Prvi roman

Snagom uma protiv slabosti tijela: Čitali smo “Težinu stvarnosti” Jana Bolića

Marinko Krmpotić

Foto: Vedran Karuza

Foto: Vedran Karuza

Iako je Bolićev uzor norveški maestro trilera Jo Nesbo, pristup koji u rješavanju svog prvog literarnog slučaja ima Bolićev John Monroe, više podsjeća na klasični detekcijski pristup likova poput Heculea Poirota



Prvio roman mladog Riječanina Jana Bolića, koji iza sebe ima objavljenu zbirku poezije »Trenutci« (2016.) te zbirku poezije i proznih zapisa »Može biti lijepo« (2017.), objavljen je pod naslovom »Težina stvarnosti«. Novi Bolićev književni iskorak još je jedna potvrda njegove borbenosti, energičnosti i želje za životom. Naime Jan Bolić boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije, zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, ali i dalje ne odustaje te uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može micati i njima prenositi svoje misli na papir, odnosno u računalo. Na taj su način nastale evo već tri knjige.


I dok je u prvim dvama književnim istupima Bolić ponajprije iznio svoje misli i osjećaje o sebi i svijetu koji ga okružuje, u svom je prvom romanu zakoračio na područje mašte opredijelivši se pritom za ono što i sam u literaturi voli – svijet krimića. Radnju je smjestio u poznati američki sveučilišni grad Princeton u kojem jedne rane jesenske noći stanovnici ulice Greenroad – a to su mahom imućniji pojedinci – ostaju šokirani stravičnim ubojstvom jednog svog sumještanina kojeg je nepoznati ubojica probo škarama i objesio na semafor. Istragu vodi FBI, točnije detektiv John Monroe, 35-ogodišnji šef Odjela za teška ubojstva i zločine, a pomaže mu njegova ekipa u kojoj se izdvaja detektivka Elizabeth Kendrick s kojom je Monroe u vezi. Strpljivim radom, brojnim razgovorima sa svjedocima i potencijalnim osumnjičenicima te korištenjem nalaza forenzičara, Monroe i njegov Odjel slažu sliku zbivanja te, naravno, na završnim stranicama romana otkrivaju zločinca, kao i njegov motiv.


Iza fasada


Iako je Bolićev uzor norveški maestro trilera Jo Nesbo, odnosno Nesboov karizmatični detektiv Hary Hole, pristup koji u rješavanu svog prvog literarnog slučaja ima Bolićev John Monroe, više podsjeća na klasični detekcijski pristup likova kakvi su, primjerice, Hecule Poirot ili Walander. Istina, postoje u nekoliko epizoda i žešći a la Nesbo akcijski trenuci, ali u osnovi je put do upjeha i rješenja zagonetke znatno više određen snagom uma no snagom mišića. Uz taj element koji će se čitateljima dopasti, jer ih i same tjera da pokušaju otkriti tko je od potencijalnih kandidata zločinac, vrijednost ovog romana je i u tome što je Bolić uspio u onome što pravi majstori krimića često i žele – pokazati da se ispod naizgled mirne površine društva krije nešto potpuno suprotno i drugačije.




Tako već prvi trenuci istrage pokazuju da se iza lijepih pročelja bogatih kuća i života njihovih imućnih stanovnika često kriju ružne i bolne priče, a sve titule i novac ne mogu prikriti uskogrudnost, mržnju prema drugačijima, ljubavnu nevjeru i slične negativnosti koje u svom krajnjem rasponu dotiču i ludilo, odnosno ubojstvo. Iz tog i takvog ponašanja izvire i nepravedna osuda javnosti usmjerena prema jednom od optuženika, a uz to dobro uočavanje masovne psihologije malograđanskog mentaliteta Bolić je još bolji u prikazu negativnih trendova suvremenog novinarstva koje u suludoj utrci za profitom ne brine ni o kavim moralnim ogradama ili pravilima, što je odlično opisano u liku beskrupulozne novinarke Linde. Štoviše, Bolić ide i korak dalje pa za te i druge brojne negativnosti krivicu vidi u lošim stranama ljudskog karaktera.


Izgradnja likova


Naravno, Bolićeva debitantska priča pati od boljki tipičnih za prve istupe pa je sigurno da bi roman bio bolji i dojmljiviji da je kraći i da u njemu nema povremenih ponavljanja, nepotrebnih detaljiziranja i preopširnosti, a uočljiv je i nedostatak ritma i tempa koji je u ovoj vrsti književnosti nužnost. No dobrih je strana ipak više pa svakako treba reći da Bolić sasvim dobro gradi likove i stvara dijaloge, a posebno je dobar u kreiranju sporednih likova poput policajca Finna, čija pojava djeluje duhovito i osvježavajuće, kao i lik Monroeve susjede, studentice Mary ili pak likova električara upletenih u nestanak struje pri ubojstvu. Upravo ti epizodni dijelovi dobri su i pri opisu glavnih likova, pri čemu je Bolić dobar kad nastoji biti duhovit, jer time svojim likovima daje dozu uvjerljivosti, a ujedno i nasmijava čitatelja kao, primjerice, u situacijama kad se detektivi Monroe i Liz gube po ulicama Princetona tražeći željenu adresu.


Jan Bolić svoj je roman »Težina stvarnosti« počeo zahvalom svojoj majci na »beskrajnoj podršci u svemu« te potom stranicu poslije i svima drugima koji su mu pomogli da ostvari svoj san i objavi roman, odnosno svojim čitateljima koji mu pružaju veliku podršku »zbog koje uvijek imam snage pisati«, a nama ne preostaje no da poželimo da se možda već naredne godine upoznamo i s drugim slučajem detektiva Johna Monroea.