Veliki pisac

Švejkovština na ruski način: U povodu smrti velemajstora književne satire Vladimira Vojnoviča

Jaroslav Pecnik

Hašekov Švejk i Vojnovičev Čonkin nerazdvojna su braća po oružju, koja svojom naivnom dobrotom i jednostavnim, ali logičkim razmišljanjem suštinski razotkrivaju infantilnost i zlo svijeta u kojem živimo



Prije nešto više od mjesec dana, preciznije 28. srpnja ove, 2018. g. preminuo je u Podmoskovlju slavni sovjetski disident i veliki ruski pisac Vladimir Nikolajevič Vojnovič, kojeg su brojni kritičari, ne samo u Rusiji, već i diljem svijeta smatrali jednim od najvećih satiričara našeg doba. Tvorac prepoznatljivog, danas gotovo kultnog književnog (anti)junaka Ivana Čonkina, koristeći se maestralnom književnom ironijom i kritičkim skalpelom razotkrio je tamne strane sovjetskog društva i doba kao možda nitko prije (a niti poslije) njega.


Iako je veći dio svojih fascinantnih knjiga prvo tiskao i objavio na Zapadu (jer je iz SSSR-a morao emigrirati), sva su ona tematski za predložak imala sovjetsku gorko-komičnu, a ujedno i dramatičnu stvarnost kojoj je vrhunskim stilom pravog »estetskog gurmana« dao univerzalno značenje. Knjigama o »dobrom vojaku Čonkinu«, ali ne samo o njemu već i ostalim junacima njegovih sjajnih priča poput Jefima Rahljina (u noveli »Kapa«) postali su grotesknom paradigmom čovjeka u komunističkom sustavu koji je visokoparnom retorikom veličao humanost režima, a istodobno za konkretnog čovjeka uopće nije mario, gledao ga je tek kroz »dijalektičku prizmu« pukog broja, statistike i povijesno-političkog statista.


Usprkos svemu Vojnovičevi junaci nisu pristajali na (za)danu ulogu već su se strasno željeli izboriti za pravo na istinsko prostojanje. U tom sudaru političkog realiteta i individualnih ambicija i potreba, Vojnovič je otkrio široko polje poetičkih prostora koje je genijalnim talentom i osjećajem za burlesku, komiku i satiru (uvijek protkanu i tugom i sjetom) književno obradio dostojno najvećih literata ovoga žanra u svekolikoj povijesti svjetske književnosti. Interesantno je napomenuti da je inspiraciju za svoje književno stvaralaštvo pronalazio i u okvirima južnoslavenskih književnosti, a kako je sam tumačio: to može zahvaliti svom podrijetlu. Naime Vojnovič je podrijetlom pripadao obitelji koja potječe iz Boke Kotorske i čiji su brojni pripadnici bili poznati moreplovci, od kojih su neki odlučili ostati u Rusiji i tamo potražiti životnu sreću. Vladimirovi preci Marko i Jovan Vojnović u doba carice Katarine II. postali su ruski admirali, a Vladimirov djed Nikolaj, kao kapetan duge plovidbe, skrasio se u Odesi i često je pričao unuku o svojim južnoslavenskim korjenima.


Aklamacija kritike




Vladimir Nikolajevič Vojnovič rodio se 1932. u Staljinabadu (danas Dušanbe) u Tadžikistanu, ali nakon što mu je otac (novinar i pomalo pisac) bio 1936.g. uhićen i osuđen na pet godina radnog logora (zbog navodne antisovjetske djelatnosti), s majkom, strogom profesoricom matematike, odselio se u Ukrajinu gdje su i dočekali početak Drugog svjetskog rata. Na paradoksalan način rat je »oslobodio« uzništva njegova oca, jer su ga vojne vlasti mobilizirale i poslale na frontu, a Vladimira s majkom su evakuirali na Sjeverni Kavkaz. Česte selidbe, podrijetlo (po majci bio je košer Židov), ali i kao sin obilježen očevom etiketom političkog zatvorenika, onemogućile su mu redovito školovanje, tako da se obrazovao uglavnom po raznoraznim večernjim kursevima.


