Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 1
Sutra: 17° 17° 1
16. listopada 2019.
Literarni spomenik

"Sve o sestri Robina Hooda": Posljednje djelo Irene Lukšić roman je pun nostalgije

"Sve o sestri Robina Hooda": Posljednje djelo Irene Lukšić roman je pun nostalgije
"Sve o sestri Robina Hooda": Posljednje djelo Irene Lukšić roman je pun nostalgije
Autor:
Objavljeno: 15. ožujak 2019. u 10:55 2019-03-15T10:55:07+01:00

Roman prepun nostalgije i sjete Lukšić je davno umrloj majci podignula literarni spomenik romanom koji će privući pažnju čitatelja koji vole obiteljske teme, posebno onih koji su joj generacijski bliski

Uz nedavni prerani odlazak književnice i prevoditeljice Irene Lukšić (1953. - 2019.), donosimo prikaz njene posljednje knjige »Sve o sestri Robina Hooda« koju je prošle godine objavio zagrebački Meandar Media. Neobičan naslov romana vezan je uz određenje kojim je autoričin otac jednom prigodom opisao svoju suprugu, majku Irene Lukšić, koja je u središtu pažnje ovog zanimljivog kratkog romana prepunog nostalgije i sjete. Irenina je majka, naime, voljela pomagati ljudima, imala je razvijen osjećaj za pravdu te je zbog svojih stavova često imala problema, ali nikad nije odustajala. Stoga ju je njen suprug »proglasio« sestrom Robina Hooda, čuvenog borca za prava slabijih.

Dnevnički zapisi 

I dok se otac zadržao na spomenutoj konstataciji, kći Irena je u već poznijoj životnoj dobi davno umrloj majci podigla literarni spomenik romanom koji će privući pažnju čitatelja koji vole obiteljske teme, posebno onih koji su joj generacijski bliski jer je vezan u najvećoj mjeri uz djetinjstvo i mladost drugog dijela pedesetih, kompletnih šezdesetih te samoga početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Temeljno polazište za priču koju nam Irena Lukšić nudi su dnevnički zapisi njene mame prikupljeni u trima različitim notesima, odnosno nekoliko albuma obiteljskih fotografija, a način pripovijedanja koncipiran je tako da nam se kroz opise fotografija daje kratka povijest obitelji, a majčine dnevničke zapise autorica prati na taj način da uz njih dodaje svoje komentare zahvaljujući čemu čitatelju omogućava uvid u život te obitelji s dvaju različitih stajališta. Tako za neke od zapisa saznajemo što ih je motiviralo, izranjaju pred nama odnosi u obitelji, likovi prijatelja i susjeda, život manjeg gradića (Duga Resa), kao i svo to doba prvih televizija i automobila, socijalizma i vojnih vježbi, opijenosti rock zvukom šezdesetih, mladenačkim zanosima i željama za promjenom svijeta...

»Ponekad sam bila sigurna da mama ispisuje stranice bloka s crvenim koricama zato što osjeća prazninu oko sebe.«, jedna je od rečenica kojom Irena Lukšić pojašnjava majčin »hobi« povjeravanja misli, ideja i osjećaja svom dnevniku. Majčini su zapisi, očigledno, bili pokušaj bijega u neki bolji svijet u kojem je nastojala sama sebi pojasniti svijet oko sebe i lakše ga prihvatiti. Nema u tim zapisima, kao što u dnevničkim bilješkama često zna biti, odviše emocionalnih i osobnih trenutaka.

Irenina majka kao da je dnevnik vodila da bi si malo popunila život, odnosno zabilježila i na papiru progovorila o temama (filmovi, glazba, knjige...) o kojima nije imala baš s kime pričati, što zbog toga što je intelektualno bila iznad razine ovećeg socijalističkog poduzeća u kojem je, kao i suprug joj, bila na rukovodećem položaju, što zbog toga što su njene sklonosti bile prilično drugačije od socijalističko-komunističkog shvaćanja stvarnosti tog doba.

Buntovna kći

Znatan dio tih zapisa autorica komentira prisjećajući se što je ona radila i kako se osjećala u trenucima kad su nastajali, pa tako postajemo svjedoci i njenog djetinjstva te posebno mladosti jer nam - pomalo i ljuta stoga što je majka vrlo rijetko, gotovo pa nikako, zapisima popratila njeno školovanje u osnovnoj školi i gimnaziji - intenzivnije govori baš o gimnazijskim danima. Na sreću smo zbog te »ljutnje« svjedoci pojačanog opisa tih formativnih godina autorice, čime se roman pretvara ne samo u djelomični prikaz života »sestre Robina Hooda«, već i prikaz života njene pomalo buntovne kćeri, prikaz koji je na kraju priveden baš smrću majke do koje dolazi 1971. godine, u trenutku kad njena kći kraju privodi školovanje u dugoreškoj Gimnaziji.

Neobičnost dnevničkih zapisa koje je vodila Irenina majka svakako pridonosi obogaćivanju stila cijelog ovog, u velikoj mjeri, lirskog romana. Naime, uz klasične dnevničke zapise koji ne tonu u banalnost, ali im počesto nedostaje dubljeg ispovjednog tona, Irenina majka u dnevnik lijepi ili prepisuje i recepte, novinske vijesti i reportaže, zapise o filmovima, knjigama i glazbi, slogane tadašnjih reklama, ili razglednice koje su joj slali prijatelji, a prateći sve to sama Irena dodaje, primjerice, glazbene top liste iz toga doba, top liste filmova čiji se naslovi odnose na profesore i objavljuju na zidnim novinama u gimnaziji, prijenose sportskih radijskih komentatora...

Taj koloplet svega i svačega smještenog među korice dnevnika, iako na prvi pogled djeluje košmarno, stavlja potpuno drugačiji, pozitivan i privlačan dojam jer baš iz tih za čuvanje odabranih tekstova iščitavamo dušu žene koja je odlučila voditi dnevnik kako bi bila malo manje osamljena. Naravno, zahvaljujući toj odluci čitatelj postaje i svjedok ne samo priče o obitelji Lukšić, već i priče o tom dobu pa tako saznajemo podatke o, primjerice, ruskoj okupaciji ČSSR-a i tenkovima na ulicama Praga, Titovom posjetu tekstilnoj industriji u Dugoj Resi 1955. godine ili Savki Dabčević Kučar i Hrvatskom proljeću 1971. godine, a završna dojmljiva epizoda spoj je izvanjskog i unutarnjeg jer počinje Ireninim odlaskom na miting koji je Tito održao 1971. godine u Karlovcu, a završava povratkom autorice u Dugu Resu i zvonjavom telefona za koju zna da predstavlja vijest o smrti njene teško bolesne majke.

Sve u svemu, Irena Lukšić na temelju dnevničkih zapisa svoje majke složila je zanimljiv i privlačan roman, utemeljen kako na dokumentarističkim podacima i povijesnim činjenicama i likovima, tako i na uspješnom prikazu osobnog odnosa i stava prema svijetu u kojem se svi ti događaji odvijaju. Ili, kako to lijepo u završnoj riječi na ovitku romana nepoznati autor kaže: »Sve o sestri Robina Hooda« živ je i duhovit roman u kojemu se skladno prepleću fikcija, autorefleksija i dokumentarizam. Roman je namijenen kako knjiškim sladokuscima koji prepoznaju različlite slojeve iščitane stvarnosti, tako i manje zahtjevnim čitateljima koji znatiželju zadovoljavaju na bogatoj fabularnoj razini.«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.