Jugoslavija je naša najveća književna tema, a ipak, njezina je obrada u posljednja dva desetljeća patila od fatalnih promašaja: pišući o bivšoj državi malo se tko uspio othrvati uplivu ideologije, mržnji i preziru prema »mračnim vremenima« ili pak, nasuprot tome, pogledu kroz ružičaste naočale. U romanu »YU puzzle«, svježe objavljenom u Profilu, Rade Jarak je nakanio dati objektivan presjek dvadesetog stoljeća. 

   Držeći se podalje i od lijevih i od desnih zabluda i samozavaravanja, on reže blizu kosti: oslanjajući se na dobro istražene činjenice, tu veliku priču provlači kroz četiri generacije jedne dubrovačke obitelji, obilježene propalim idealima, osobnim promašajima, izdajama i strašnim ljubavima. 

   – Kao u kriminalističkom romanu ili u pravom policijskom poslu, trebalo je kroz guštaru svjedočenja doprijeti do pravih činjenica – kaže taj plodni i nagrađivani pisac i kulturni aktivist s kojim u novozagrebačkim Utrinama razgovaramo o jugoslavenskih »pedeset nijansi sive«, o Dubrovniku, o Borgesu, »Enciklopediji očaja«… Jarak objašnjava i zašto je ugašen Knjigomat, prvi elektronički časopis za književnost na ovim prostorima. 

  Može li književnost potpuno biti očišćena od ideologije, je li to utopija?

Danas i jučer

Ja sam se u »YU puzzleu« želio osvrnuti na našu nedavnu povijest, a to znači na povijest Jugoslavije, od kraljevine do socijalističke Jugoslavije. To je naša tema, prava tema, koja je u zadnje vrijeme jako zanemarena, ili joj se prilazi emotivno, ideološki. Želio sam odvagnuti historijske činjenice hladno, a da ostanem na teritoriju umjetnosti. Puno mi je pomogao boravak u Aziji čija je filozofija različita od europske upravo u bitnim stvarima. U Kini, na primjer, i danas postoje paralelno socijalizam i kapitalizam, a oni se oko toga previše ne uzbuđuju. U Japanu ljudi prelaze na kršćanstvo s iznimnom lakoćom, pa već sutra možda zaborave da su kršćani. Azijska kultura nije subjektivna, kao europska, ona je više okrenuta temeljnim strukturama. 

  Gledate li danas, nakon iskustva slaganja »YU puzzlea«, drugačije na bivšu državu?

   – Naravno da gledam. Pisanje romana i meni je pomoglo u preispitivanju nekih iz javnosti nametnutih stavova. Mnogi uspoređuju ovo danas s onim jučer. Neki govore da je onda bilo bolje, a drugi da mnoge stvari nisu valjale. Budući da sam rođen 1968. imao sam sreću da sam dugo živio u Jugoslaviji. Išao sam u Trst po traperice, cipele i tenisice, jer su kod nas u dućanima bila samo dva ili tri modela tenisica, a traperice je proizvodio jedino »Varteks«. Sjećam se redukcija struje kad sam se vraćao iz škole, a bio sam zadnji jer sam najdalje stanovao, odjednom bi se ugasila sva javna rasvjeta i nastao bi potpuni mrak. Sjećam se vožnje par-nepar, nestašica kave, itd. Nije bilo višestranačja. 

»Stručnjaci« za blisku povijest

Kako je izgledao proces istraživanja, pripreme za pisanje romana? Jeste li se intenzivno bavili arhivskom dokumentarističkom građom ili je ipak veći dio romana oslonjen na Vaš osobni, intuitivni doživljaj 20. stoljeća?

   – Kad se radi o našoj bliskoj povijesti, mogao bih reći da smo tu svi »stručnjaci«. Svatko ima neku životnu, obiteljsku priču, svatko ima vlastite emocije ugrađene u historiju, svatko o tome zna sve, ili misli da zna sve. Baš zato mi je bilo teško, i to je bio jedan od razloga zašto sam se opredijelio za objektivnost. Uvažavao sam žrtve s jedne i s druge strane. Dugo sam se pripremao, čitao svjedočanstva, povijesne knjige kojih je u zadnje vrijeme sve više i to je dobro. 

   Spremao sam se čitav život, i onda je odjednom došlo. Naišlo kao bujica, za vrijeme pisanja vrlo malo sam čitao ostalu građu, kontrolirao sam samo neke određene datume, na primjer kad je umro Tito, kad je oslobođen Dubrovnik, u koji dio Trsta je ušla jugoslavenska vojska, ali i kad je prvi fakultet otvoren u Rijeci, kad su počele prve kino predstave (jer se jedan dio događa u Rijeci), pazio sam da ne napišem nešto krivo. 

  Zanimljiva je izdavačka priča »YU puzzlea« – roman je prvo objavljen u Beogradu, a zatim u Zagrebu. Obje su Vam kulturne sredine kao izdavaču i autoru dobro poznate. Kako biste ih usporedili? Je li bolje objaviti knjigu u Srbiji ili u Hrvatskoj?

   – Zbog obaveza oko promocije išao sam nekoliko puta u Beograd. I ponekad, vrlo opušten, gledajući ljude na ulici, u kafićima, imao sam osjećaj »već viđenog«, kao da se nalazim u Zagrebu. Gotovo da na trenutke uopće nisam primjećivao razliku, sve je jako slično. 

