Nasmijao se. – To je protuzakonito.
– Oh! Naravno.
– Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo.
Spaljivanje knjiga u Bradburyjevom antiutopijskom romanu odvija se u ozračju potpune političke korektnosti. Tako u jednom dijelu knjige nailazimo na ovakve rečenice: »Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni Čiča Tominom kolibom. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta tule? Spali knjigu.«
U istoimenom filmu Françoisa Truffauta iz 1966. godine knjige gore u krupnim planovima. Pod vatrom se previjaju stranice književnih klasika. Taj svojevrsni genocid nad knjigama stravičan je simbol umiranja Riječi na lomači, pisao je u svojoj knjizi »Znaci sa ekrana« Bogdan Kalafatović. Zastrašujuća vizija budućnosti koju u knjizi »Fahrenheit 451« (objavljenoj 1953.) daje američki pisac Ray Bradbury, na neki način sve više postaje naša stvarnost. Barem kad su knjige i čitanje u pitanju. Doduše, ne događaju se masovna spaljivanja knjiga, ali su statistike o čitanju i kupovanju knjiga prilično poražavajuće.
Prema istraživanju GfK-a iz 2011. godine, u Hrvatskoj se knjige čitaju manje od svjetskog prosjeka. Oko 40 posto građana starijih od 15 godina mjesečno pročita barem jednu knjigu, a tijekom tri mjeseca samo 31 posto građana u Hrvatskoj kupilo je neku knjigu. Oni koji nisu kupili knjigu kao glavni razlog navode da im knjiga ne treba/ne zanima ih (51 posto), dok se 44 posto opravdava nepovoljnim financijskim prilikama. U jednom televizijskom prilogu mogao se čuti i podatak da 60 posto hrvatske djece plače i nije sretno ako im netko za rođendan pokloni knjigu.
Kritika televizije
Dok optimisti i dalje ne vjeruju u smrt knjige, polaganom odumiranju civilizacije knjiga ipak svjedočimo. Ono čega se nedavno preminuli Ray Bradbury najviše plašio, a to je potpuna dominacija elektroničkih medija, naročito televizije, obistinilo se u današnjem vremenu površnosti i globalnog zatupljivanja. Sâm Bradbury je izjavio da njegov roman pokušava dati naglasak na kritiku televizije, koja suptilno uništava racionalno i kritičko razmišljanje, tako da gledateljstvu daje djelomične i kratke informacije izvučene iz konteksta, dajući tako iluziju informiranosti i znanja. Bradbury je u tome vidio veću prijetnju društvu nego u samoj cenzuri. U vrijeme nastanka Bradburyjeva romana većina Amerikanaca nije posjedovala televizor, a ovaj pisac u svojoj knjizi predviđa budućnost u kojoj su televizori veliki i tanki i na njima se po cijeli dan vrti gomila gluposti. Budućnost nam je, prema svemu sudeći, stigla.
U filmu Françoisa Truffauta garda grotesknih vatrogasaca vrši pohode na biblioteke i obučena je za pronalaženje skrivenih knjiga. To je parabola o svijetu neposredne budućnosti, totalitaristički ustrojenom, iz kojega su izgnane sve knjige. Držanje ovih drevnih simbola civilizacije i kulture predstavlja težak zločin u svijetu »Fahrenheita 451«. Razlog ovog pogroma knjiga je paranoidni strah vlastodržaca da je u knjigama zabilježeno sjeme pobune potlačenih. U ovoj stravičnoj viziji nekog budućeg totalitarizma postoje kafkijanski dosjei o građanima koji čitaju knjige, dok je pokornim građanima televizija postala kolektivna opsesija koja vlada njihovim mislima i osjećajima. To je svijet ljudi opsjednutih slikom i televizijskim psiho-testovima. Bogdan Kalafatović smatra da su Bradburyjeva knjiga i Truffautov film anticipacija jednoga svijeta bez misli, riječi i govora, koje smetaju zato jer sve dovode u pitanje.
