovima zaranjali u neuralgične točke današnjice, tražeći ključna pitanja (ako ne i odgovore) u prošlosti, čisteći pred vlastitim vratima ono što su drugi (o)lako zanemarivali ili čak prešutno dopuštali, gorko se smijući kondicijama pod kojima se sve to događa i ne dopuštajući da nam izmakne atavistička (posve necinična) vjera u mogućnost popravljanja svijeta.

S drugim autorom na tim smo putovima zaranjali u neuralgične točke današnjice, tražeći ključna pitanja (ako ne i odgovore) u pretpostavkama za sadašnjost, čisteći pred vlastitim vratima ono što su drugi (o)lako zanemarivali ili čak prešutno dopuštali, gorko se smijući kondicijama pod kojima se sve to događa i ne dopuštajući da nam izmakne atavistička (posve necinična) vjera u mogućnost popravljanja svijeta.

To da će čovjek pronaći paralelu i između, recimo, zena i popravljanja Harleya Davidsona, ili između Kolinde Grabar-Kitarović i vjerodostojne političarke, ili između vjerodostojnosti i politike, ovisi o željama, zabludama i retoričkim mogućnostima, no dopustite mi da u ovom trenutku ne vidim veću suštinsku razliku između javnoga djelovanja Daše Drndić i Predraga Lucića.

Oboje je naprosto gorjelo za slobodom, nikad ne izgorjevši, stvorivši djelo o kojem će se tek govoriti u onoj mjeri u kojoj ono to zaslužuje. Oboje je pomicalo granice slobode, tjerajući nas da se i sami o njima pitamo. Oboje je živjelo, propagiralo i aktivistički djelovalo slobodu – globalno ili lokalno, u zemlji ili »regionu« – onda kada to nije bilo ni pametno ni oportuno. Oboje je u svojoj slobodarskoj aktivnosti, uz klasično je ne sais quoi, plijenilo karizmom, a početno strahopoštovanje u onih koji su im se i za života divili (a nemali je to broj) vrlo brzo odmijenila bi osvjedočena blagost najvećih. Oboje, konačno, nenadoknadivo mi nedostaju.

Bright Side of Life

Paralelno tako čitam Frakturino izdanje »Daša: spomenar«, začetnika, »ideologa« i urednika Milana Rakovca, koje okuplja kraće tekstove širokog spektra regionalnih književnika, novinara i kulturnih djelatnika, intelektualaca od formata o Daši Drndić, i novi dvobroj časopisa 15 dana (izdavač POU Zagreb, urednici Tomislav Brlek i Bruno Kragić), koji okuplja dulje tekstove regionalnih književnika, novinara i kulturnih djelatnika, intelektualaca od formata o Predragu Luciću.
Pa tako u spomenaru Daši, na samom početku knjige, čitam stihove Mirjane Stefanović: »Look at the Bright Side of Life / vremena su smutna / the center cannot hold / a život nam drugarice / tebi i meni / curi kroz prste (...)« U pjesmi potom subjekt poziva drugaricu da ne piše o zlu, nego da piše o lijepom i dobrom, »jer jedino za lepo dobro i radosno / vredi založiti ovaj krnjetak vremena // samo jedno ti ne piši / ne piši o zlu u čoveku drugarice / strašnom / hajde da ga zaboravimo draga moja / iako / znam / to jedva da je moguće.«

U 15 dana čitam, pak, uz stravičan tekst Viktora Ivančića na samom početku izdanja i ovo, u pjesmi Predraga Lucića »Sve tužniju utvaram knjigu«: »Od sve više nenapisanih pjesama / Sve tužniju utvaram knjigu / Dnevnik svoj čije bih dane / Čije dane bih zaturiti htio / U potkrovlju kuće bez stuba / Bez krovne grede / Bez krova (...)« U pjesmi potom subjekt uspoređuje gubitke i neispisane knjige i zaključuje: »Sve teže razaznajem riječi / Zastale negdje u grlu / Sve teže svoj grumen pakla / Survavam u tišine.«

Ili da pojednostavim do banalnosti: prokletstvo je morati tražiti i govoriti istinu, usuprot zdravom razumu i prirodnom konformizmu, a jednako su to morali i Daša i Predrag, što ove refleksije tako lijepo dočaravaju.

Jezik je živa stvar

Zašto stravičan tekst Viktora Ivančića? Kako drugačije nazvati ovu autorefleksiju, najljepšu posvetu jednom supostojanju koju se može smisliti, (ili, jednom, željeti), smještenu u središte teksta/života: »Ne vjerujem da ikome makar i u natruhama mogu približiti težinu toga gubitka, mada me, iskreno govoreći, za taj vid jasnoće nije naročito briga. Štoviše, siguran sam da sam nerazumljiv, pomalo čak i samome sebi. Možda zato što se sada, kao 'samostalni autorski subjekt', oglašavam kao neka vrsta bogalja, kao roba s greškom, jer taj prelazak: od Predraga, Bore i rasadišta maligana na Bačvicama do zelenog čaja, keksa i praznog ekrana – ipak je to tranzicija u invalidnost.

