Podsjetimo, Slavenka Drakulić prvu je svoju knjigu, koja je bila publicističkog karaktera, »Smrtni grijesi feminizma«, objavila 1984. godine. Uslijedili su sjajni romani »Hologrami straha« (1987.) i »Mramorna koža« (1995.), potom »Božanska glad« (1995.). Knjigu intimnih priča o ratu, potresnu ilustraciju zločina protiv žena i silovanja tijekom agresije na BiH, »Kao da me nema«, objavila je 2000. godine. Godine 2005. objavljuje publicističku knjigu »Oni ne bi ni mrava zgazili: ratni zločinci na sudu u Haagu«, gdje analizira svoja iskustva tijekom praćenja zatvorenika i procesa suđenja na Međunarodnom sudu za ratne zločine. Za ovu je knjigu Slavenka Drakulić u Leipzigu primila književnu nagradu za europsko razumijevanje.
Potaknuta iskustvom ponovne transplantacije bubrega te upoznavanjem žive donatorice bubrega iz Amerike, napisala je dirljivu knjigu na engleskom »Tijelo njenog tijela«.
– Najviše vremena provodimo u Istri, barem četiri mjeseca godišnje. Jer kako starim, tako mi je sve važnije biti u svome jeziku. Zamara me živjeti u stranim jezicima, pa čak i kad ih dobro znam… Lijep je osjećaj ući u svoj jezik, poput onog kad skineš tijesne cipele i obuješ šlape. Osjećaj da si doma.
Knjige eseja »Smrtni grijesi feminizma« (1984), »Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali« (1991), »Balkan Expres: Fragmenti s druge strane rata« (1992), »Cafe Europa: Život nakon komunizma« (1996) i »Oni ne bi ni mrava zgazili« (2005), objavila je naklada Profil pod naslovom Sabrani eseji. To je ujedno predstavljao i veliki povratak Slavenke Drakulić u hrvatski književni i medijski prostor, iako ona nikada iz njega nikada nije potpuno izišla. Međutim, kako zamjećuje jedna analitičarka njenog djela, Slavenki Drakulić dogodilo se ono što se dogodilo i drugim piscima koji su otišli iz Hrvatske – s vremenom su marginalizirani, jer se njihov rad vrednovao s obzirom na njihovu fizičku prisutnost u Hrvatskoj. Veliku je pozornost dobio njezin posljednji roman, »Frida ili o boli« (2007.), a također je posljednjih godina pažnju privukao i film »Kao da me nema« (»As If I’m Not There«, 2010.), cijenjene irske redateljice Juanite Wilson, snimljen prema istoimenom romanu Slavenke Drakulić, o silovanjima Muslimanki u srpskim logorima. Živeći na relaciji Zagreb-Beč-Stockholm, Slavenka Drakulić usporedno piše i za novine, između ostalih za »Süddeutsche Zeitung« (Njemačka) i »Dagens Nyheter« (Švedska), te za »The Nation« (SAD).
Kozmopolitska Rijeka
Ono prvo, na što većina ljudi u Hrvatskoj pomisli kada se spomene vaše ime jest vaš uspjeh kao književnice, osobito uspjeh kojega ste postigli u inozemstvu, i vaša osobna snaga. I jedno i drugo uglavnom se doživljava kao negativno. Iz tog je razloga možda dobro da je Petar Krelja snimio jedan ovako dobar dokumentarni film o vašem životnom putu, kako bi ljudi vas ljudi ovdje bolje i dublje razumjeli. Što vi mislite o tome?
– Mislim da to nije bila Kreljina namjera, pogotovo zbog toga što publika neće imati prilike vidjeti ovaj film, osim ako ga ne prikaže televizija, što mi se ne čini previše vjerojatnim. Ovaj dokumentarac je zamišljen kao nastavak prošlog, snimljenog 1994., koji se zove »Na primjeru mog života« i govori o problemima dijaliziranih bolesnika koji ne mogu doći na red ni za dijalizu, niti za transplantaciju bubrega, i stoga umiru. Međutim, Krelja je promijenio ideju, i odlučio je napraviti biografski film o meni koji, naravno, uključuje i bolest.
