Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 4n
Sutra: 13° 13° 4n
15. studenoga 2019.
Autor romana "Doba mjedi"

Intervju Slobodan Šnajder: Ovaj trenutni medijski huk samo je privid da je književnost važna

Snimio Roni BRMALJ / NL arhiva
Snimio Roni BRMALJ / NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 27. studeni 2016. u 11:24 2016-11-27T11:24:00+01:00

Ne vjerujem da će nagrade pomoći mojim dramama da se dokopaju kazališnih dasaka. Jer hrvatskom kazalištu pomoći nema i neće je biti tako dugo dok njime budu drmale sadašnje garniture koje su, ama baš sve odreda, izletjele iz glave boga politike, ali nažalost nisu sove-mudrice, već sve obratno

U samo dva mjeseca poznati dramatičar i publicist, dugogodišnji autor novolistovske kolumne »Opasne veze« Slobodan Šnajder dobio je pet iznimno značajnih književnih nagrada koje nose imena velikana ovih prostora – Meše Selimovića, Mirka Kovača, Petra Kočića, Radomira Konstantinovića i jedinu domovinsku – Tporalovu. Šnajderov monumentalni roman koji je nastajao dugi niz godina, ratno-ljubavna epopeja čija radnja počinje u Njemačkoj u 18. stoljeću, u vrijeme velike gladi i iseljavanja, a završava u Jugoslaviji 1945. protjerivanjem Nijemaca i etničkim čišćenjem doživio je, za autora, neočekivan uspjeh kako kod struke tako i kod čitatelja.

Knjiga je to koja govori da se »naši snovi uvijek i iznova odupiru nesnošljivoj buci historije i diktatu zaborava«,  kako je to formuliralo jedno prosudbeno povjerenstvo u svome obrazloženju.
Šnajderovo životno djelo, slažu se mnogi, uranja u povijest jugoslavenskih folksdojčera, od njihova doseljavanja u naše krajeve sve do naših dana kad ekstremne ideologije razdiru samo tkivo života, nasilno trgajući ne samo države i nacije, već i obitelji i njihove potomke.

»Doba mjedi«, jezikom nagrada, pokazao je konačno i onima manje suptilnog literarnog njuha da je Slobodan Šnajder  pisac europskog formata koji je u hrvatskoj književnosti ostavio mnogo dublji i trajniji trag nego što mu se to priznaje. Šnajder je gost ovogodišnjeg pulskog sajma knjiga gdje će o svom romanu 8. prosinca razgovarati s Aljošom Pužarom koji vodi poznati program Doručak s autorom.

U dva ste mjeseca dobili četiri važne regionalne i jednu nacionalnu književnu nagradu. Kako se osjećate danas kao višestruki laureat budući da ste još jesenas u Tuzli kazali da niste u životu dobili puno nagrada? Jeste li očekivali ovakav uspjeh » Doba mjedi«?

– Ni izdaleka. Ne pišem za nagrade, pišem ono što moram i što u datom trenutku mogu. Nekako mi se čini da te nagrade nisam dobio ja, već moj roman, a ja se iz pozadine s njime tome veselim. Kako god, medijski huk, kojega je dio i ovaj intervju, stvara privid da je književnost odjednom važna. U prilikama normaliteta, od kojih smo mi daleko, ne bi uopće trebalo razdvajati » regionalne« i »nacionalne« nagrade. Meni je, međutim, nagrada koja se u stvari zove roman@tportal.hr, kao jedina »nacionalna«, od velike principijelne važnosti.

Snubljenje muze

Jeste li zadovoljni recepcijom » Doba mjedi« i njenim čitanjem i iščitavanjem? Je li vas netko posebno iznenadio?

– »Doba mjedi« ima neki svoj samostalni život. Ja sam tu samo kao netko tko knjiži dojmove. Očito je da ta knjiga jednom broju ljudi nešto znači. Utoliko, naravno, znači i meni. Teško je doći na red za posudbu u javnim knjižnicama, no ja imam još par komada.

Šalu na stranu: nastojim nešto oko književnosti, snubim svoju muzu već gotovo pola stoljeća. Mlađi bi joj bili jamačno draži, ali eto, »Mjed« smo, čini se, prilično dobro sklopili. Ukusi muza znaju biti neobični. Krležina »kutija olovnih slova«, dakle nešto materijalno, činjenično, koga to još zanima kad je sve u virtualitetu?

