Rachida Lamrabet: Nitko više nije većina, svi su izgubljeni i uplašeni / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 1
Sutra: 27° 31° 1
17. kolovoza 2018.
Vrijeme prevrata

Rachida Lamrabet: Nitko više nije većina, svi su izgubljeni i uplašeni

Foto: Vedran Karuza
Foto: Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 5. lipanj 2018. u 7:08 2018-06-05T07:08:00+02:00

Realnost najteže prihvaćaju političari koji još uvijek prodaju priču o »nama« i »njima« i da se trebamo silno truditi oko našeg jezika i kršćansko-židovskog nasljeđa, jer ćemo se tako vratiti u trenutak u povijesti u kojemu nije ni bilo »drugoga«. Naravno da je to mit, no dokle god političari i mediji budu negirali promjene, nećemo moći prihvatiti da se društvo promijenilo i da zahtijeva redefiniciju toga tko smo »mi« i tko su »drugi«

Rachida Lamrabet belgijska je prozna i kazališna spisateljica, ali i pravnica marokanskog porijekla, što se ogleda u cjelokupnom njezinom radu. Piše o imigrantima koji na tlu Europe pokušavajući naći svoje mjesto te im u okviru ljudskopravaških organizacija pomaže. Već joj je prvi roman »Vrouwland« (Ženska zemlja) iz 2007. donio nagradu za prvijenac, da bi godinu kasnije bila nagrađena i za zbirku kratkih priča »Een kind van God« (Božje dijete). Dugih 16 godina radila je kao pravnica u Centru za jednake mogućnosti i borbu protiv rasizma, da bi prošle godine dobila otkaz nakon što se projektom »Deburkanization« zauzela za prava žena muslimanske vjeroispovijesti da nose burku, što je u Belgiji zakonom zabranjeno.

»Muslimani su ultimativni 'drugi' i braniti ih znači braniti pogrešnu grupu«, komentirala nam je u razgovoru paradoks da je u organizaciji koja se bori protiv diskriminacije dobila otkaz stajući na stranu manjine. Domaćim čitateljima njezina djela su nepoznata, jer nije prevođena na hrvatski, no u sklopu ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče gostovala je u Zagrebu i Rijeci.

U Berlinu se ovih dana iz  repertoara najvećih gradskih kazališta može birati između nekoliko predstava o izbjeglicama i imigrantima. U jednoj od njih u Volksbühne i igraju imigranti. Tematizira li Belgija svoju raznolikost u okviru institucionalne kulture?

– U Belgiji imamo nešto drugačiji odnos prema različitosti, ovdje nije baš ugodno ljudima koji nisu europskog porijekla. Vlada je desno orijentirana, prilično antimuslimanska i antiimigrantska. Pucajući na kombi s izbjeglicama policija je prošlog tjedna ubila dvogodišnju iračku djevojčicu. To ilustrira kakva je politika prema izbjeglicama i onima koji su drugačiji. I ne, nema takvih predstava u javnim kazalištima kao u Berlinu. Ima nešto privatnih inicijativa i puno solidarnosti među Belgijancima prema izbjeglicama, ali država ne pokazuje nikakav interes.

Stanje pripravnosti

Je li teroristički napad u ožujku 2016. pogoršao odnos prema izbjeglicama ili je tako bilo i ranije?

– Tako je bilo i prije, izbjeglice koje bježe od rata prikazivalo se kao masovne migracije koje će promijeniti Europu. To je retorika zastrašivanja, no ne staje samo na tome, već su i poduzete mjere koje su islamofobne i diskriminirajuće. Naravno, napad je samo pogoršao stvari. Od tada političari, ali i mediji govore o izbjeglicama kao o potencijalnim teroristima i prijetnji. Postali smo zemlja straha.

Ipak, imigranti iz Magreba kažu da su bolje prihvaćeni u Belgiji, nego u Francuskoj.

– Francuska je u stanju pripravnosti od terorističkog napada 2015. Uveli su neke vrlo restriktivne mjere koje ugrožavaju vladavinu prava. No isto to se događa i u Belgiji. Vlada pretpostavlja sigurnost i borbu protiv terorizma vladavini prava i ljudskim pravima. Slično možemo pratiti svuda u Europi, sve je više desnih vlada koje su jako neprijateljske prema izbjeglicama i prema svakome tko nije s europskog tla.

Reflektira li se to i na vaš život?

– Ako ste imigrantskog porijekla i islamske vjeroispovijesti, primijetitćete da vam sloboda govora nije zagarantirana kao što bi trebala biti i da nije za svakoga jednaka. I sama sam bila meta vrlo agresivnih napada, jer sam kao autorica dala glas ženi koja je odlučila pokriti svoje lice burkom. To je potaklo mnoge negativne reakcije, uključujući i od nekih političara, jer je takva žena simbol svega što u Europi ne vole, prvenstveno radikalnog islama. A ja sam time htjela otvoriti diskusiju o granicama naših sloboda i prava na izbor i privatnost, pogotovo onih koji ne izgledaju kao »mi«, a žele koristiti iste slobode kao i mi. Razmišljati da je odluka žene da pokrije lice izraz njezine slobode, za Europljane je kontradikcija. Takvu ženu treba izbrisati s ulica, a ne tolerirati.

