TRST Granica je u Trstu mjesto identiteta: život na žici, a ispod ponor, zato valjda svi u tom gradu žive “con i nervi a fior di pelle”, živci su im na propuhu, čim malo jače raspali bura – pobjesne. Kultura podliježe istoj boli, svi su nekako hiperaktivni, u stalnoj potrazi za nečim, vjerojatno tragaju za osloncem kojeg nema jer žica je okružena praznim prostorom. Evo, dio tršćanskih kulturnjaka odlučio je niz kulturnih manifestacija tijekom cijelog mjeseca posvetiti nobelovcu Ivi Andriću: okrugli stolovi, izložbe, susreti s književnicima i književnim kritičarima, što će potrajati do kraja prosinca.

Mladi diplomat u Trstu

Massimiliano Schiozzi, mladi urednik izdavačke kuće Comunicarte koja predvodi inicijativu, veli mi da je ponosan što radi na obilježavanju 120. godišnjice rođenja velikog jugoslavenskog pisca i 90. godišnjice piščevog prvog boravka u Trstu, prelazeći nonšalantno preko svih nedoumica, polemika, trzavica i sukoba o Andrićevom identitetu. Grad Trst je inficiran balkanskim sindromom, a ipak grad na granici pa si može dozvoliti ponekad let u visokim oblacima, ako ništa drugo, zahvaljujući otkrivenim živcima koji djeluju na psihu.”Jesu li Tršćani i dalje tako ljuti”, pita se u pismu prijatelju iz Trsta pjesnik Eugenio Montale. Kada Andrić stiže u Trst kao mladi diplomat u prosincu 1922. godine, sjedište diplomatskog predstavništva Kraljevine SHS i dalje je nepristupačno zbog napada fašista koji su se 1920. godine okomili, osim na hotel Balkan, sjedište slavenskih udruga koji je zapaljen, na zgradu konzularnog predstavništva mlade kraljevine. Uzgred, Andrić će kratko zabilježiti tek osobnu neugodnost (fizičku) zbog izuzetno jake bure koja će ga pratiti do odlaska u veljači sljedeće godine.Može se u nonšalantnoj uporabi jugoslavenstva kao odrednici piščevog identiteta naslutiti i određena distanca grada koji je često s visine promatrao balkansku dramu iz devedesetih godina, neka intelektualna superiornost koja je na kraju ipak proizvod opasnog hoda po žici. Je li to paradigma cijelog europskog prostora koji je s jednakom distancom slijedio bitke na istoku i koji danas muku muči, sve više i bolnije zbog krize, s problemom dvojnog identiteta europskog i nacionalnog (potonji sve se više diže u nacionalističke krajolike)?

Andrićevi mostovi

Ivan Lovrenović, sudionik znanstvenog skupa posvećenog Andriću s naslovom “Andrićevi mostovi: jezik, identitet, pisanje jučer i danas”, koji je održan u subotu, zabilježio je sljedeće: “Andrić je itekako dosljedan u žilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo što se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje, pogotovo danas, vlada u postjugoslavenskim etno-nacionalnim kulturama.   Bosna i Levant kod Andrića postaju prostor više duhovni nego geografski, bez jakoga identiteta, virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija. I Andrića samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, čini mi se, najprije valja tražiti u području istovremenoga preplitanja i gubljenja identiteta.” Fluidnost je, dakle, temeljni atribut identiteta kao ključno antropološko pitanje čovjeka.

Takvo poimanje identiteta sviđa se i Tršćanima kojima je ipak na kraju svojstveno pomanjkanje tla pod nogama jer je grad umjetna tvorevina, grad utemeljen carskim dekretom. Lakše se Tršćani služe pravnim kategorijama pa će ustvrditi da je pitanje identiteta “svakodnevni plebiscit koji vršimo svako jutro kad se probudimo i pogledamo u ogledalo”.O Andriću je na skupu govorio i Milan Rakovac, konkretno, istarski razumljivo: “U BiH više nema niti jedne škole, ulice ili knjižnice nazvane po Andriću, a u Višegradu su mu još 1995. srušili spomenik… Čiji je, onda, Andrić? Čovjek svoj, i čovjek svijeta! Dakle, i čovjek svih ovih naših svjetova koji se tako djetinjasto svađaju oko njega. Svađe ne bi ni bilo da nije Nobela Andrićevog, čini se. A čiji bi bio taj njegov Nobel? Njegov, valjda? Da, ali, čiji je on? Svoj, zacijelo. Da, ali ako je Ivo Andrić Hrvat a srbijanski pisac a o Bosni piše, čiji je on pisac, a onda – čija je njegova Nobelova nagrada za književnost? Pa nije književnost znanost pa da je rođenje znak pripadnosti, ako su Ružička i Prelog Hrvati nobelovci, može li samim time što je rođen kao “katolik Hrvat” i Andrić biti hrvatski nobelovac? Za pisca bi jezik imao biti važan, jezik kojim je pisao Ivo Andrić bio je najprije posve hrvatski (ijekavski), pa posve srbijanski (ekavski), ali uvijek i bosanski (tematikom, sintaksom, vokabularom, turcizmima…); bile su dvije Jugoslavije i u njima je Ivo Andrić funkcionirao kao Jugoslaven i krajnje formalno, budući je bio diplomat od karijere, u doba kraljevine, i prvi predsjednik Saveza književnika prve jugoslavenske republike.”

 Obrana istinske književnosti

Ljubljančanin Drago Jančar okomio se na inicijativu pojedinih političkih kružoka u Bosni koji su predložili da se Andrićeve stranice skinu sa školskih udžbenika zbog negativnog stava o bosanskim Muslimanima. Protiv te sulude zamisli Jančar nastupa braneći istinsku književnost koja, bez obzira na “đavole koji se kriju u stranicama”, djeluje uvijek oslobađajuće. Sve te nedoumice tršćanski organizatori manifestacija posvećenim Andriću rješavaju u naslovu znanstvenog skupa koji je održan u subotu: Andrića nazivaju europskim piscem i intelektualcem, sasvim dovoljno i za Jugoslavena bez obzira na sve.