Svršio je zanat za stolara, ali u životu je svašta radio; bio je pastir, bravar, željezničar, aviomehaničar i sl. dok na koncu nije svršio u vojsci (1951. – ’55). Nakon demobilizacije upisao je studij na Pedagoškom institutu u Moskvi, koji je ubrzo napustio i otišao u Kazahstan odlučivši se definitivno posvetiti literaturi. Po povratku u Moskvu 1960. g. Vojnovič se zaposlio na radiju gdje je objavio svoju kasnije slavnu poemu »Pjesma kozmonautu« (posvećena Gagarinu) koja ga je učinila poznatim ne samo literarnoj, već i široj sovjetskoj javnosti. Prva priča »Ovdje živimo« bila mu je tiskana u eri destaljinizacije 1961.g. u tada uglednom časopisu za kulturu i književnost »Novyi mir« koji je uređivao ugledni pjesnik Aleksandar Tvardovski poznat kao antistaljinist i borac za širenje prostora umjetničkih sloboda i izričaja.


Kritika je Vojnovičeve radove dočekala aklamacijom; svrstali su ga »među najtalentiranije mlađe prozaike«, ali njegova je književnost izazvala pozornost i oprez brojnih ideoloških cenzora zbog njegova realističkog i kritičkog prikazivanja postojećih, prije svega negativnih fenomena i društveno političkih (ne)prilika u zemlji. A kada je objavio (1963. g.) novelu »Što sam mogao postati«, kasnije adaptiranu za kazališnu dramatizaciju (1967. g. doživjela je veliki uspjeh kod publike) kritika se žestoko obrušila na autora i nakon intervencije vlasti komad je morao biti »skinut« s repertoara. Sličan usud doživjelo je i drugo prozno djelo naslovljeno »Dva druga« (1967.g.) koje je također bilo uspješno inscenirano i na kazališnim daskama, ali ubrzo je povučeno, uz obrazloženje da ga je nužno doraditi zbog »ideoloških« defekata.


Sankcije


U to vrijeme Vojnovič je već uvelike radio na svom kapitalnom književnom djelu »Život i neobične avanture vojnika Ivana Čonkina«, čiji su fragmenti počeli kolati u samizdatu, tamošnjom alternativnom kulturnom scenom, da bi 1969. g. ova knjiga doživjela i svoje prvo zagranično izdanje u Frankufurtu na Majni. Tek nekoliko godina kasnije u Parizu je bilo objavljeno u integralnom obliku, ali već u međuvremenu sovjetski je režim počeo bezkrupulozno i sustavno napadati Vojnoviča, a ovi su se napadi intenzivirali kada je poslije romana »Stupanj povjerenja« (1973. g.) počeo otvoreno surađivati s inozemnim izdavačima na Zapadu. Upravo zbog te otvorene suradnje Vojnovič je među sovjetskim disidentima, a kasnije i emigrantima slovio kao »najpredaniji zapadnjak i demokrat u njihovim redovima«. Zbirku kratke proze i otvorenih, prosvjednih pisama »Putovima korespodencije« (objavio ju je u ruskom emigrantskom časopisu »Grani« 1973. g.) u nekoliko je navrata proširivao, da bi svakim novim tzv. otvorenim pismom izazivala sve žešće, bijesne reakcije režima u Kremlju.


Vojnovič je javno podržao Solženjicina i potpisao je peticiju u njegovu obranu, a prije toga se solidarizirao na tzv. monstr-procesu s osuđenim piscima Sinjavskim, Danijelom i Galanskovim. Poseban je odjek imalo njegovo otvoreno pismo kojim se 1974. g. suprotstavio osnivanju Agencije za autorska prava, tvrdeći u svom ubitačno ironičnom i sarkastičnom istupu da je lijepo čuti da su u osnivački savjet ušle »tako krupne književne figure kao što su J. Markov, S. Sartakov i J. Verčenko kojih se za par godina više nitko neće ni sjećati«, a u tom savjetu nema autora kao što su Solženjicin, Saharov, Maksimov itd., čiji se tekstovi u svijetu najviše prevode i koji bi stoga, po pravdi i pravici, najviše trebali brinuti za zaštitu autorskih prava.


