Seid Serdarević utemeljitelj je i glavni urednik Frakture, jedne od najuglednijih hrvatskih izdavačkih kuća, koja je 2015. na Sajmu knjiga u Londonu proglašena najboljim međunarodnim izdavačem za široku publiku. Ove je godine Festival svjetske književnosti, koji Fraktura od 2013. organizira u Zagrebu, na istoj književnoj smotri ušao u uži izbor za Književni festival godine.

Serdarević je rado pristao da u intervjuu za naš list progovori o utjecaju pandemije na knjižarstvo, kulturu i društvo općenito, pa je na početku razgovora odgovorio na pitanje posustaje li prodaja knjiga, i kakva su njegova predviđanja za utjecaj pandemije na izdavaštvo.

– Prodaja knjiga posustaje, što je i logično u trenutku kada su sve knjižare zatvorene, kada knjižnice ne rade, kada se sve svelo na internetsku prodaju i kada su ljudi uplašeni za egzistenciju i moraju misliti o osnovnim namirnicama – tada knjige zasigurno nisu prve na listi prioriteta. Pandemija će promijeniti ne samo izdavaštvo, već i cijeli svijet.

Živimo u vremenu nagle promjene cijele paradigme, nije pitanje hoće li se promijeniti sve oko nas, već na koji način, hoćemo li živjeti u totalitarnom društvu potpune kontrole, u distopiji bližoj »Matrixu« negoli »1984.«, ili ćemo krenuti prema svijetu solidarnosti, empatije, dijeljenja.

Hoćemo li reći »ne« neoliberalnom svijetu i podjeli na 1 posto ekstremno bogatih i 99 posto onih koji žive u limbu. To su samo neka od pitanja koja si svatko mora sada postaviti, jer smo mi ti koji krojimo budućnost koja je već ovdje, i ne smijemo to olako prepustiti političkim elitama diljem svijeta.

Ubrzani procesi

Koje su alternative? Je li moguće da koronavirus, kad ništa drugo nije uspjelo, uništi knjigu kao predmet, i preseli čitanje potpuno na internet?

– Kada govorimo o knjizi kao predmetu, mislim da će ona opstati, ali pitanje kakav tip knjiga će se tiskati na papiru, hoćemo li samo vrijedna djela imati na papiru, a sve ostalo će izlaziti kao e-knjige, možda u samizdatima. Čitanje na internetu, na raznim uređajima nije jednako čitanju knjige, naime čitanje na uređajima bliže je čitanju svitka negoli kodeksu, koji se pokazao kao najidealniji oblik za čitanje, posebno zahtjevnijih tekstova. Vjerujem da ćemo svjedočiti vremenu u kojem će se procesi događati ubrzano, no na našim je, pojedinačnim i kolektivnim naporima da vidimo kako će ti procesi utjecati i na učenje i na čitanje, na nas…

U kakvom god formatu štivo bilo, čitanje će preživjeti – to je sigurno. No patit će zasigurno književni život: književni festivali, na primjer, u kojima je vaša kuća također postigla svjetsku izvrsnost, vjerojatno će se teško oporaviti, ako uopće i opstanu. Ili vi mislite drukčije?

– Potreba za druženjem je imanentna čovjeku, potreba za slušanjem priča jednako tako, to nam je u genetskom kodu, od pračovjeka do danas. Festivali, književni, glazbeni, filmski i ini, postojat će i dalje, no pitanje je koliko će ih biti globalnih, koliko će se promijeniti naša navika da jednostavno i brzo putujemo, hoćemo li prebroditi strah da će nas naš susjed zaraziti, hoćemo li nakon života u izolaciji i gotovo sterilnim uvjetima izgubiti neke druge zaštitne mehanizme. Možemo li, a ja mislim da ne možemo, živjeti samo u kontaktu putem Skypea? Čovjek je jednako i individualac, vuk samotnjak, ali i životinja krda, željna društvenih kontakata. Sam izraz »socijalna distanca«, koji je ušao u upotrebu, temeljito je kriv. Nama je možda za zaštitu potrebna fizička distanca, ali nikako ne socijalna, jer nas usamljenost, zatvorenost, vodi u ludilo.