Zakoni kao liste želja

Kakvo je bilo vaše odrastanje u Antwerpenu u odnosu na odrastanje današnje druge generacije imigranata?

– Moji su roditelji bili vrlo skromni. Mama je ostala kući s djecom, a tata je bio radnik i nije nikada mislio da je Belgija njegova zemlja pa me je tako i odgajao – da ne dižem glas, da šutim i gledam svoja posla. Današnje generacije nemaju takav stav, vide da se radi o društvu različitosti i žele biti njegovim dijelom. Smatraju da imaju prava kao i svatko drugi.  

Novinari često pitaju pisce o odnosu fikcije i stvarnosti u literaturi, no možete li mi kao pravnica reći nisu li prava i zakoni postali fikcija, jer prema zakonu i međunarodnim konvencijama izbjeglice imaju pravo zatražiti azil, no u hrvatskoj stvarnosti im policija to onemogućava tjerajući ih s granice.

– Zakon zbilja nekada jest simboličan, kao lista želja kako bismo se trebali pridržavali etičkih normi. Europa je kontinent prosvjetiteljstva i ljudskih prava i takvi bi nam trebali biti zakoni, ali u stvarnosti ne ostane puno od te liste želja kada se suočimo s onima koji žele koristiti pravo na zaštitu. Tada zaboravljamo na zakone i štitimo svoje zemlje, što je vrlo nacionalistički refleks koji je u suprotnosti s proklamiranim europskim vrijednostima. Mi smo u shizofrenoj situaciji; pretvaramo se da smo još uvijek kontinent ljudskih prava, dok zapravo želimo zaštiti naše granice i ne želimo štititi one koji ne pripadaju našoj zajednici. U tom smislu ste u potpunosti u pravu: zakon i zaštita ljudskih prava su danas uistinu fikcija.

Imate li vi kao autorica jednaku mogućnost da budete vidljivi i da vas se čuje u javnoj sferi kao i autori koji su bijeli i generacijama Belgijanci?

– Autori moga imena i nasljeđa obično nisu oni koji pripadaju klubu »velikih, pravih pisaca«. Pravi pisac piše o »nama«, o bijelim ljudima, o bjelačkim temama, najčešće o srednjoj klasi. A onda se nađe netko poput mene tko piše o identitetu, pripadanju, čiji likovi imaju arapska imena... To je egzotično, ne smatra se dijelom naše kulture, nasljeđa, mainstreama.

Klasna je to borba

To samo znači da mainstream negira realnost, jer su ljudi poput vaših likova nezanemarivi dio belgijskoga društva, nisu egzotika.

– Nalazimo se u doba prevrata. Gradovima počinju prevladavati manjine, nitko više nije većina i svi se osjećaju izgubljenima, nesigurnima i uplašenima. To je realnost koja još nije prihvaćena. Najteže je prihvaćaju političari koji još uvijek prodaju priču o »nama« i »njima« i da se trebamo silno truditi oko našeg jezika i kršćansko-židovskog nasljeđa, jer ćemo se tako vratiti u trenutak u povijesti u kojemu nije ni bilo »drugoga«. Naravno da je to mit, no dokle god političari i mediji budu negirali promjene, nećemo moći prihvatiti da se društvo promijenilo i da zahtijeva redefiniciju toga tko smo »mi« i tko su »drugi«.

No vi ste dobili priličan broj književnih nagrada. Možemo li vas onda ipak smatrati dijelom belgijskog mainstreama?  

– Tako bi moglo izgledati kada pogledate moju karijeru. Zasigurno ima onih koji se više od mene moraju boriti za svoje mjesto.

U svim vašim knjigama pokazujete da je problem multikulturnoga društva socio-ekonomski. Nije pitanje samo tko je koje rase i religije, već tko i što radi i tko se i kako bogati, a tko ostaje na dnu.

– S jedne strane radi se o klasičnoj borbi klasa – onih koji imaju i onih koji nemaju – no istovremeno je to i borba etničkih pripadnosti, što stvari komplicira. Mislim da je važno da se oni koji nemaju ujedine i da podignu pogled iznad kulturalnih, religijskih, rasnih razlika; jer u srži svega je klasna borba.

Hoćete li nastaviti pisati o imigrantima u Belgiji?

– Ne želim se ograničiti na jednu vrstu literature, ali to je za sada u središtu mog iskustva, onog što jesam i što mislim da je zanimljivo. Belgijska književnost je vrlo bijela pa je stoga važno ispričati različite priče kako bi nam se perspektiva promijenila. Ako smo izloženi stalno istome, onda znamo samo za jednu priču, a to je opasno. Tako se hrane predrasude i nerazumijevanje.

 
Primjećujete li u zadnjih desetak godina koliko objavljujete da se pojavljuju ti novi glasovi različitosti, da niste više usamljeni?   

– Da, puno je novih, aktivnih glasova koji zahtijevaju od mainstreama da napravi mjesta i za druge. Mislim da je to znak da se i društvo mijenja.

Razgovarala: Barbara MATEJČIĆ

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka