Ni Festival europske kratke priče (FEKP) nije iznimka. Veći dio programa, izuzev maratonskih skupnih čitanja gostiju u Studentskom centru, stiješnjen je u tematske jedinice kojima je rasporedom dodijeljeno po sat vremena, a »na terenu« su trajale i znatno manje. S obzirom da je oko tih tema okupljeno po nekoliko pisaca, naprosto nije bilo vremena da sugovornici učine bilo što drugo doli da – rekreativno zagrebuckaju po površini. 

   Bilaterala

U književnom klubu Booksa održane su dvije tribine koje su imale za cilj predstaviti goste kroz teme koje oni obrađuju svojom kratkom prozom i kulturnim angažmanom uopće: prva se bavila »putovanjem tekstom«, a druga je u suodnos stavila književnost Srbije i Hrvatske. Ovo je potonje događanje dupkom ispunilo malu Booksu (iako, mora se reći, premoćnu većinu gostiju činili su upravo sudionici festivala i volonteri) i svi su pozorno slušali što to David Albahari, Ivana Simić Bodrožić, Srđan Srdić i Jelena Lengold imaju reći o aktualnim bilateralnim odnosima književnosti Hrvatske i Srbije. 

 Dva Tomislava

Između tog bljeskovitog i prilično kaotičnog pobrojavanja nasumičnih asocijacija, nije ostalo prostora da se naslovna tema iole ozbiljnije obradi: publika je ostala zakinuta za saznanje o tome kakva se književnost piše u susjednoj zemlji, kakav je status pisca (u usporedbi s hrvatskom situacijom bilo bi to zgodno čuti), što je s rezidencijama, sajmovima, tržištem… Umjesto toga, večer se svela na loše dosjetke o »dva Tomislava« iz dnevnopolitičkih kolumni koje je forsirao moderator Lokotar. 

    Na to su reagirali neki iz publike, ali i Jelena Lengold, koja drži da bi se na književnom festivalu trebalo razgovarati – o književnosti. 

    – Pa nećemo valjda čekati da nam Toma Nikolić napravi neki književni festival… Prateći Hrvatsku televiziju, vidim da su ljudi u Hrvatskoj opterećeni izborom Nikolića za srbijanskog predsjednika, što je smiješno i pretjerano. Ne postoji opasnost za Hrvatsku od Nikolića, ali postoji za Srbiju. A o drugom Tomislavu ne znam ništa. Ne interesiram se za politiku, pobunila se Jelena Lengold. 

    Naravno da književnost nije »cijepljena« od društveno-političke situacije. No, ako se – riječima Jelene Lengold – ni na književnom festivalu ne govori u prvom redu o književnosti, nego o stranačkim prevratima, to u najmanju ruku nije dobro.   

Identitet

Na drugom spomenutom događaju, onome o priči i putovanju, piscima je dano da dođu do riječi pa je, na primjer, simpatični beogradsko-lisabonski pisac Dejan Tiago Stanković pričao o identitetu u modernom, migracijama obilježenom svijetu zapadne civilizacije, ilustriravši njegovu neuhvatljivost upravo naslovom svoje knjige priča »Odakle sam bila, više nisam«. Tom je rečenicom, naime, jedna Romkinja koja je u Lisabonu (gdje Stanković radi kao sudski prevoditelj) uhvaćena u džeparenju, odgovorila na njegovo rutinsko pitanje odakle je. Engleski novinar i pisac James Hopkin, odgovoran za dobar dio pozitivnih tekstova kojim je Guardian entuzijastično veličao hrvatski Jadran, pričao je pak o tome kako najveći dio njegovih priča i putopisa nastaje »u glavi«, na primjer dok pliva, i da su mu hrvatski otoci novoprobuđena ljubav. I njegova prozna »Dalmatinska trilogija«, puštena u siječnju na BBC-u, inspirirana je njegovim uzastopnim ljetovanjima u Starigradu na Hvaru.   

Decentralizacija

Festival europske kratke priče ima mnogo pozitivnih strana i to se mora reći. Iza njega je predan rad urednika i pisca Romana Simića Bodrožića koji je manifestaciji udahnuo razbarušeni šarm i toplu, prijateljsku atmosferu koja odudara od uštogljenih književnih susreta u Velikoj Britaniji, na primjer; zatim, organizacija se u ovih jedanaest godina uhodala pa stvari teku prilično glatko (zahvaljujući i volonterima, regrutiranima uglavnom iz studentskih redova), pa su onda tu su i stalni programi (od ležernog piknik-otvaranja »Pisci kuhaju« do »ozbiljnijih« prevoditeljskih radionica na Filozofskom fakultetu), pa dosljedno provedena ideja o potrebi decentralizacije književnosti (zbog čega se svake godine, osim u Zagrebu, festival događa i u još jednom hrvatskom gradu; ove godine na red je došao Pazin)… No, usprkos tome, i dalje je najslabija karika – publika, koje je malo, čak i kad se predstavljanja učine dopadljivima do te mjere da postanu trivijalna, kao što je bio slučaj u Booksi kad se pričalo o hrvatsko-srpskim književnim odnosima. U kuloarskim raspravama mrzovoljno se spominje i da FEKP »vrti« uvijek ista domaća imena.