»Doba mjedi«, reći ću sada lakonski, čita se mnogo više od mojih ranijih stvari. Iznenadio me Jergović koji je, među prvima, pozdravio moj roman jednom dobrodošlicom. Naša je književna njiva podijeljena, svak svakome gleda u lonac (broji nagrade ako ih ima), teško se podnosi ono što se doživljava kao tuđi uspjeh... Shaftesbury, koji spada u tzv. britanske moraliste, rekao je da svi mi naprotiv jako lako podnosimo nesreću drugoga.

Moram li se ispričavati za uspjeh romana kod čitateljstva? Valjda. Zato i velim, roman živi samostalno. Just in case, za svaki slučaj. Erichu Kästneru pošlo je za rukom gledati 1933. u Berlinu kako mu knjige gore na lomači i preživjeti. A što bi bilo da je srastao sa svojim djelom?

S obzirom na to da ste dugo godina marginalizirani na kulturnoj sceni, može li ovaj respektabilni niz nagrada značiti i povratak Vaših drama u hrvatska kazališta?

– Ne vjerujem da bi nagrade tu nešto mogle pomoći. Jer hrvatskom kazalištu pomoći nema i neće je biti tako dugo dok njime budu drmale sadašnje garniture koje su, ama baš sve odreda, izletjele iz glave boga politike, ali nažalost nisu sove-mudrice, već sve obratno.

»Novi fašizam«

Zlatko Kramarić Vam u Vijencu pišući o romanu zamjera da stvarajući lik 'dobroga Nijemca' »aktivno sudjelujete u stvaranju stereotipa o ‘lošem Hrvatu’, koji kao da je postao obvezujući lik u hrvatskoj kulturi.« Te da ste se propustili osvrnuti na osjetljiva mjesta poput Bleiburga.

– Tekst gospodina Kramarića nije književna kritika, jer se u njemu ne govori o književnim kvalitetama (u smislu svojstava) jednog romana. On popisuje što mu u njemu nedostaje i tvrdi da bih baš ja morao to podmiriti. Zašto ja? Taj pak i sam piše, no čini se da baš ja, namećući »obvezujući lik u hrvatskoj kulturi«, njemu onemogućavam da se, punom silinom svojega pera i talenta, posveti recimo Bleiburgu. Otud je njegov tekst čudnovat: s jedne strane me silno podcjenjuje, a onda opet moje moći precjenjuje. Meni je teško iskopati što bi bio srž nesporazuma s romanom. Primam na znanje da visoki predstavnik političke klase pokušava programirati moju dramu od koje još nisam napisao ni retka (»Hrvatski Faust, drugi dio«), i to već od naslova. Razumijem da se radi o signalu onima koje to zanima da budu na gotov's. Jer budem li doista napisao taj drugi dio, u što je g. Kramarić mnogo sigurniji od mene, bit će to moj daljnji korak prema, pazi sada, »novom fašizmu«.

Vijenac bez Zareza

Razgovarali smo početkom godine o kulturnoj sceni kojom je dominiralo zazivanje povijesnog revizionizma. Koliko je odlaskom ministra Hasanbegovića ta tendencija oslabila? Što očekujete od nove ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek?
– Nova ministrica imat će premnoge probleme koji nisu ideološki; naravno kad se poprave posljedice uporabe kulture kao instrumenta ideološke osvete. Gdje je sada »Zarez« da se uključi u ovdje, u intervjuu, samo ovlaš dotaknutu polemiku? Da se dogodilo nešto obratno, da je naprimjer ukinut »Vijenac«, a »Zarez« da je ostao, uredništvo »Zareza« bi se prvo pobunilo. Na valovima naše »tisućgodišnje kulture«, međutim, ovo nije u običaju.

Kramarić vam imputira da se nekritički odnosite prema Šumi i da Hrvate opisujete stereotipima.