Vrijeme promjene

Osim po velikoj produkciji vrijednih naslova, Fraktura se ističe fleksibilnošću, prilagodljivošću bez snižavanja kriterija, i poslovnošću. Smišljate li nove strategije prilagodbe novonastalim okolnostima? Mislite li da je sve ovo privremeno, ili valja osmisliti cijelo novo tržište čitanja?

– Mislim da, nažalost, ovo nije privremeno, da će se sve promijeniti. Pokušavamo razmišljati kako se prilagoditi novim okolnostima, kako da još više skrenemo pozornost na kvalitetu, kako da se shvati da čitanje nije tek razbibriga, već ozbiljna djelatnost, kako su fikcionalna djela od »Dekamerona« do »Kuge«, od »Kralja Leara« do »Knjiga Jakubovih« ona mjesta koja nas tjeraju da vidimo i sebe i svijet drugačijima, da vidimo nevidljivo i spoznamo neshvatljivo.

«U vremenima velikih izazova, pričajmo priče jedni drugima«, poručili ste u nedavnom tekstu. Teze slične onima koje ste u tom članku iznijeli, ovih smo dana čuli s više strana: slično su pisali Yuval Noah Harari, Jurica Pavičić, Goran Božičević… Ti autori, pa i vi, ovu prijetnju vide kao priliku, kao mogućnost. Mogućnost – za što?

– Ovo je vrijeme promjene, drastične i sveobuhvatne. Možemo otići na tamnu stranu – represije, gašenja sloboda, strahovlade, i ta je mogućnost otvorena, ona je, naravno, lakša, često i privlačnija, jer izgleda kao prečac do imaginarnog zdravlja, sreće, ali jednako tako sada je moguće izmijeniti svijet, postaviti ga na pravednije osnove, brinuti se o klimi, ne biti sebičan, shvatiti da nije nužno vidjeti i uslikati »selfie« pred svakom svjetskom znamenitošću. Možda je trenutak da svi usporimo, da shvatimo koliko je sporost dobra, da ne trebamo svaki vikend imati city break, ili da nije važno da svi imamo najnoviji model pametnoga telefona ili najnoviju kolekciju odjeće. Ovo je prilika da shvatimo da je možda teško biti sa svojima bliskima, ali da to pričinja i veliko zadovoljstvo, da vidimo tko i što su nam prioriteti – bogatstvo ili zdravlje, bolnice koje mogu skrbiti o nemoćnima ili one koje će ugrađivati kozmetičke implantate samo najbogatijima i da ne nabrajam dalje. Samo o svakome pojedincu danas ovisi hoće li se prepustiti očaju ili će promisliti što su mu stvarni prioriteti. Mi smo tu priliku već jednom imali, u ratu, ali smo je prokockali. Ovo nam je druga prilika.

Kulturno biće

S druge strane, izraelski pisac David Grossman, čiji ste izdavač u Hrvatskoj, objavio je tekst pun crnih slutnji; nije ni pokušao skriti užas koji prijeti. Književnost, pored religije, psihologije i psihijatrije, ne mora zazirati ni od najstrašnijeg u ljudskom svijetu.

– Upravo Grossmanov tekst je onaj koji opisuje te crne slutnje, ali on nije pesimističan, već naprotiv, on samo upozorava što se može dogoditi, i to lako, našom voljom, našim pristankom da otvorimo vrata neviđenom totalitarizmu.

Kulturna proizvodnja nije stala, jer se dio preselio na internet. Ipak, uobičajeni kulturni život u blokadi je. Ako ovo potraje, novca će ponestati; ako potraje duže, moglo bi ga ponestati posve. Kako vidite perspektivu kulture, umjetnosti i kreativnosti u vremenu pandemije, i oskudnim vremenima koja će, po svemu sudeći, uslijediti? Što može država, što mogu privatnici?

