Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
11. studenoga 2019.
John Williams

Roman 'August': Car koji je vladao svijetom, a nije živio svojim životom

Roman 'August': Car koji je vladao svijetom, a nije živio svojim životom
Roman 'August': Car koji je vladao svijetom, a nije živio svojim životom
Autor:
Objavljeno: 23. siječanj 2018. u 8:22 2018-01-23T08:22:35+01:00

Autor je stvorio Augusta koji bi, da bi bio prvi čovjek onodobnog svijeta, sebe morao staviti u drugi plan, u prvome je uvijek bio Rim. Pred čitateljem se rastvara lik hladnog čovjeka, posebno nakon što je učvrstio vlast, čiji su svi potezi uvjetovani ostankom na vlasti i očuvanjem mira u Rimu. August je tako do savršenstva doveo bračnu politiku i pitanje sklapanja braka u visokim rimskim krugovima isključivo je političko pitanje

Roman »August« pokojnog američkog književnika Johna Edwarda Williamsa (1922-1994) nagrađen je prestižnom američkom Nacionalnom knjižnom nagradom prije 45 godina. Prošle godine zaprešićka Fraktura objavila je hrvatski prijevod Williamsova romana. Taj epistolarni roman priča o jednom čovjeku i promjeni: od mladog Gaj Oktavijana kojemu ubojstvo Gaja Julija Cezara nenadano otvara neslućenu priliku za politički proboj, preko Oktavijana Cezara koji pobjedonosno završava rimske građanske ratove, do Augusta Oktavijana čovjeka koji donosi »pax romana« i carstvo.

Roman je to o pretvorbi mladića kojega su isprva potcjenjivali (primjerice, Ciceron), pa očekivali da će zbog krhka zdravlja umrijeti u naponu snage, u ironičnog starca koji je nadživio ne samo sve svoje neprijatelje nego i sve svoje prijatelje.

 Roman o pretvorbi države

Roman je to i o pretvorbi države – od korumpirane republike u kojoj bjesne građanski ratovi i u kojoj stare republikanske institucije postoje, ali su lišene republikanskoga sadržaja do carstva u kojem se obnavlja (promijenjena) država, u kojem se institucije obnavljaju u drugačijem kontekstu, a pravo prvenstva u korumpiranju ima car kojem je, i političkom, bračnom, financijskom i drugom korupcijom, dužnost brinuti i o ravnoteži odnosa snaga unutar zemlje, a to je preduvjet očuvanja mira.
Williams je roman podijelio u tri knjige, a August Oktavijan svojim se perom pojavljuje tek u posljednjoj.

Williams poštuje slijed događaja i roman započinje nešto prije Cezarove smrti, a prve dvije knjige sazdane su od niza pisama (izmišljenih, dakako, ali snažno utemeljenih u onodobnim događajima; autor je očito uložio znatan trud ne bi li proučio rimsku povijest) i dnevničkih zapisa, a većinu tih pisama pišu ljudi koji doista jesu postojali (Cezar, Ciceron, Marko Agripa, Ovidije, Horacije...). Williams kroz pisma stvara svog Augusta i to na paradoksalan način. On je u pismima (osim onom kojega on sam piše u trećoj knjizi) objekt, ali pišući o tom objektu na mnogo različitih načina, iz različitih vizura, iz različitih pera i različitih na stvarnim događajima zamišljenim iskustvima, Williamsov August doživljava metamorfozu iz objekta u subjekta nad svim subjektima. Tek pri kraju romana progovara i sam subjekt. Njegovo pismo Williams datira desetak dana prije smrti, na putu od Ostije do Caprija piše svom posljednjem prijatelju Nikoli Damascenskom za kojega ne zna da je nedavno umro.

 Život zasnovan na zabludi

Romansirani August Oktavijan je (baš kao i onaj pravi) neproničan, mnogi koji pišu o njemu u Williamsovu romanu ne mogu dokučiti kakav je on zapravo čovjek. Autor je stvorio Augusta koji bi, da bi bio prvi čovjek onodobnog svijeta, sebe morao staviti u drugi plan, u prvome je uvijek bio Rim. Pred čitateljem se rastvara lik hladnog čovjeka, posebno nakon što je učvrstio vlast, čiji su svi potezi uvjetovani ostankom na vlasti i očuvanjem mira u Rimu.

