San(j)am knjige u Istri

Sajam i festival u znaku poezije i prekoatlantskih književnih veza

Davor Mandić

Najveća zvijezda ovogodišnjeg izdanja zasigurno je sirijski pjesnik Adonis, potencijalni nobelovac, ali u temi Sajma, programu »Transatlantik«, selektorice Tanje Tarbuk, gostovat  će i istaknuti predstavnici portugalske, brazilske, afričke i španjolske književnosti, koji će propitivati transatlantsko prostranstvo



Biti mlad i svjež s dvadeset dvije godine za čovjeka i nije bogznakakvo postignuće, ali za jednu manifestaciju to je prilično velika stvar. A sudeći prema prvim najavama, koje donosimo ekskluzivno, Sa(n)jam knjige u Istri, koji će se ove godine održati od 1. do 11. prosinca u Puli, mogao bi nastaviti ploviti na valu njegovih uspješnijih inkarnacija.


Pa i da ne dođe nitko do prijatelj Adonis drag, bila bi to strašno velika stvar. Ne zato što je ovaj sirijski pjesnik, »pravoga« imena Ali Ahmad Said Esber, slovio kao jedan od najvećih pretendenata na Nobelovu nagradu za književnost ako je suditi prema svjetskim kladionicama, nego zato što je revolucionarizirao arapsku poeziju te je danas za nju ono što je Charles Baudelaire svojedobno bio za francusku, a T. S. Eliot za anglofonu poeziju – mjesto računanja pjesničkog vremena »prije« i »poslije«. Eksperimenti sa slobodnim stihom, dijalog s tradicijskim pravilima, takav u kojem nema slijepog robovanja, pisanje pjesama u prozi, razbijanje linearnosti pjesničkog teksta… sve to čini Adonisa nezaobilaznom točkom kako u proučavanju arapske poezije tako i promišljanju aktualnog pjesničkog trenutka.


Kad se svemu tome pridodaju brojne zanimljivosti, pa i pogibelji kojima je u svojoj bogatoj biografiji Adonis umaknuo, poput brojnih pozivanja na njegovo ubojstvo radi oponiranja islamskim vrijednostima, njegovo centralno mjesto na ovogodišnjem Sajmu u Puli dobitak je kome se opravdano valja radovati.


Poezija u fokusu




No uz Adonisa, ovogodišnji Sajam ponovno na velika vrata vraća i poeziju uopće, nakon izdanja sajma iz 2006., poeziji posvećenog. U sklopu programa »Istočno pitanje«, koji je kao i svake godine osmišljen kao program-poveznica s prošlogodišnjom temom, gostovat će, uz Adonisa, kurdska pjesnikinja i aktivistica Bejan Matur i palestinski pjesnik Najwan Darwish. Predstavit će se i Slovenci Boštjan Videmšek i Jure Eržen, a poseban događaj bit će hommage velikim slovenskim pjesnicima Tomažu Šalamunu i Alešu Debeljaku. Bit će vremena i za pjesnički »comic releef« u vidu satirično-političke poezije Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, a poezija će obilježiti i sam kraj sajma nastupom kultne slovenske pjesnikinje Svetlane Makarovič.


Portugalski pjesnici Nuno Júdice i Diogo Vaz Pinto, osim što su dio te pjesničke priče, dio su i šire zamišljene teme ovogodišnjeg Sajma – Transatlantik. Glavna selektorica je cijenjena hrvatska prevoditeljica s portugalskog Tanja Tarbuk, a kao osnovne kote ove teme Tarbuk navodi prostor kulturnog identiteta u trokutu Lisabon – Luanda – Recife, odnosno u prostor Atlantika, tog poprišta raznih izazova još od davnih vikinških pohoda u Ameriku.



Galveias, Portugal, 1974.Rođen sam 1974. godine u Portugalu, pet mjeseci nakon revolucije koja je stala na kraj pedeset godina dugoj diktaturi. Rođen sam u Galveiasu, selu u središnjem Portugalu koje broji nešto više od tisuću stanovnika. Tamo sam živio do osamnaeste godine. To je također mjesto gdje sam svirao gitaru u svojem prvom punk/hardcore bendu. Objavio sam svoju prvu knjigu u vlastitome izdanju 2000. – memoare o smrti svojeg oca – izdanu u Hrvatskoj pod nazivom »Umro si me«. Dobio sam nagradu José Saramago za svoj prvi roman koji je u Hrvatskoj objavljen 2004. pod nazivom »Nijedan pogled«. Neprestano putujem i objavio sam knjigu o Sjevernoj Koreji, državi koju sam posjetio četiri puta.


