Bolje je izdati knjigu nego prijatelja, rekao bi veliki mislilac Grunf, no mnogi koji su jednom u životu probali izdati knjigu shvatili su da je to ipak puno teže nego izdati prijatelja. Charlesu Bukowskom tako je trebalo dvije trećine života da doživi svoje prvo samostalno ukoričenje, a J. K. Rowling je sugerirano da ne inzistira na svojem punom imenu jer bi ljudi, shvate li odmah da je žena, mogli ignorirati njene knjige. 

   Lanac koji podrazumijeva autora, urednika, izdavača, knjižara, eventualni javni novac i prevrtljivo tržište u svakom se društvu i svakom vremenu pokazuje kao poprilično kompliciran i često obeshrabrujući. 

   No dok to definitivno vrijedi za početnike i one bez prepoznatljivijeg imena, za insajdere bi trebalo biti drugačije. I na hrvatskom – mnogi će reći – incestuoznom tržištu knjiga, gdje svatko svakog poznaje i duguje mu/joj poneku uslugu, tzv. insajderi su uvijek bolje, odnosno lakše prolazili. Pa dok se neki početnik lomio da dozna tko stoji iza imena Krune Lokotara, Nenada Rizvanovića ili Drage Glamuzine te kako da dođe do njihova e-maila, drugi kao da su imali puno lakši i otvoreniji pristup. To je dakako i logično, jer po kojem to zakonu neki urednik nema pravo na poznatog autora, od kojeg već jako dobro zna što može očekivati? 

   Ali kad jedan od urednika i izdavača, pa bez obzira na to što je radni vijek proveo u Rijeci, a ne u metropoli, dakle očiti insajder, oglasi da prikuplja novac od zainteresirane publike za svoju novu knjigu, onda to definitivno upada u oči. Kao da bi njemu bio problem objaviti knjigu kada bi to baš htio. Mogao bi on dobiti i povoljnije uvjete, a možda bi mogao kapnuti i kakav javni novac, pa već je sijaset godina u tom svijetu, valjda je dosad ostvario neke kontakte? 

  Stanje obamrlosti

Milan Zagorac ništa od toga nije učinio. Počeo je pisati novi roman, a onda odlučio potražiti novce za njegovu objavu putem donacija. Dijelove romana objavljuje na svom blogu »Aksiomatični Milan«, a svi zainteresirani mogu uplatiti bilo koji iznos na račun izdavačke kuće Studio TiM, IBAN HR4724020061140065887, uz opis plaćanja »donacija za knjigu Kapela iz bezdana«. Autor napominje da svaku donaciju iznad 50 kuna nagrađuje potpisanim primjerkom knjige te da mu je potrebno ukupno 5.000 kuna, a sve preko toga prebacit će se na promociju novoosnovanog FB profila »Književnost uživo«, o kojem je »Novi list« već pisao. 

   Osvjedočenom insajderu posla ovakav čin mora imati i neki »viši« smisao, pa smo kod Zagorca provjerili zašto se odlučio na ovaj nesvakidašnji potez i ima li u njemu i neki oblik aktivizma. 

   – Ima, stvar je u tome da je scena kao scena u takvom stanju da je zapravo izgubila smisao. Kao da je zamrla, umrla, izdahnula. Nedostaje svježine, novih pristupa, novih postupaka, novih mreža i komunikacije… Upravo zato i idem eksperimentalno na ovaj potez: najprije Ri lit (neformalno udruženje riječkih pisaca, op. a.), zatim »Književnost uživo«, zatim blog, zatim davanje romana u nastavcima poput feljtona. Cilj je komunikacija s potencijalnim čitateljem prije izlaska knjige. 

   Zapravo, ne znam kamo bi ta priča mogla odvesti, ali ova dosadašnja je vodila u stanje obamrlosti. Uključujući i mene kao autora – kaže Zagorac. 

   Priča sa Zagorčevom knjigom otvara i pitanje pisanja i objavljivanja. Odnosno koliko je važno na kraju piscu objaviti knjigu? Naime osim što je knjiga terapijski poligon i »moranje« pisanja, ona je ujedno i komunikacijska činjenica. Pa koliko daleko pisac može otići da bi objavio knjigu? Zagorac odgovara da ima pisaca koji tvrde da im to nije važno, no tvrdi i da oni imaju neke druge razloge zašto to govore. 

  Stesno je stvaranje

  Mi živimo u vremenu koje je upravo to kod čovjeka obezvrijedilo, e da bi sada, u jednoj maloj suprijateljskoj igri kao što je na svojem početku bila »Književnost uživo«, sve ispalo posve drugačije: književnost kao potreba iznad drugih potreba, stalna igra fenomenima (stvarnim ili onima duha)… 

Knjiga među ljudima

Iz eteričnih visina filozofije stvaranja ipak se ponekad treba spustiti na zemlju, a na njoj je jedna od stvari i sustav javnih potpora za knjigu, u svim oblicima, koje provode Ministarstvo kulture i lokalne i regionalne zajednice. Zagorac kaže da namjerno ne koristi te kanale jer ne želi da primjerice, stipendije MK-a dobije uglavnom uvijek 30-ak istih autora. On smatra da autori moraju imati više vlastite snage i vjere u same sebe te da moraju imati pravi, živi prostor za vježbu i rad, kao npr. »Književnost uživo«. 

   – Moraju se osjećati čitanima, sudjelovati, biti tu negdje. Osim toga, tko zna kakva još imena i čitanja možemo očekivati. Što se tiče dosadašnjeg rada Ministarstva kulture na ovome pitanju, pohvaljujem inicijative oko stipendija autorima i potpora za poduzetništvo u kulturi, ali bih volio da je sve to ipak transparentnije, jasnije, čistije. Ovako ostavlja dojam stihije i »mi vama, vi nama« principa. 

   Drugo, ovaj sam model odlučio namjerno koristiti baš zbog ovoga: želim da knjiga zaista bude među ljudima, da živi i prije nego što izađe, da bude prisutna i da se osjeća kao dio jednog književnog tkiva – zaključuje Zagorac.