»Fahrenheit 451«, što je temperatura na kojoj se papir zapali i izgori, predvidio je da dolazi vrijeme otupljujuće televizijske sreće i večernjeg razgledavanja stripa bez teksta, kao što to čini Bradburyjev vatrogasac Montag. Pojava interneta dodatno je zakomplicirala stvari kad je kultura čitanja i knjiga u pitanju. Vezano uz to zanimljivo je spomenuti da se Bradbury godinama borio protiv e-knjiga, no konačno je popustio i uz njegov blagoslov »Fahrenheit 451« izišao je i u digitalnom obliku. Kraj Truffautova filma ipak donosi određeni optimizam.
Knjige koje stradavaju na lomači spašavaju se idejom ljudi-knjiga, od kojih svaki zna napamet jedno književno djelo. U završnom prizoru filma ljudi-knjige šeću snježnim krajolikom mrmljajući riječi sa stranica svoga pamćenja. Na taj način, makar i simbolično, vraća se nada u opstanak Riječi, pa posredno i Knjige.
Ljudi-knjige
U predgovoru »Jako gorenje« Raya Bradburyja za izdanje iz 1993. godine, autor podsjeća na proročanstvo koje je njegov šef vatrogasaca Beatty izrekao 1953. godine, negdje na polovici knjige. Ono se odnosilo na knjige koje se pale bez šibica i vatre. Jer, navodi Bradbury, ne mogu se paliti knjige ako svijet budu činili nečitači, neučenici i neznalice.
– Ako širom svijeta košarka i nogomet sami preplave TV ekrane, nema potrebe ni za kakvim Beattyjima koji će paliti petrolej ili goniti čitatelje. Naravno, nije sve izgubljeno. Ima još vremena ukoliko budemo vrednovali učitelje, studente i roditelje, ukoliko sve učinimo odgovornima za kvalitetu, ukoliko se pobrinemo za to da svako dijete do navršene šeste godine u svakoj zemlji može živjeti u knjižnicama i učiti po načelu osmoze. Tada će naše statistike o drogama, uličnim bandama, silovanjima i umorstvima pasti negdje posve blizu ništici. No, negdje nasred knjige vatrogasni poglavar sve to i kaže, proričući jednominutnu TV reklamu s tri sličice u sekundi, i to bez ikakva predaha od bombardiranja. Poslušajte ga, spoznajte što on to veli, pa onda otiđite i sjednite uz svoje dijete, otvorite knjigu i okrenite stranicu – tako je pisao Bradbury u hrvatskom prijevodu »Fahrenheita 451«, u izdanju »Pegaza« iz Zagreba.
Na primjedbe nekih kritičara da se u njegovoj knjizi radi o državnoj cenzuri i odgovoru na politiku senatora Josepha McCarthya, Bradbury je konstatirao da »Fahrenheit 451« zapravo govori o tome kako televizija uništava kulturu čitanja. Svoje strahove vezane uz radio i televiziju Bradbury iskazao je još 1951. godine u pismu Richardu Mathesonu, također SF autoru, a u kojemu tvrdi da je »radio pridonio gubitku koncentracije«. »Ovakav školski sustav otežava ljudima da sjednu i uhvate knjigu u ruke. Postali smo čitatelji kratkih priča ili još bolje kratki čitatelji« – nastavlja u pismu.
Odlazak Raya Bradburyja podsjetnik je na njegove strahove o budućnosti knjige i kulture, koji su se nažalost pokazali opravdanima. Promocije knjiga postaju performansi bez dubljeg sadržaja, a autori i izdavači meštri od propagande. Sve je manje ozbiljnih i kritičkih razgovora o knjigama, a sve više oglasnog prostora i knjiških sajmova na kojima se izdanja nude po povoljnim cijenama. No i taj trud pokazuje se sve uzaludnijim. Statistike govore da se u Hrvatskoj baš i ne čita mnogo, što znači da se ne moramo bojati ni toga da bi knjige zbog straha onih na vlasti mogle završiti na lomači.
