U samo dva mjeseca poznati dramatičar i publicist, dugogodišnji autor novolistovske kolumne »Opasne veze« Slobodan Šnajder dobio je pet iznimno značajnih književnih nagrada koje nose imena velikana ovih prostora – Meše Selimovića, Mirka Kovača, Petra Kočića, Radomira Konstantinovića i jedinu domovinsku – Tporalovu. Šnajderov monumentalni roman koji je nastajao dugi niz godina, ratno-ljubavna epopeja čija radnja počinje u Njemačkoj u 18. stoljeću, u vrijeme velike gladi i iseljavanja, a završava u Jugoslaviji 1945. protjerivanjem Nijemaca i etničkim čišćenjem doživio je, za autora, neočekivan uspjeh kako kod struke tako i kod čitatelja.

»Doba mjedi«, jezikom nagrada, pokazao je konačno i onima manje suptilnog literarnog njuha da je Slobodan Šnajder  pisac europskog formata koji je u hrvatskoj književnosti ostavio mnogo dublji i trajniji trag nego što mu se to priznaje. Šnajder je gost ovogodišnjeg pulskog sajma knjiga gdje će o svom romanu 8. prosinca razgovarati s Aljošom Pužarom koji vodi poznati program Doručak s autorom.

U dva ste mjeseca dobili četiri važne regionalne i jednu nacionalnu književnu nagradu. Kako se osjećate danas kao višestruki laureat budući da ste još jesenas u Tuzli kazali da niste u životu dobili puno nagrada? Jeste li očekivali ovakav uspjeh » Doba mjedi«?

– Ni izdaleka. Ne pišem za nagrade, pišem ono što moram i što u datom trenutku mogu. Nekako mi se čini da te nagrade nisam dobio ja, već moj roman, a ja se iz pozadine s njime tome veselim. Kako god, medijski huk, kojega je dio i ovaj intervju, stvara privid da je književnost odjednom važna. U prilikama normaliteta, od kojih smo mi daleko, ne bi uopće trebalo razdvajati » regionalne« i »nacionalne« nagrade. Meni je, međutim, nagrada koja se u stvari zove [email protected], kao jedina »nacionalna«, od velike principijelne važnosti.

Snubljenje muze

Jeste li zadovoljni recepcijom » Doba mjedi« i njenim čitanjem i iščitavanjem? Je li vas netko posebno iznenadio?

– »Doba mjedi« ima neki svoj samostalni život. Ja sam tu samo kao netko tko knjiži dojmove. Očito je da ta knjiga jednom broju ljudi nešto znači. Utoliko, naravno, znači i meni. Teško je doći na red za posudbu u javnim knjižnicama, no ja imam još par komada.

Šalu na stranu: nastojim nešto oko književnosti, snubim svoju muzu već gotovo pola stoljeća. Mlađi bi joj bili jamačno draži, ali eto, »Mjed« smo, čini se, prilično dobro sklopili. Ukusi muza znaju biti neobični. Krležina »kutija olovnih slova«, dakle nešto materijalno, činjenično, koga to još zanima kad je sve u virtualitetu?

»Doba mjedi«, reći ću sada lakonski, čita se mnogo više od mojih ranijih stvari. Iznenadio me Jergović koji je, među prvima, pozdravio moj roman jednom dobrodošlicom. Naša je književna njiva podijeljena, svak svakome gleda u lonac (broji nagrade ako ih ima), teško se podnosi ono što se doživljava kao tuđi uspjeh… Shaftesbury, koji spada u tzv. britanske moraliste, rekao je da svi mi naprotiv jako lako podnosimo nesreću drugoga.

Moram li se ispričavati za uspjeh romana kod čitateljstva? Valjda. Zato i velim, roman živi samostalno. Just in case, za svaki slučaj. Erichu Kästneru pošlo je za rukom gledati 1933. u Berlinu kako mu knjige gore na lomači i preživjeti. A što bi bilo da je srastao sa svojim djelom?

S obzirom na to da ste dugo godina marginalizirani na kulturnoj sceni, može li ovaj respektabilni niz nagrada značiti i povratak Vaših drama u hrvatska kazališta?

– Ne vjerujem da bi nagrade tu nešto mogle pomoći. Jer hrvatskom kazalištu pomoći nema i neće je biti tako dugo dok njime budu drmale sadašnje garniture koje su, ama baš sve odreda, izletjele iz glave boga politike, ali nažalost nisu sove-mudrice, već sve obratno.

»Novi fašizam«

Zlatko Kramarić Vam u Vijencu pišući o romanu zamjera da stvarajući lik ‘dobroga Nijemca’ »aktivno sudjelujete u stvaranju stereotipa o ‘lošem Hrvatu’, koji kao da je postao obvezujući lik u hrvatskoj kulturi.« Te da ste se propustili osvrnuti na osjetljiva mjesta poput Bleiburga.

– Tekst gospodina Kramarića nije književna kritika, jer se u njemu ne govori o književnim kvalitetama (u smislu svojstava) jednog romana. On popisuje što mu u njemu nedostaje i tvrdi da bih baš ja morao to podmiriti. Zašto ja? Taj pak i sam piše, no čini se da baš ja, namećući »obvezujući lik u hrvatskoj kulturi«, njemu onemogućavam da se, punom silinom svojega pera i talenta, posveti recimo Bleiburgu. Otud je njegov tekst čudnovat: s jedne strane me silno podcjenjuje, a onda opet moje moći precjenjuje. Meni je teško iskopati što bi bio srž nesporazuma s romanom. Primam na znanje da visoki predstavnik političke klase pokušava programirati moju dramu od koje još nisam napisao ni retka (»Hrvatski Faust, drugi dio«), i to već od naslova. Razumijem da se radi o signalu onima koje to zanima da budu na gotov’s. Jer budem li doista napisao taj drugi dio, u što je g. Kramarić mnogo sigurniji od mene, bit će to moj daljnji korak prema, pazi sada, »novom fašizmu«.