August je tako do savršenstva doveo bračnu politiku i pitanje sklapanja braka u visokim rimskim krugovima isključivo je političko pitanje. Uostalom, zbog toga se August (uistinu) i razveo od svoje druge supruge Skribonije, još u vrijeme građanskih ratova, na dan kada je ona rodila njegovo jedino biološko dijete Juliju. Dužnost prema državi iznad je osobnih želja. Williamsov hladni i racionalni August ipak nije bešćutan. Uživa u sitnim razgovorima, tračevima s pjesnicima, a kolikogod bio racionalan, on je i strastan, ne samo prema vlasti nego je i strastan prema svom velikom hobiju – nečemu tako iracionalnom kao što je klađenje.

Na koncu romana, i Augustova života, Williams nam predstavlja cara kakvim ga je on literarno zamišljao. August Nikoli ne piše tek obično pismo nego svoju refleksivnu autobiografiju. Na tim se stranicama pred čitateljem rastvara čovjek koji čitavog života nije živio svoj život. Da bi u politici i vladanju postigao sve što je postigao (a zbog ega ga se smatra jednim od najvećih vladara uopće) on je morao prihvatiti da neće živjeti svoj život, prihvatio je da ga slave kao živoga boga (što prezire), prihvatio je da od svih njegovih brakova najtrajniji bude onaj s Rimom. Sve to rezultira Augustovom ironijom pa i cinizmom, otklonom od svoga životnoga djela, stabilnoga Rima, za kojega je svjestan da ga je, baš kao i svoj život, zasnovao na zabludi.

 Protjerana kći Julija

Osim Augusta jedina osoba koju Williams tretira kao subjekt koja nije samo u funkciji građenja Augustova lika nego koja gradi i sebe jest njegova kći Julija i to kroz imaginarne autobiografske dnevničke zapise koje piše na otoku Pandeterija na koji ju je njen otac protjerao. Ona je inteligentna, ironična, obrazovana žena. Otac je inzistirao na njenom obrazovanju (osim ženskih vještina poput tkanja i šivanja, učila je književnost i filozofiju), nju njen otac neizmjerno voli, ali na njenom primjeru demonstrirao je da je biti vladar važnije od biti otac. Tri ju je puta udavao, drugi put za svog prijatelja Marka Agripu (kojega je zbog toga razveo), ne bi li ju udao za svog nasljednika.

Dva je puta postala udovica, a treći ju je puta udao za Tiberija. Bila je to propast, a ne brak. Juliju je njena strast dovela do kobnog sukoba s ocem. Uvijek je osjećala dužnost prema ocu iz koje je proizlazila dužnost prema državi. Pokorno je prekinula obrazovanje, udavala se, rađala djecu, sve po želji svoga oca, a stalno podvojena između osjećaja dužnosti i osobnih želja i potreba. U braku s Tiberijem odlučila se za osobne želje i potrebe. Julija je došla na zao glas kao raskalašena žena zbog brojnih izvanbračnih ljubavnih afera, a zbog umiješanosti u urotu kojoj je cilj moglo biti i svrgavanje njenog oca on ju je protjerao iz Rima.

I taj je čin Augustov usud. Da nije otišao u Senat i tražio da se na njegovu vlastitu kćer primijene njegovi strogi bračni zakoni (na temelju kojih je protjerana), bilo bi joj suđeno za urotu i bila bi pogubljena. Kako bi spasio i svoju vlast i život svoga jedinog biološkog djeteta, August ju je odlučio protjerati i više se nikada, u još 16 godina njegova života nisu vidjeli. Izvatkom iz izmišljenog Julijinog dnevnika i to rečenicama »Tiberije je pobijedio. Nikada više neću pisati...« kojega autor datira u 4. godinu (a što se odnosi na događje iz 2. godine prije Krista) završava druga knjiga. Tim izvatkom gotovo da završava i Augustov život. On će biti vladar još više od desetljeća, ali Williams nije smatrao potrebnim stvoriti niti jedno pismo koje se odnosi na to razdoblje, osim oproštajnog pisma Augusta Nikoli.

Wiliamsov roman, ne bez razloga, stavljan je uz bok starijim, iznimno uspješnim romanima inspiriranima rimskom prošlošću »Ja, Klaudije« Roberta Gravesa i »Hadrijanovi memoari« Marguerite Yourcenar.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.