   S druge strane Beograd, kao najveći grad na ovim prostorima književno je uvijek bio jak. Premda se i tamo sad sve malo razvodnilo. Slično reagiraju na globalizaciju u kulturi kao i mi, muče ih slične brige i slični problemi u kulturnoj, književnoj industriji. Imaju malo veće književno tržište pa je zasad za nijansu bolje tamo objaviti knjigu, naravno ako se radi o velikom izdavaču. Općenito, i tamo i ovamo industrija knjige je u problemima. 

  Dubrovnik kao pozornica

  – »Pustinje« su roman o afirmativnim godinama, o djetinjstvu i sazrijevanju. U njih je djelomično utkan i dječji pogled, kao u Kiševoj »Bašti, pepelu«, ili Shulzovim »Dućanima boje cimeta«. Ta knjiga ostaje u domeni intimne, subjektivne priče i tako pruža jednu originalnu viziju Dubrovnika, rekao bih šarmantno iskrivljenu. Dok sam »Yu puzzleu« prišao kao opisu povijesnog fenomena, historijskog ciklusa o propasti jedne države kojoj smo skoro svi mi malo stariji bili svjedoci. 

   Dubrovnik mi je bio odlična pozornica – iako se radnja događa i u Beogradu, Zagrebu, Rijeci, Kočevskom rogu, Bosni, Ženevi, Hamburgu, itd. I ta knjiga je odrađena, da ponovim, objektivno, s prikrivenom dozom spleena i nostalgije kakvu je imao Vojnović u »Dubrovačkoj triologiji«. 

   Morao sam se, kao pisac, izboriti za distancu i svoje likove odmjeriti i voditi hladno, puštajući emocije tek u određenim situacijama njihovih života. Općenito, priča iz Jugoslavije, priča o nestanku te države bila je tema za koju sam osjetio da mi nedostaje, da može biti vrlo potentna i plodna. Ne želim ovdje nametati teme, ali mnogi pisci bi se trebali okušati u tome, ako ništa drugo da vide koliko su dobri i da preispitaju svoje stavove… 

  U kojem smislu »Yu puzzle« korespondira s Vašom »Enciklopedijom očaja«? Planirate li tu veliku temu o povijesnim neuralgijama Ovih Prostora nastaviti obrađivati i dalje?

   – Svakako, namjeravam. U moj ciklus priča i romana »Enciklopedija očaja« zaista se »Yu puzzle« dobro uklopio. Pišući ga osjetio sam da sam našao pravu temu, a i formu za tu temu, te svakako nastavljam dalje s razradom. Već godinu dana radim na rukopisu pod naslovom »Emigranti« – roman se događa ranih osamdesetih u Njemačkoj i obuhvaća sve vrste naših emigranata, od socijalne emigracije, dakle gastarbajtera, preko kriminalaca, do političke emigracije i Udbe. 

   Također, shvatio sam da se ne mogu ograničiti samo na naše emigrante; tu su i Libanonci, Kurdi, Turci i ostali, jer naravno, radi se o interakciji, previranju života. U to vrijeme djelovala je Frakcija Crvene armije i druge terorističke organizacije, a vrlo su bitni i domaćini, Nijemci. 

  Kasta ovisnika

 Kulturna javnost poznaje Vas kao glasnog kritičara neuralgija domaćeg kulturno-političkog sistema. Bunili ste se protiv »rodijačkog« principa u dodjeljivanju književnih nagrada, a pisali ste kritički i o distribuciji knjiga. 

   – Situacija u našoj književnosti se čudno razvija, zapravo jednim dijelom stagnira. Stanje je posljedica lošeg rada svih naših vlada, počev od onih prvih, preko Račanove, Sanaderove pa sve do ove danas. Ministar Lalovac je prije nekoliko mjeseci izjavio, otprilike ovako: »Pa ovo je katastrofa, država je najveći poduzetnik«. Shvaćam njegov očaj, jer država u kojoj je ona sama najveći poduzetnik najviše sliči na Sovjetski Savez. U razvijenim državama državna uprava je u drugom planu, a kod nas je u prvom. 

   U književnoj industriji je još gora situacija – tu je država u devedeset posto slučajeva praktički jedini izdavač. Takva situacija proizvodi kastu ljudi koja je ovisna o vlasti (jer vlast dijeli novac), što znači da su krenule dvorske spletke, sapunjanja daske i bacanje klipova pod noge. 

   Djelovao sam donedavno preko Knjigomata jer sam mislio da još ima nade. Ali sad sam odustao, jer smo blizu dna i više nikakvo ukazivanje na probleme neće pomoći – ljudi će držati svoje male pozicije, činovničke, poput malih diktatora, ovakve ili onakve, do kraja, dok je to moguće, jer kod nas je takav mentalitet: važnije je držati poziciju pa makar sve radio krivo. Nitko nema obraza ni časti da – ako radi loše – podnese ostavku, a u stvari radi se o javnom poslu koji se tiče svih nas, a ne privatnom biznisu. 

  Godinama ste vodili Knjigomat, najstariji elektronički časopis za književnost u Hrvatskoj. Zašto je projekt ugašen?