Izišao sam iz Sarajeva krajem 1995. godine i zaista sam se nakon nekog vremena namjeravao vratiti, ali se usput sve zakompliciralo, i ja sam od povratka odustao
Semezdin Mehmedinović, bosanskohercegovački pjesnik s američkom adresom na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti govorio je o »Bijegu i pronalaženje novog zavičaja ili domovine«, temi za koju ga je kvalificiralo »dugogodišnje stranstvovanje« i potraga za gradom koji će prepoznati kao svoj. Mehmedinović je, naime, cijelu rat (pre)živio u Sarajevu, da bi početkom 1996. otišao sa suprugom i sinom u SAD, ne bi li se samo odmorio od rata pa potom vratio u Sarajevo.
No kratkotrajni egzil prometnuo se u već punoljetni boravak u SAD-u. Povratak je teško pitanje, na koje pjesnik svaki put različito odgovara, no s protokom vremena, povratak sve više poprima dimenzije nemogućeg. Ne postoji više ni Sarajevo, što je nekad bilo, ni Semezdin Mehmedinović koji je u njemu živio. Sarajevu se Semezdin ipak vraća svake godine baš u ovo doba jer voli septembarsku svjetlost u tom gradu.
S autorom kultne zbirke pjesama »Sarajevo blues« nastale tijekom opsade grada, što ju je objavio kultni izdavač iz San Francisca City Lighs Book (1998.), razgovaramo o njegovim ostalim djelima (»Devet Aleksandrija«, »Ruski kompjuter«, »Autoportret s torbom«, »Knjiga prozora«… ), o radosti pisanja i nenužnosti pripadanja.
Zbunjujući osmijeh
U »Ruskom kompjuteru« (Fraktura, 2011.), dnevniku selidbe (1995.-1996.) kažete da ste pisali pitajući se kamo idete, a dobili ste odgovor odakle dolazite. Odakle dolazite? – Odakle dolazim, gdje sam i kamo idem?, to su, što bi se reklo, metafizička pitanja, koja se pojavljuju u »Ruskom kompjuteru«, a postavljam ih uglavnom u svrhu ironije ili autoironije. Ali ja upravo dolazim iz jednog konkretnog posjeta Sarajevu i vidio sam jednu stvarnost koja se već godinama ne mijenja, ili se mijenja nagore, sve je naime besperspektivno i beznadno, ljudi nemaju zaposlenje, itd., a ipak je većina onih koje sam sreo bila vesela i nasmijana. Ne znam šta da mislim o tom osmijehu, osim da sam mu se prilikom svakog svoga dolaska radovao, a sada me već taj osmijeh počinje zbunjivati. Vidim u šta se kontekst tog osmijeha pretvorio, pa sam prestao vjerovati u njegovu istinitost. U svemu tome, moja priča je krajnje jednostavna: izišao sam iz Sarajeva krajem 1995. godine i zaista sam se nakon nekog vremena namjeravao vratiti, ali se usput sve zakompliciralo, i ja sam od povratka odustao. Promijenio sam se, i Sarajevo iz kojega sam otišao, i ono se promijenilo. Povratak tamo, paradoksalno, bio bi ponovni odlazak u egzil.
Sudjelovali ste na tribini »Bijeg ili pronalaženje zavičaja ili domovine«. U kontekstu vašeg stalnog osjećaja prekobrojnosti je li ovo potonje uopće moguće? – Pa ne vjerujem u to, ali ne vidim to kao neki problem. Moj problem je bio taj što sam tamo vrlo brzo identificiran kao pisac iz rata, a ovdje se mene doživljava kao pisca u egzilu. I jedni i drugi me udaljavaju od sebe, izvan svojih geografija. Ja sam tamo, nisam ovdašnji. Napokon, moji su stvarni čitatelji, oni američki, čitatelji prijevoda. Ja sam jučer, za potrebe Hrvatske televizije čitao svoje ratne i ove poslijeratne tekstove. Ja se ne sjećam kad se zadnji put dogodilo da tako čitam original, jer uglavnom na javnim mjestima čitam prijevode svojih tekstova. Ja sam odvojen od svojih, da kažem, prirodnih čitatelja. Bilo je vrijeme kada mi je to bio ozbiljan problem, toliko da me je udaljavalo od pisanja, ali onda sam se navikao. Sada pišem, s idejom sebe kao čitatelja. Pišem – i objavljujem – knjige sebi. I puno im se radujem.
Čitatelji su onda kolateralne žrtve tog procesa? – Vrsta čitatelja, onih koji su poput mene, naći će veliku radost u tim knjigama, kao što je sam nalazim, a takvih, znam, nema mnogo. U knjižarama tražim baš takvu, rekao bih – svoju literaturu, hibridnu, koja je rubu proze, poezije, eseja, memoarske knjige.