Međutim, osnovna ideja da je moguće prevladati tešku situaciju, da ima smisla boriti se, ostala je ista… Za mene kao spisateljicu zapravo nije važno da ljudi saznaju nešto više o mome životu i da me bolje razumiju. Važno mi je da čitaju i razumiju moje knjige, ne mene.
Jedna ste među prvim ženama kod nas koje su pisanje, književnost shvatile kao životni poziv. Općenito, vaša je pojava na mnogo razina paradigmatska za našu kulturnu sredinu, čini se da ste na puno područja »probijali led«, i kada je riječ o oslobađanju od patrijarhalnih okova, o odabiru poziva… Za mnoge žene vaše generacije u našem je društvu razvod braka neka vrst nedopustivog prijestupa, vi ste tijekom dosadašnjeg života išli i puno dalje od toga. Što mislite, koliko ste ovdje usamljena pojava, jeste li se tijekom života u sedamdesetima, osamdesetima, osjećali ovdje usamljeno, ili je neokonzervativizam devedesetih učinio svoje, pa se danas činite radikalnijom pojavom nego što ste to svojevremeno bili?
Kako gledate na hrvatsko društvo danas, koji su vaši dojmovi?
– Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi puno više prostora. Društvo se jest promijenilo, ali, na primjer, nacionalna ideologija jača ili slabi prema političkim potrebama, što znači da smo još uvijek podložni manipulacijama. Građanska svijest, koja uključuje i svijest o osobnoj odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazimo, pa i politiku, sporo se razvija. Ali se ipak razvija.
– Nisam sigurna da je razvod braka za žene moje generacije bio takav prijestup, rekla bih upravo obrnuto. Liberalne vrijednosti sedamdesetih odnosno hipi generacije u odgoju, moralu, široka upotreba kontracepcije na primjer, pa i u politici, koja su tada prevladavale, činile su rastavu manjim tabuom. A ni u našoj varijanti socijalizma, patrijarhalnoj kulturi usprkos, barem u urbanim sredinama, rastava nije predstavljala veliki problem. Ne zaboravite da su žene bile zaposlene, financijski neovisne, moglo se živjeti od jedne plaće. Novi konzervativizam u kombinaciji s ekonomskom krizom vraća mladu generaciju žena desetke godina unazad. No dok same ne vide da su sputane, i da se nitko drugi osim njih samih neće izboriti za njihov drugačiji status u društvu, do tada će živjeti paradoks da su njihove majke bile ravnopravnije od njih.
Iskustvo slobode
Određeno vrijeme tijekom odrastanja proveli ste u Rijeci. Kakve vas emocije vežu uz taj grad, kako ga danas vidite?
– Na žalost, ipak nisam dovoljno vremena provela u Rijeci. Puno smo selili, baku i djeda posjećivala sam samo ljeti. U Rijeci sam završila samo dva razreda gimnazije. Ali te su mi dvije godine u lijepoj uspomeni zbog profesorice Ujević koja mi je predavala hrvatski jezik, profesorice Pretnar koja mi je predavala engleski i zbog Nedeljka Fabrija, koji je tih godina osnovao literarnu grupu u kojoj smo Danijela Bačić i ja svesrdno surađivale… Rijeka mi se danas čini ugodnom, sve više kozmopolitskom sredinom, sviđa mi se da u tom gradu nikada nije prevladala nacionalistička atmosfera.
Unatoč činjenici da ste naša najprevođenija književnica, koja uživa značajnu međunarodnu reputaciju, taj uspjeh nema niti približan balans, ravnotežu s odnosom domaće sredine prema vama kao spisateljici, s prijemom vaše literature ovdje. Mislite li da je razlog tome i vaš svjetonazor, politički stavovi koji su možda u neskladu s onima koji se trenutno shvaćaju kao poželjni i vrijedni?
– Izraz »najprevođenija« često se spominje, ali to je teško utvrditi, budući da stvar komplicira činjenica da pišem i na engleskom jeziku. Osim toga, ta činjenica sama po sebi ne govori puno o kvaliteti književnog djela. A odnos domaće sredine ovisi o mnogočemu, pa i o političkim stavovima, naravno. Neko vrijeme moje je knjige i tekstove objavljivao samo Feral Tribune, na što sam naravno ponosna. Naš prijelaz na demokraciju bio je politički, ali ne i mentalni preokret. Sljedeće su godine bile obilježene nacionalizmom i ratom. Razumljivo je da, ukoliko ste kritički nastrojeni prema tim pojavama, a nisam bila jedina, snosite određene posljedice, uključujući i recepciju literature. Svi mi živimo i radimo u posve određenom društvu i političkim okolnostima, bilo bi naivno pomisliti da recepcija, a i objavljivanje mojih knjiga nije time bila određena.
Borbeni tip
Kada se osvrnete unazad, osobito ako razmišljate o sebi kao 17-ogodišnjoj djevojci koja je otišla od kuće, napustila školu i putuje Europom preživljavajući kao baby siter, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, što od onoga što ste tada čitali, što vas je tada zanimalo, vidite kao presudno, važno za oblikovanje svoje ličnosti?
– Naravno tada sam čitala sve što se sedamdesetih čitalo, od Hermana Hessea do Herberta Marcusea i Erica Froma, od indijske filozofije do japanskog Zena, od Jerry Rubina do R. D. I. Langa. Literarne sam klasike svladala već prije toga. Koncem sedamdesetih, početkom osamdesetih, čitala sam puno feminističku literaturu, od Betty Friedan do Germine Greer, Shere Hite i Erice Jung, da spomenem samo neke … Najviše me ipak oblikovalo iskustvo slobode koje sam tada osjetila. Sama sam putovala Europom, slobodno se družila s mladim ljudima najrazličitijih nacionalnosti i sličnih vrijednosti, upijala ideje i vrijednosti, razmjenjivala mišljenja i to mi je, pokazalo se, bilo jako dragocjeno.
Koje su teme o kojima ste u posljednje vrijeme pisali za inozemni tisak?
– Novinarstvo se drastično promijenilo zbog interneta, senzacionalizma je sve više, a ozbiljnog novinarstva sve manje. Zanima me zatvaranje EU, politika prema imigrantima i populizam i rast desnice u europskim zemljama.
Život vam je obilježen borbom – borbom za vlastitu slobodu i integritet, kao žena, kao jednim dijelom samohrana majka, kao novinarka i književnica, ali i borbom za vlastiti život. Što ste naučili kroz tu borbu, o kojoj ste i puno pisali, možete li reći da ste kroz nju doživjeli i osobni unutarnji rast, da ste kroz patnju napredovali?
– Ne vjerujem u »dolorizam«, odnosno u ideju da bol čovjeka nužno čini boljom i mudrijom osobom. Jednostavno sam se našla u okolnostima u kojima se netko ili prepusti, ili se pak bori. Ja sam očito borbeni tip. A ako bolest nekoga uopće ičemu može naučiti, to je da on razlikuje važno od nevažnog.
Put unazad
Kao književnica doživjeli ste uspjeh, slavu. S druge strane, tu je bolest, koja vas cijelo vrijeme drži stisnutom uz tlo, ne da vam da visoko letite. Mora li čovjek biti u zamci da bi stvarao, mora li, općenito, kako se kaže, »plaćati cijenu slave«?
– Što netko brže nauči da je slava relativna i prolazna pojava, to bolje za njega kao osobu. Na to i mislim kad spominjem razlikovanje važnog od nevažnog. Što nekome može značiti »slava«, ako mu je u pitanju život? Bolest u neku ruku čovjeku pojednostavnjuje život, jer reže krila ambicijama. Staviti sve to u ravnotežu, u suodnos, to je već malo teže, ali može se postići.
Putujete puno po svijetu, gostujete kao predavačica na sveučilištima… Doživljava li se u zapadnim kulturama žena koja se usuđuje misliti i pokazati da ima vlastiti stav kao vještica, gleda li se na takve žene s osudom i prezirom?
– Patrijarhata ima svugdje, ali nije svugdje jednako jak. Ako mislite na zapadnu kulturu, vještice su davna prošlost. Međutim, dobro je znati da ženska emancipacija nije ni tamo nikada zagarantirana. Nemoguć je povratak na robovlasničko društvo, ali moguće je ići unazad kada se radi o ženskim pravima. Ta su prava mnogo krhkija i ovise o ekonomiji, o ideologiji, crkvi, moralu, promjenama u društvu… Ukratko, upravo se na položaju žena najbolje vidi koliko je jedno društvo civilizirano.