Cijeli tekst bio je objavljen u njemačkom »Die Weltu«, ali nakon ovog, kako ga je sam Vojnovič nazvao »samoubilačkog akta«, očekivano su uslijedile sankcije: izbacili su ga iz Saveza pisaca, a u javnosti su ga počeli medijski progoniti i kompromitirati kao promotora antisovjetske ideologije. Kada se u Parizu saznalo da je Vojnovič izbačen iz sovjetskog književog ceha, francuski ga je PEN-klub pozvao u svoje redove, a to je isto učinila 1980. i Bavarska akademija lijepih umjetnosti. Nakon što je 1976. u SAD bila objavljena njegova satirična proza »Ivankijada ili priča o useljenju pisca Vojnoviča u novi stan«, a potom i nastavak romana o vojniku Čonkinu naslovljen »Pretendent na prijestolje«, šef sovjetskog režima Leonid Brežnjev ga je stavio pred dilemu: ili će emigrirati ili će ga poslati u Jakutiju u progonstvo. Vojnovič je odlučio emigrirati, napustio je zemlju i otišao u Njemačku ali je istodobno uputio Brežnjevu otvoreno pismo u kojem između ostalog piše:


»Vi ste moju djelatnost (antisovjetizam) ocijenili nezasluženo visoko, ja nisam podrivao ugled sovjetske države, jer ga ona zahvaljujući vašem osobnom dopirinosu i doprinosu partijskog rukovodstva niti nema. Oduzeli ste mi državljanstvo, ali bilo bi najpoštenije kada biste ga oduzeli samome sebi. Vaš ukaz ne priznajem i smatram ga nevažećim. Pravno on je protuzakonit, a faktički ja, kako sam bio ruski pisac i građanin, tako ću to ostati do smrti, pa i poslije nje. Vi ste kulturno i na svaki drugi način osiromašili našu jadnu domovinu i za to ćete morati jednog dana platiti…«


Inspiriran Orwellom


Iako »Ivankijada« liči nekakvoj morbidnoj fantaziji, zapravo je to dokumentarna priča, epizoda iz stvarnog života Vladimira Vojnoviča kojom je neposredno iz prve ruke svjedočio o birokratskoj monstruoznosti i uopće bizarnosti komunističkog sustava koje su nadišle i najbujniju stvaralačku maštu. Posebnu težinu ovom djelu daju i brojna konkretna imena iz javnog života SSSR-a koja su Vojnovičevim nemilosrdnim rukopisom bila pribijena na stup srama. Oni su, pisao je Vojnovič »zaslužili« daleko težu i goru kaznu, ali ovako će barem ostati vječno obilježeni zbog svog nemorala i licemjerja.


U Njemačkoj je 1987. g. objavio distopijski, satirički roman »Moskva 2042« (inspiriran Orwellom) u kojem se korisitio brojnim fantazmagoričnim hiperbolama, ali u pozadini se razaznaju realističke, sovjetske slike i situacija kroz koje se manifestiraju različiti ljudski karakteri, tipični za »homo sovieticusa«. Naravno, alegorija je bila prepoznata, ali se ujedno i pokazala proročkom. Naime nakon pada Berlinskog zida u Rusiji se počeo »odvijati film« gotovo identičan sižeu romana. Vojnovič je opisao novu Rusiju u kojoj vodstvo nakon rasprada sovjetske imperije preuzima agent KGB-a koji je ranije svoje špijunske poslove obavljao u Njemačkoj. Naravno asocijacija na aktualnog ruskog vođu Putina bila je više nego evidentna.


Ovu bizarnu anticipaciju, koju je u vrijeme objavljivanja romana bilo teško realno zamisliti Vojnovič je prokomentirao riječima: »Opisao sam budućnost za koju se nadam da se nikada neće dogoditi… danas to izgleda kao da ono što sam napisao prevazilazi svaku satiru koju bi čovjek mogao izmisliti i napisati«. Umjesto racionalnog i logički ustrojenog svijeta u Vojnovičevoj viziji on se transformira u burlesku i tragikomično, nefunkcionalno carstvo nasilja i anarhije u kojem se u ime slobode onemogućuje bilo kakav iskaz slobode. Ovaj sjajan roman razorna je kritika i danas sve naglašenijeg ruskog pravoslavnog i političkog mesijanizma.