Pa poslije toga u idealnim uvjetima pišeš s ozbiljnim oštećenjem (...) I onda, čim točkom dovršiš zadnju rečenicu, zamisliš kako bi te Predrag karakterističnim cerekom potapšao po ramenu – 'Eto, jel to bilo teško?' – iako, pod štetnim utjecajem čaja i keksa, fanztaziraš linijom najmanjeg otpora, maštaš po mjeri vlastite slabosti, jer je mnogo vjerojatnije da bi ovaj umjesto zadovoljnoga navukao kiseli osmijeh: 'Tja, može to i bolje...' Ali nema više partnera za vježbu. Nema ni volje da se nadmašiš. Istrčavaš na teren bez treninga. Čak i kada pobjeđuješ, što je iznimno rijetko, ne uživaš u igri.«

Jezik je živa stvar, ako nije prljav, nije ni živ, govorila je Daša, a podsjeća nas Ervin Hladnik-Milharčić u svom eseju. Kaže ona još i ovo: »Jezik se ne može nekamo zatvoriti. Jezik ne možeš staviti u posudu, kao da je jegulja. On može živjeti i disati samo ako se ljudi miješaju i ako postoji interakcija. Jezik je sloboda.«

U jeziku je Bog, kaže Miljenko Jergović u svom analitičkom tekstu o dosezima pjesništva Predraga Lucića, napominjući da je hrvatsko pjesništvo u posljednjih sedamdesetak godina imalo dva pjesnika-jezikotvorca, jedan je bio Ivan Slamnig, a drugi je bio Lucić. Ono što mi tome možemo dodati tiče se creda koji Lucić skoro kao da je usvojio od Charlesa Baudelairea, a taj je jasan kao paradoks: pišem vezanim stihom da bih bio slobodan od proizvoljnosti, da bi mi formalno strogi izraz disciplinirao sadržaj. I u jednoga i u drugoga to je počesto tvorilo nove (jezične) svjetove.

Mezzo del cammin

No nije samo taj jezik, jezik-igra, ovdje važan; važni su ovdje i jezici kojima se preskaču granice (jezika), koji su svojim apologetima prečesto donosili zazor isključivog establišmenta. Na licemjerje ministrice kulture koja u prigodnom obraćanju u povodu Dašine smrti govori da je ova spisateljica bila jednako cijenjena u Hrvatskoj i u inozemstvu, kada znamo da ju je hrvatski establišment, i lokalni i nacionalni, uglavnom ignorirao, podsjeća nas Tea Tulić u svom tekstu. Na odnos, pak, establišmenta prema Predragu Luciću podsjeća nas Jergović kada kaže da je posljednju Lucićevu knjigu, »Step by step, Stepinac«, Ministarstvo kulture odbilo, kao bezvrijednu, otkupiti za knjižnice.

Paralelizmi. Od toga ponekad živimo, tako se ponekad upisujemo u matricu postojanja, dajući smisao onome što nas okružuje, tražeći podudarnosti ne bismo li dotaknuli prepoznavanje, dublje, šire, više, jače pobratimstvo lica u svemiru, sve u nadi da nismo sami i beznačajni. Pa tako piše Marko Pogačar u Spomenaru: »'Mezzo del cammin di nostra vita', prag moje trideset pete godine, obilježile su dvije snažne smrti, smrti forte, smrti fanfare, svojevrsne lokomotive smrti za kojima će neminovno uslijediti čitave kompozicije, strogo kontrolirani vlakovi smrti kao konstanta one druge polovine. Prvo se, kao njen svjetionik, početkom godine odjavio Predrag. Zatim mu se, pred sam kraj proljeća, gotovo već u onom Bennovu ljetu, 'kad je sve svijetlo / i zemlja pod ašovom laka', u tišini pridružila Daša.«

Borci za slobodu

A onda nas, i u jednom i u drugom izdanju, dočeka Ahmed Burić. Pa kaže: »Pod D, u mom će leksikonu stajati – dostojanstvo, i tu će stajati tvoja slika. Adio, Belladonna, od sada više neću zaboravljati stavljati kapi u oči, ni zaboravljati da otrov u tijelu spava, poput fašizma koji krmeljavo kunja u našim društvima. I traje dugo. Kad se probudimo, zijevamo od umora i dosade.

Domovina je danas tamo gdje je ostalo nešto prijatelja, ali su okolo, uglavnom, neprijatelji.

Ali oni nisu domovina. Mi smo domovina, makar nas kao pepeo rasuli po Miljacki, po Rječini, po Savi.«

U drugom izdanju potom čitamo ovo, istoga autora: »Gledaj u šta lice se pretvara / maska pada, školjka se otvara. / A to što sija, to nisu suze / već to more svoje maksuz uze // Svijeća treperi, mornar odlazi.«

Ne znam jesu li se Daša i Predrag poznavali i kakvi su bili međusobno, ali to je posve nebitno, a ne mislim ni da od njihova supostojanja u ovom tekstu, slijedom i spletom nekih okolnosti na koje nisam mogao utjecati pa im se nisam ni opirao, treba stvarati religiju. No doživljavam ovaj dvojac (koji je možda otišao kormilaru) kao borce za slobodu čiji nedostatak osjećam na gotovo jednak način, u svjesnosti da više nikada nećemo razgovarati o novim knjigama, da više nikada nećemo zajedno kužiti svijet, da se više nikada nećemo neobavezno sretati i obavezno zajedno smijati, pa i kad je razloga za smijeh sve manje.

Sva je sreća, ipak, da su Daša i Predrag toliko i tako pisali; ovu prazninu života nakon njih, ova sve pustija mora i rijeke i njihove brodove bez kormilara, popunjavat će njihova djela, svjetovi smisla i svjetionici slobode.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš