Roman Tajane Obradović

Shizofrenija u nama i oko nas: Čitali smo “Akustiku tišine”

Marinko Krmpotić

Tajana Obradović / Foto Marijan SUSENJ / PIXSELL

Tajana Obradović / Foto Marijan SUSENJ / PIXSELL

»Akustika tišine« istodobno je društveni, obiteljski, politički i psihološki roman, a sve to nije teško iščitati iz zanimljive radnje koja se dotiče brojnih tema



Koliki li je omjer sudbine i vlastita djelovanja u čovjekovu životu, samo je jedno od zanimljivih pitanja na koja u svom novom romanu »Akustika tišine« nastoji odgovoriti zagrebačka književnica Tajana Obradović.


Uvodno se pitanje glavnoj junakinji Lari nameće na početku njenih pedesetih, od kojih je dobar dio posljednjeg desetljeća provela na relativno čestim boravcima u sobama psihijatrijskog odjela jedne od zagrebačkih bolnica.



Tajana Obradović rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je 1995. na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Bivša je uspješna atletičarka i dugogodišnja novinarka, kolumnistica, urednica i članica uredništava u časopisima, knjigama i publikacijama sportske tematike. Do 2004. bila je zamjenica generalnog direktora za sektor nakladništva u Zri-športu d.o.o, a danas je urednica i programska direktorica u nakladničkoj kući Funditus. Članica je komisije Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora za informiranje i izdavačku djelatnost. Od 2011. proza joj se objavljuje u tiskovinama, književnom časopisu Tema i na Trećem programu Hrvatskog radija. Objavila je i tri romana – »Cybersex – Čarobna šuma« (2011), »Onda znaš kako stvari stoje« (2013). te »Akustika tišine« (2018).





No ono što nitko ne zna – a Lara to brižljivo krije – jest to da su njeni boravci na psihijatrijskom odjelu, osim nekoliko manjih izuzetaka, čista gluma, odnosno pokušaj da od svih problema i nesavršenosti svijeta koji je okružuje pobjegne u šutnju i što manju komunikaciju s ljudima koji je okružuju, a krajnji joj je cilj biti proglašena nesposobnom za rad i poslana u mirovinu, nakon čega planira pobjeći iz velegrada u Pulu i živjeti u manjoj gradskoj sredini bez stalnog pritiska.


Početak njenog bijega u izolaciju, smatra Lara, dogodio se neposredno po rastavi braka s Olegom u kojeg je bila ludo zaljubljena. Emocionalni krah naveo ju je na micanje suprugova prezimena i vraćanje djevojačkog, koje je (iako je Lara Hrvatica i po očevoj i po majčinoj strani najmanje četiri generacije) tipično za srpsku nacionalnost pa to iznova, još i više no u godinama kad je studirala krajem osamdesetih, postaje  veliki problem u njenom životu.


Na sve to Lara reagira još većim povlačenjem u sebe, njena majka pomoć traži kod prijateljice psihijatrice i tako počinje Larin križni put tijekom kojeg, nakon početnog protivljenja, prihvaća ulogu psihički labilne osobe što joj donosi i ono što sigurno nije željela u tom svom planu bijega – dijagnozu šizofrenije te čak i pokušaj liječenja elektrošokovima.Stvari se mijenjaju dolaskom novog liječnika, koji brzo pronikne u cijelu situaciju, ali mu ne pada na pamet izbaciti je s odjela, već nastoji da Lara samoanalizom i razmišljanjima pokuša promijeniti stanje.

Bijeg iz okvira


U svojoj »akustičnoj tišini« Lara je i sama sklona promišljanjima i razgovorima sa samom sobom pa nakon pojave novog liječnika čitatelj svjedoči povećanim prisjećanjima na prošlost, što pak dovodi do opisa života Larine obitelji (prezime nije ni u jednom trenutku spomenuto) od njenog djetinjstva sredine pa do današnjice. Uz majku, sestru Sandru te braću Darka i Roberta, ona odrasta u dobro situiranoj obitelji čiji otac radi po raznim svjetskim gradilištima i dobro zarađuje. Kraj osamdesetih donosi promjenu, jer otac gubi posao zbog sumnjiva prezimena, a to je znak i početka raspada obitelji.


Ovako dobro postavljeni okvir priče autorici pruža mogućnost da »Akustika tišine« istodobno bude društveni, obiteljski, politički i psihološki roman, a svaku od tih odrednica nije teško iščitati iz zanimljive radnje koja se dotiče brojnih tema, ponajprije one vezane uz nacionalnu i vjersku netrpeljivost, pojačanu činjenicom da se Lara, usprkos tipično srpskom prezimenu, smatra Hrvaticom, pa joj zapostavljanje i šikaniranje koje doživljava još i više smeta. No slika negativnosti hrvatskog društva daleko je šira od tog nezdravog nacionalizma, a najočitija je u prikazu stanja na psihijatrijskom odjelu na kojem, uz znanje glavne liječnice koja je za to dobila i novac, borave dvije osobe koje navodnim ludilom izbjegavaju sud i zatvor.


Ako su u ludnici zdravi, tko je onda izvan nje, duhovito se u jednom trenutku pita Lara, koja kroz analizu i promišljanje vlastite situacije dolazi i do spoznaje da je za njene nevolje u velikoj mjeri kriva i obitelj u kojoj nikad nije bilo dovoljno razumijevanja i ljubavi, a te shizofrene situacije u društvu i obitelji ne mogu dovesti ni do čega drugog doli do želje za bijegom iz tih okvira, pri čemu Lara bira tihi bijeg, odnosno takav oblik prilagođavanja situaciji u kojoj će, ako treba i pričom o ludilu naći izlaz i pobjeći od te nezdrave sredine, skloniti se ispod radara tih općeprihvaćenih negativnih odnosa i stavova te se izboriti za život po strani, ali po svojim pravilima.


Neće biti bolje


Priču o Lari Tajana Obradović prenosi nam koristeći mnogobrojne stilove i načine pripovijedanja od kojih su u prvom planu dva monologa – onaj klasični kojim nam njena junakinja prenosi svoju priču, misli i istavove, ali i onaj nesvakidašnji sveden na unutrašnji dijalog Lare i njenog drugog ja, koje joj se često suprotstavlja i nastoji stvari gledati s drugog stajališta. Ti dominatni dijelovi teksta vrlo se dobro stapaju s opisima zbivanja u psihijatrijskoj ustanovi, a ta međuigra Larinih misli iz njene »akustične tišine« i dijaloga iz svijeta u kojem živi, tečna je i razumljiva, što čitatelju omogućava lagane prelaske iz Larine prošlosti u sadašnjost, i obrnuto. Ti, pak, prelasci svjedoče da o promjeni psihe djevojke koja je u početku pomalo lakomisleno prihvaćala život, tako i o promjenama društva kojeg, na žalost, ne očekuje ništa dobro, sudeći bar po riječima jedne od Larinih prijateljica koja još krajem osamdesetih savjetujući Lari da napusti tadašnju državu kaže: »U Austriji ne govore dobro o budućnosti ovih prostora. Prognoze su da ovdje neće biti bolje?! Ovdje će neprestano biti problem krvna zrnca, imena, prezimena, babe i stričevi… oni koji su proteklih četrdeset godina bili gaženi sada će gaziti, pozivajući se na pravdu. A onda će se ciklus opet okrenuti…«.