– Dajte-najte! Tko je, zaboga, Vera Kempf? Eskimka? Je li ona zato, kao i stotina tisuća drugih koji su otišli u Šumu (nakon što je vidjela uljudbene praktike u Staroj Gradiški), prestala biti Hrvatica? Jesu li mlade žene, kojima odaje priznanje za hrabrost čak i Waffen-SS u izvještaju (autentičnom), zato što su postale partizanske bolničarke prestale biti Hrvatice? Preporučujem g. Kramariću da zaviri u razgovor U-intendanta i Fausta u davno napisanom »Hrvatskom Faustu, dio prvi« (zadnje izdanje u: »Faustova oklada«, str. 33, Prometej, Zagreb, 2007.). Tamo se izriče stav da onaj tko postane komunist prestaje samim tim biti Hrvat. Godina je 1941. Eto na što se svodi hrvatski liberalni šmarn, eto u kojoj se godini krećemo i s kojih pozicija klevećemo druge. Gospodin Kramarić, nakon što je pročitao neke recenzije, dobro bi učinio da uzme u ruke i sam roman.

O stadu i smradu

Jesmo li trajno zaglavili u klinču nerazriješenih obiteljskih, političkih, identitetskih trauma? Ima li nam spasa i života u sadašnjosti?

– Ne znam. Boljih sredstava od književnosti za »spašavanje života u sadašnjosti« kako Vi velite, ja nisam našao. A sad je prilično kasno da mijenjam ruku. Bio bih umjereno sretan da se konačno shvati kako protivnici nisu ujedno i neprijatelji koje valja hitno otpremiti na Dotrščinu. Isto bi tako bilo važno priznati da mogu postojati nesvodive opreke koje se ne mogu prevladati nikakvom hegelijanski pojmljenom sintezom, jer da je to kod nas moguće, valjda bi već takva sinteza bila dostignuta. Pa dobro, živimo onda dalje svoje teze i antiteze i prestanimo jedni za drugima izdavati potjernice. Upravo je to onaj minimalni književni i politički program mojega romana.

Za » Doba mjedi« posebno je važna poljska povijest, čijim je dionikom postao i Đuka Kempf 1943., a koja je, kažete, najgora od svih koje donekle poznajete, uključivo povijest naših prostora. Možete li to objasniti, posebice u svjetlu poljskog antisemitizma?

– Stavljate me pred same neobjašnjivosti. Zaljubio sam se u Poljsku, kao i Kempf koji je svoj »mali poljski rat« čudom preživio. Ali poljski antisemitizam odbijam razumjeti, ne samo onaj otprije drugoga rata ili iz drugoga rata, nego napose noviji, iz šezdesetih... Je li ogroman sovjetski pritisak tražio ventil i osvetu nad onima koji su odabrani temeljem krivih povezivanja u kontekstu vlastite povijesti?

Jedan od slojeva romana jest i identitetsko pitanje. Đuku Kempfa njemstvo čini ontološkim strancem u vlastitoj domovini. Živite li i vi život ontološkog stranca, tu njegovu slobodu?

– Ona je skupa i malo ih je koji su voljni platiti tu cijenu. U stadu smrdi, ali je toplo. Bavio sam se sudbinama mnogih koji su tu cijenu slobode bili voljni platiti. Ne kažem da sam to ja, govorim kao književnik o svojim likovima i svojim odlukama za njih: Kamov, Gemma Boić... Vera Kempf, naravno i uvijek. Ja sam činio kompromise i njih molim da me iskupe.

Odlučili ste se za stanoviti eskapizam – život na otoku.

– Eto, pitaju me tako uvijek uz neko čuđenje. Ja sam rođen u Zagrebu, a da su me pitali, bio bih optirao za Berlin, čak i onaj razrušeni i poniženi Berlin kakav je još morao biti 1948. kad su mene ispucali iz tople i vlažne torbe. Ali u vezi tako nečega nema izbora.

Budući da sam porijeklom iz » glavnog grada svih Hrvata«, ne moram stanovati na Pantovčaku kao viđeniji Hrvati, ili moram? Pantovčak – to ime inače dolazi od Sv. Pantelije, a odnosi se na pravoslavno groblje koje je nekoć bilo na tom toponimu. Što ćete, sve je kod nas tako izmiješano! A u svojoj dobi valjda mogu birati gdje ću potrošiti preostale dane.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.