Kažete da današnje Sarajevo s ondašnjim ima tek arhitektonsku sličnost. Kakvu vi imate sličnost sa Semezdinom Mehmedinovićem koji je živio u Sarajevu? – Znate da je »Ruski kompjuter« nastao tako što sam sasvim slučajno otvorio jednu staru disketu na kojoj su bile pohranjene neke bilješke iz 1995. i 1996. godine, i ja sam se oduševio sadržajem tih bilješki, pa sam onda dao da se to objavi kao knjiga. Ali mene je najviše oduševio taj mladi čovjek koji je te bilješke zapisivao. To je bilo tmurno vrijeme, nimalo prijatno, a bilješke su vrlo duhovite i vesele. Duh mene tadašnjeg me oduševio i zapravo sam osjećao neku vrstu nostalgije prema tom meni. Pitao sam se – kako se to dogodilo pa je iščezao taj duh, i gdje sam to pogriješio? Mislim da su sličnosti između onoga mene i ovoga sadašnjeg prilično male, i mislim da je to na štetu mene sadašnjeg. I žao mi je zbog toga.
Ponižavajući kaos
Koje su promjene na štetu Sarajeva? – Sarajevo je u ratu znalo braniti svoje vrijednosti. I obranilo ih. U miru, Sarajevo nije obranilo svoje vrijednosti. Gledajući samo iz perspektive kulture, iz godine u godinu, sve se više urušava. Negdje neposredno nakon rata, štampane su antologije i izbori književnosti koju tamo pišu mladi autori, većina od njih su svoje prve tekstove napisali kao reakciju na rat, to je imalo veliku svježinu, bilo je tu izrazito talentiranih pisaca. Rijetki od njih pišu i danas, većina je iščezla, ne objavljuju, a ni internetskoga traga o njima nema. Razlog za to je možda odsustvo osnovne infrastrukture – književnih časopisa, izdavačkih kuća… Ali ne može biti samo to. U istom tom odsustvu osnovnih pretpostavki za književni život, u Mostaru su se, posljednjih godina pojavila generacija izvrsnih pjesnika, Nezirović, Kaplan i Žetica, samo da spomenem one koji mi odmah na um padaju. Njihove tekstove čitam s velikim zadovoljstvom.
Može li se uzrok tražiti u tome što smo nekada, u ateističko doba, kako kažete, spiritualnu potrebu zadovoljavali književnošću i kulturom uopće, a danas je tu ulogu preuzela religija. – Književnost je u osamdesetim imala veću javnu važnost nego danas. Spominjete tu moju tezu, koja možda nije točna, da je u to vrijeme kultura ispunjavala prostor spiritualnog, koji po prirodi stvari ispunjava religija. A onda se nakon ratova dogodila promjena, pa je crkva, tj. džamija došla na svoje. Potom je religija pretvorena u političku ideologiju… Ali nisu oni jedini krivci. Danas bih rekao da je veći krivac ono što smo kolokvijalno, sve ove godine, nazivali – sekularno Sarajevo. Oni koji su vrijednosti Sarajeva s uspjehom branili u ratu, u miru su se povukli. To je mislim veoma važna priča. Mislim da je to povezano s ekonomskim beznađem. Znate, da uopće nekakav književni život tamo postoji, osvjedočimo se samo onda kad se dodjeljuje neka nagrada, posebno ona u kojoj se dodjeljuje i nešto novca. To je sirotinjski refleks, i onda kreću javne polemike, uvrede, jedan nepotrebni i vrlo ponižavajući kaos. Baš sam se sada vratio iz Tuzle gdje se dodijelila regionalna književna nagrada »Meša Selimović« Ivanu Lovrenoviću. I prije nego sto je dodijeljena, tamo su već krenuli javni prigovori, napadi, i to je jedan užas koji se manje-više ponavlja svake godine.
Prekasno za povratak
Ta neslavna pozadina ipak ne smije relativizirati uspjeh ovogodišnjeg laureata Ivana Lovrenovića i vrijednost njegove knjige »Nestali u stoljeću«. Slažete li se? – Ivan Lovrenović dobio je apsolutno zasluženo »Mešu«. »Nestali u stoljeću«, to je čudesna knjiga, koja govori o bolnim točkama prošloga bosanskog stoljeća, a u središtu je njegova velika obiteljska drama. To je roman koji u povijesti te književnosti, ili ovih književnosti, ma kako to nazivali, već ima važan povijesni značaj. To je neupitno. Izuzetno mi je drago da je Lovrenović dobio nagradu.