Kritika Putina


Iste je godine Vojnovič objavio i knjigu od 50-ak eseja naslovljenu »Antisovjetski Sovjetski savez«, ali dobar dio tih tekstova nastao je još u vrijeme dok je živo u Rusiji. Dolaskom Gorbačova na vlast u razdoblju perestrojke Vojnoviču je bilo vraćeno državljanstvo, a ranije zabranjivanja djela bila su mu tiskana u visokim tiražama.


Ali on se sve više okretao slikarstvu i poznavatelji tvrde da je iskazao začudno visoki likovni senzibilitet. Nakon godina prozivanja, progona i ignorancije Vojnovič je konačno 2001. g. dobio i prvo službeno priznanje u domovini, odnosno za svoju knjigu »Monumentalna propaganda« dobio je rusku državnu književnu nagradu. Veliki uspjeh kod čitatelja imala je i njegova autobiografija »Autoportret:


roman mog života« u kojoj je bez dlake na jeziku opisao svoje susrete i doživljaje s brojnim ruskim piscima koji su nekada bili bliski komunističkom režimu, da bi njegovim raspadom, bez imalo stida pretrčali u redove njegovih najglasnijih kritičara. Nekada se, zapisao je u svojoj autobriografiji Vojnovič, »ruska književnost uzdizala na otporu vladajućem sustavu, a njena je umjetnost podrivala totalitarizam«. Međutim danas je izgubila tu funkciju, a po mišljenju Vojnoviča to najbolje ilustrira »slučaj Solženjicin«. Ova su dva velika ruska pisca nekada bila u bliskim odnosima; Vojnovič je ostao dosljedan kritičar i novih postsovjetskih vlasti (kritizirao je rat u Čečeniji, Jeljcina, Putinovu diktaturu i dr.), a s druge strane Solženjicin kao neupitni patrijarh ruske književnosti podržavao je Putina i njegove vizije tzv. suverene demokracije i na njoj zasnovane vertikale vlasti.


Posljednji tom svoje trilogije o Čonkinu naslovljen »Prognanik« Vojnovič je objavi 2007.g., ali u čitateljstvu nije polučio željeni uspjeh. Međutim, bez ogleda na sve, svojom trilogijom o vojniku Čonkinu, Vojnovič se svjetskoj književnoj javnosti nametnuo kao jedan od najistaknutijih i najčitanijih satiričara. Negativne fenomene sovjetskog društva, prije svega licemjerje i nemoral, te ideološke laži Vojnovič je nemilosrdno ismijavao, a posebice u tom kontekstu osjetljive teme tzv. Domovinskog rata. Vojnovič se nije libio parodirati i ni nedodirljivu, sovjetsku, gotovo mitološku patriotsku poemu slavnog A.


Tvardovskog o vojniku Tjorkinu da bi do kraja i bez ostatka demistificirao nagomilane laži i obmane o ratnom herojstvu, koje nisu ništa drugo, tvrdio je pisac, već puki stereotip i tabu. Svojom »čonkinovštinom« majstorski je prikazao položaj i (ne)snalaženje tzv. malog čovjeka u tim »povijesno herojskim situacijama« i tako je ispisao svojevrsnu patologiju sovjetskog duha i uopće njegovog načina života i postojanja. U početku, čitajući Vojnovičeve knjige »pucamo od smijeha«, ali vremenom nam se osmijeh (za)ledi, dok nas na koncu ne počne tjerati u plač.


Kroz smijeh i šalu Vojnovič je pričajući o vojniku Čonkinu, stvarnosti vječito neprilagođenom liku, zapravo ispričao priču o svima nama. U tom smislu Hašekov Švejk i Vojnovičev Čonkin nerazdvojna su braća po oružju, koja svojom naivnom dobrotom i jednostavnim, ali logičkim razmišljanjem suštinski razotkrivaju infantilnost i zlo svijeta u kojem živimo. Stoga su i Švejk i Čonkin vječito aktualni i Vojnovič nije bez razloga naglašavao da je svoja djela (s)krojio iz Gogoljeva šinjela, ali i Hašekova kaputa.