Uz bok Viktoru Ivančiću i Borisu Budenu – onamo ćemo, odmah na početku, svrstati prodornost mišljenja, polemičku odvažnost i stilsku izbrušenost eseja Vuka Perišića, koje je zagrebački izdavač Fraktura nedavno sabrao pod naslovom »Od Weimara do Vardara«. Premda piše o temama koje biste na prvi pogled mogli smatrati »ispisanima« i potrošenim – o opreci fašizma i antifašizma, o nacionalizmu, o raspadu Jugoslavije – publicist iz Rijeke uspijeva ono što postižu samo najbolji: staru i poznatu temu pretvoriti u nov i izazovan problem, pa za nj ponuditi hrabro, intelektalno i moralno oslobađajuće rješenje. No ta će rješenja, odmah valja znati, represivci svih vrsta, s nacionalistima na čelu, doživjeti kao nepatvorenu i nepodnošljivu blasfemiju. Jer, Perišić razara Hramove.

I dobro je tako. Dobro je da smo dobili još pokoji rijedak manifest za normalniju zemlju, knjigu kojoj je mjesto na onih nekoliko vrhunaca dosljedno antinacionalističkih, slobodarskih analiza, analitički besprijekornih, stilski otmjenih i dosljedno nepopustljivih. Perišić primjerice, navedimo to odmah na početku, vehementno osporava temeljni mit samostalne Hrvatske: da je rat bio neizbježan, i da mu naknadno opravdanje priskrbljuje činjenica što je Hrvatskoj, navodno, bio nametnut.

Ranjiv pojedinac

U eseju »Nacija i rizik«, autor pita ovako: »Zašto hrvatska vladajuća elita nije pokušala izbjeći ratni rizik i rat po svaku cijenu, pa i po cijenu odustanka od svojih ciljeva, kad je već samodopadno tvrdila da je demokratska? (…) Politika koja s lakoćom prihvaća rizik rata, ljudskih i materijalnih gubitaka nije demokratska, nije racionalna i nije moralna. Ona je zločinačka. Ljudski život je apsolut pred kojim svi politički ciljevi, sve političke kombinacije, sve države i sve ideologije imaju samozatajno ustuknuti. Nijedan povijesni, klasni, nacionalni, ideološki ili državotvorni cilj nije vrijedan i ne može biti vrijedan bilo koje, svake i jedne jedine ljudske sudbine, jednog jedinog života i jedne jedine ljudske boli«. To je, ujedno, i temeljna poruka Perišićeva, rekli bismo, ultimativnog individualizma, koji je dojmljivo izrazio u kratkome ali pregnantnom predgovoru: »Pojedinac je bespomoćan i ranjiv. Kako kaže Franz Josef Wetz, ‘upravo zato jer je ranjiv, čovjek mora biti normiran kao nedodirljiv’. Nijedan mitski ili kolektivni, politički ili etički, pravni ili moralni, ideološki ili kulturalni subjekt ne može konkurirati ljudskom životu niti se smije usuditi dovesti u pitanje njegov najviši položaj u hijerarhiji vrijednosti, ako ni zbog čega, a ono zato što su svi drugi subjekti samo imaginacije, konstrukti i konvencije, dok je čovjek živ i stvaran i – može osjetiti bol«.

Premda objedinjuje uglavnom već objavljene tekstove, »Od Weimara do Vardara« homogena je i kompaktna knjiga, jer su novinski komentari produbljeni i razrađeni u eseje klasičnog tipa, u najboljem smislu te riječi. Knjizi, rekli bismo, manjka autorova biografija, te objašnjenje fotografije na naslovnici, jer ta uplakana lica na Titovom pogrebu ilustriraju Perišićevo uvjerenje da svaka ideologija izbezumljuje. 

»Život je kabare«

Neovisno o tim minornim propustima, već je i sam naslov – »Od Weimara do Vardara« – duhovit, višeznačan i očito pomno osmišljen. Na prvoj razini, on se feralovski ruga onome što Perišić zove »vardarsko-triglavskim kičem«, aludirajući na početne stihove svojedobne »novokomponovane« jugoslavenske orijentalke: »Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, kao niska sjajnog đerdana, živi sretna u slobodi, ljubav naša nek’ te vodi – Jugoslavijo, Jugoslavijo…« Sadržajno, naslov omeđuje tematski opseg knjige, koja počinje uznemirujućim tekstom o fašizmu kao »stanju uma« u »vječnom Weimaru«, a završava apoteozom postdržavotvornoga jugoslavenstva kao varijante antinacionalističke slobode. Pojam »Weimar« pojavljuje se tu kao metafora permanentne fašističke prijetnje. Ne libeći se devedesete u bivšoj Jugoslaviji nazvati fašizmom, Perišić na kraju prvog eseja, aluzivno naslovljenom »Život je kabare«, piše: »Želja da konačno shvatimo fašizam opterećena je strepnjom da je neobjašnjiv, a vjerojatno i strahom od svega što bismo mogli saznati o ljudskom rodu kada bismo ga potpuno pojmili. Možda je najbolje što možemo učiniti pomirenje s činjenicom da živimo u tjeskobnom, neizvjesnom i vječnom Weimaru. Ostaje nam da savladamo strah i učinimo sve da taj nesavršeni, nervozni Weimar traje što dulje i udobnije«. U posljednjem eseju, pak, pod naslovom »Jugoslavenska antiteza«, autor, ponešto paradoksalno u odnosu na gorak ton knjige, otvara slobodarsku, optimističnu, pozitivnu perspektivu. I to kroz – jugoslavenstvo: »Nakon što su nacionalisti otvorili pukotinu koja od Dubrovnika preko Mostara, Sarajeva, Srebrenice i Vukovara doseže onu garažu u Osijeku, jugoslavenstvo se okrenulo stradalniku, a to je uvijek pojedinac, njegovo veličanstvo Citoyen. Svaki čovjek je drugačiji, jedinstven i neponovljiv. Samo nacionalizmi su isti.

Zato je anacionalni individualizam prvorazredni imperativ koji, na svu sreću, nadrasta i samo jugoslavenstvo. (…) Zato Jugoslaveni i ne žale za Jugoslavijom, jer da žale za njom, odustali bi od svoje moralne superiornosti i neponovljivog intelektualnog vidikovca odakle se tako jasno vide sva bijeda i sav jad državotvornosti i nacionalizma. Jugoslavenstvo je anarhistički užitak jer zapravo i ne postoji osim kao drska intelekualna igra. Da su postali nacija, Jugoslaveni bi bili lišeni veličanstvene avanture beskućništva i spoznaje da je jedina stvarna granica – teško obranjiva i strateški nepovoljno oblikovana – ljudska koža«.