Čini se da on kao jedan od vrhunskih intelektualaca Bosne i Hercegovine baš i nema adekvatan društveni tretman. – Niz godina je Bosna, a posebice Sarajevo prestroga prema Ivanu. On je konstantno na nekom javnom udaru. Nemam odgovor zašto je to tako. Ili, imam, ali bi mi za njega trebalo puno više prostora od novinskoga intervjua. To je neoprostiva nepristojnost Sarajeva, taj odnos prema njemu. Jer ako u BiH postoji kulturna institucija oličena u jednoj osobi, onda je to sigurno Ivan Lovrenović. I možda je to odgovor.
Uči li se Amerika, onako kako je Boris Maruna opisuje, brzo i lako napamet poput Cesarićevih pjesama? – Maruna je bio drag čovjek, i iznimno lucidan. Istina je. Vrlo je jednostavno organizirati život u Americi kada imaš novac da pokriješ osnovne troškove. Vrlo je lako živjeti tamo. To je vrsta komfora koja mi komplicira život. Od samog početka sam se htio vratiti i uvijek mi je taj komfor kompromitirao povratak. A sada je za povratak prekasno. Iako, moram reći, ja se nikad nisam potpuno adaptirao, ja sam tamo stranac, na način na koji sam to i u svome svijetu. Drugim riječima, ja se dobro osjećam svuda u svijetu, sada kad sam ostao bez obaveze pripadanja.
Nakon 11. rujna 2001. napisali ste »Devet Aleksandrija« kao poetski otisak SAD-a nakon terorističkog napada. Kakva je Amerika više od desetljeća nakon toga? – Amerika ima preveliki broj različitih lica, vrlo je teško svesti je na ono što je njezina oficijelna, i prije svega – vanjska, politika. Ali, o Americi se najbolje obavještavam u svojim izlascima. Već dvadeset godina tako pratim, »na svojoj koži« odnos ljudi ovdje, i u ostatku Europe prema Americi. Sjećam se vremena bezrezervnih simpatija, pa onda sumnji, pa tihog neprijateljstva, pa dubokog neprijateljstva. Itd. A ove godine, vidim u susretima potpunu nezainteresiranost prema Americi. Ovdje nisam sreo niti jednog sugovornika koji se zanima za neke događaje u Americi, čak niti za knjige koje se tamo objavljuju. To vidim kao neki zadnji stadij razočaranosti u Ameriku. Ja spadam u veliku grupu onih koji su bili obradovani Obaminim dolaskom. I sada spadam u tu veliku grupu razočaranih…
Zaborav jači od sjećanja
Pokretač za vaše dnevničko zapisivanje je kazna za brzu vožnju koju ste dobili zajedno sa slikom i datumom. Možete li objasniti? – Kada sam dobio tu kaznu s datumom, satom i fotografijom, pokušao sam se sjetiti toga datuma. Shvatio sam da ne pamtim ni jedan detalj iz toga dana. Dnevnik koji sam tad počeo pisati još nije objavljen, nekoliko sam puta odlagao objavljivanje te knjige, jer mi se činilo da je nezavršena. Mislim da ću je objaviti sljedeće godine, u njoj će biti svi datumi kojih se zaista sjećam i koji mi nešto znače. Nije ih puno. Zaborav je neusporedivo jači od sjećanja.
Živi sjećanje i na Karima Zaimovića, kojeg spominjete u »Ruskom kompjuteru.« Zaimović, autor zbirke priča »Tajna džema od malina« na neki je način u jednoj svojoj priči predvidio vlastitu smrt. – Zapravo sam malo pisao o njemu. Tek crtice. Stalno se spremam da o njemu napišem nešto više. Karim je bio čudesna osoba. S trinaest je godina pisao recenzije o stripu. U ratu, došao je na Radio Zid, gdje sam bio urednik, došao je sa zanimljivom idejom radijske emisije. Njegov književni uzor je Philip K. Dick, posebno »The Man in the High Castle«, volio je alernativne interpretacije povijesnih događaja, i njegova emisija se bavila »otkrivanjem« stvarne pozadine iza tih događaja… Onda smo počeli te tekstove objavljivati u »Fantomu slobode« koji smo tada skupa uređivali. Reakcije su i tada bile fantastične. Prema jednoj njegovoj priči o Tesli, upravo je u SAD-u nastao odličan strip, crtač se zove Enis Čišić, iznimno darovit crtač. Ovoga mjeseca taj će strip izaći u časopisu Massachusetts Review. Dvadeset godina poslije njegove smrti Karimovo djelo biva sve aktualnije.