– Prostor je to finog tkanja veza kroz stoljeća, bilo da su te veze ostvarivane kroz neustrašivost (i želju za znanjem i gramzivost) pomorskih pionira u upoznavanju novih svjetova, bilo kroz neljudske uvjete prijevoza robova iz Afrike, bilo kroz migracije između starog i novog svijeta. Miješale su se tako kulture i nastajale nove hibridne situacije u izvjesnom kulturnom bastardizmu, tipičnom za zemlje koje su se našle u koloniziranom položaju – kaže Tarbuk, izričući nadu da će djeliće tog mozaika kultura i identiteta uspjeti prenijeti publici kroz promocije izvrsnih portugalskih, brazilskih i afričkih pisaca i pjesnika te okruglih stolova na kojima će se propitivati to transatlantsko prostranstvo napučeno sadržajima.Uz navedene portugalske pjesnike, u temi će se tako predstaviti José Eduardo Agualusa, angolski pisac i novinar, ovogodišnji finalist nagrade Man Booker International; Inês Pedrosa, također portugalska spisateljica i prevoditeljica, čiju knjigu objavljuje OceanMore, Teresa Salema, književnica i predsjednica portugalskog PEN centra, čiju knjigu objavljuje Hena com; Lucía Etxebarría, jedna od najpopularnijih i najkontroverznijih ličnosti španjolske kulturne scene, koja je zbog političke nepodobnosti ostajala bez poslova, ali je i dobitnica gotovo svih značajnijih književnih nagrada na španjolskom govornom području, kod nas s knjigom u izdanju OceanMora; Jacinto Lucas Pires, portugalski književnik, dramatičar, scenarist i filmski redatelj, u Hrvatskoj u potrazi za izdavačem; José Luís Peixoto, portugalski književnik, književni kritičar i autor stihova za razne bendove; Ferréz, brazilski pjesnik, četrdeset godina stanovnik jedne od najvećih favela u Brazilu; João Carrascoza, brazilski pisac i profesor, nagrađivan i višestruko prevođen.


Lisabon, Portugal, 1985.Pravim društvo čudovištima drugoga reda u jednoj dotrajaloj zemlji s mrtvom legendom koja se vrti na radiju zabavljajući turiste, u jednoj državi na navijanje, limenki nastanjenoj ljudima koji i da su prometni znakovi ne bi se znali prepoznati, statistima koji stvaraju scenarije spore propasti, zabarikadirani, odupirući se mlitavim gestama, poput bogomoljki koje se križaju. Dovršio sam studij prava na kojem sam naučio da su zakoni najdosadnija fikcija u toj zemlji, i posljednjih godina pišem za novine koje svakodnevno pristižu na kioske poput papirnatih brodova koji nasumce plove u fontani nekog grozomornog vrta.


Huambo, Angola, 1960.Rodio sam se na visini od dvije tisuće metara, na središnjoj visoravni u Angoli, ali kad su me odveli da vidim more više nisam mogao živjeti daleko od njega. Volim prostrane terase nadvijene nad modrinom mora i duboka i vlažna dvorišta s palmama banana i visokom travom. Volim miris zrelih gojaba. Volim male i drevne priobalne gradove kao što su Benguela u Angoli, Olinda u Brazilu ili Otok Mozambik u Mozambiku u kojima u predvečerje ljudi stave stolce na ulice i razgovaraju sa susjedima. I ja u tim gradovima volim u predvečerje razgovarati sa susjedima. Pisati sam počeo da pokušam shvatiti ljudsku okrutnost. Još uvijek pišem jer to nisam shvatio.


A da poezija i opet bude pitanje srca pobrinut će se predstavljanje knjige »Poezija je sve što se miče« velikog čileanskog pjesnika Nicanora Parra, kao i izdanje časopisa »Poezija: PORTUGAL« te izdanje časopisa »Književna smotra: BRAZIL«.