– Država sada mora donositi odlučne i racionalne mjere da prvo prođemo krizu, ne neokrznuti, već jači, da sačuvamo radna mjesta, da stvorimo nova i da se, barem kod nas, okrenemo proizvodnji, poljoprivredi, da shvatimo da nije baš najpametnije da nemamo proizvodnju kvasca ili alkohola, jer je, eto, to jeftinije na drugom kraju Europe ili svijeta, već da je racionalnije i prema prirodi i prema svemu da to proizvodimo kod sebe. Čovjek je imanentno kulturno, socijalno i kreativno biće, tako da će kultura iznaći svoje puteve. Bit će teško, ali nije nemoguće. Muze ne mogu stati u vremenima krize, one su tu da nam pokažu kako se s krizom nositi, kako je opisati bilo kroz glazbu, sliku, riječ… A što se oskudice tiče, pitanje je što nam treba i što će nam stvarno nedostajati, a kada podmirimo one najosnovnije potrebe – hranu, krov nad glavom, rad – prvo što želimo jest neka vrsta kulture.

Svijet paralelnih svjetova

Krize rađaju dobru književnost: Prvi svjetski rat »stvorio« je avangardne pravce, Drugi svjetski rat egizstenijaliste, bunt, kontrakulturu… Što bi mogla iznjedriti pandemija?

– Ovo je zanimljivo pitanje. Svijet u kojem živimo svijet je mnogih paralelnih svjetova, mnogih pojedinačnih balona, u kojem paralelno stoluju i konzervativne i avangardne vrijednosti, u kojem već više od pola stoljeća vrijedi maksima anything goes, u kojem je nestala vjera u stručnost, u odabir, u kritiku, u kojem postoji ideja da je zemlja ravna ploča ili da cijepljenje nije dobro, u kojem populisti lupetaju, no sada se pokazuje da su ljudi spremni vjerovati racionalnim osobama, znanstvenicima, da njihov glas može doći u javnost i da je taj glas smiren.

Stoga se nadam da bi pandemija mogla iznjedriti vjeru u najveća postignuća dvadesetog stoljeća – znanost, solidarnost, umjereni napredak, jednakost, a da će utihnuti one struje koje žele ne samo ukinuti pozitivne ideje dvadesetog stoljeća, već i one Francuske revolucije, i odvesti nas u vrijeme obmane, terora, straha, koji je lako poticati i njime upravljati.

I EPK može sudjelovati u stvaranju svijeta uzajamne potpore

Otvaranje Europske prijestolnice kulture u Rijeci bilo je pravi, i-ne-samo-kulturni događaj; uzburkalo je duhove, pokrenulo raspravu, i pružilo obećanje žive, intrigantne i nove scene, čak i novih mogućnosti za budućnost grada. Sad je sve to naprasno prekinuto. Što bi inovativni i spretni izdavač poput vas mogao savjetovati ovogodišnjoj Europskoj prijestolnici kulture?

– Pitanje je teško, jer knjiga i izdavaštvo nisu bili pri vrhu prioriteta u Prijestolnici kulture, no ono što treba sada učiniti jest nikako ne stati, već učiniti sve da kultura ne bude u fokusu samo jednu godinu, nego stalno. Programe treba rasporediti i prilagoditi novim vremenima i novim načinima pridobivanja publike, i digitalnim, ali jednako tako i stvarnim, jer svaki grad nije nakupina kuća, već mjesto susreta, trgova i ulica na kojima hodaju ljudi, mjesto kavana i razgovora.

Vrijeme izolacije ne može biti vječno, ovo je privremeno stanje, a kada se stvari budu malo-pomalo vraćale u normalu, moramo biti spremni da će ta normala biti drugačija i da će je odrediti zbir naših pojedinačnih postupaka. Oni mogu biti, kao što znamo iz povijesti, okrutni, sebični, tzv. darvinistički, ali jednako i takvi da se okrenemo slabijima i da jedni drugima budemo potpora, ne samo u teškim trenucima, nego uvijek.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.