Muška saga

Pročitali smo zbirku priča Harukija Murakamija: Moćna saga o muškarcima prepuštenima usudu samoće

P. N.

»Muškarci bez žena« donose stvarnosnu prozu što klasičnom minucioznošću eksplicira egzistencijalnu zapitanost junaka pred nemilim usudom samoće i osuđenosti na mehaniku snošaja kojim priče obično završavaju. Pripovjedač preciznom opisnošću eksplicira sudbine svojih muških protagonista



ZAGREB – U izdanju Vukovića i Runjića objavljena je knjiga japanskog pisca Harukija Murakamija »Muškarci bez žena«.


Parafrazirajući čuveni Hemingwayev naslov »Men without Women«, Murakami (Kjoto, 1949.) ispisuje zbirku od sedam tematski povezanih pripovijetki što donose studiju o usamljenim muškarcima koji redovito rješavaju svoju samoću snošajem, kojim priče uglavnom i završavaju. Haruki Murakami autor je uspješnica poput »Norveške šume«, »Moj slatki Sputnik« i »Kafka na žalu«, a dosad je preveden na četrdeset jezika. Ovo mu je sadamnaesta u nas prevedena knjiga.


Kako rekosmo, Murakami je posudio naslov od Hemingwaya, što bi mu neki mogli zamjeriti kao neinventivnost, međutim, pripovijedanjem postajemo svjesni moćne sage o usamljenim muškarcima, a kao moto njegovim pripovijetkama može poslužiti citat iz priče »Kino: »Čekajući na prve goste, Kino je uživao u slušanju glazbe koju je volio, a čitao je knjige koje je već neko vrijme namjeravao pročitati. Poput suhe zemlje koja s radošću dočekuje kišu, pustio je da samoća, tišina i spokoj zavladaju njime. Volio je slušati solo dionice Arta Tatuma. Te su izvedbe nekako najviše godile njegovu raspoloženju«.


Stvarnosna proza




Muški protagonisti ove izuzetne knjige batrgaju se od nemila do nedraga, hrabro se noseći sa samoćom koja ih okružuje. Tako u priči »Drive my car« piščev alter ego zaključuje da postoje dvije vrste vozačica: one agresivne ili pak one obazrive. Sve su priče natopljene plemenitom patnjom kojom pripovjedač progovara o svojim junacima. Mogli bismo reći da su posrijedi antijunaci, jer oni hrabro nose stigmu svoje ranjivosti. Pisac alterira svoje junake u različitim situacijama; povlače se po svojim stanovima, okruženi jazzom i ženama koje dominiraju Murakamijevim junacima.


»Muškarci bez žena« donose stvarnosnu prozu što klasičnom minucioznošću eksplicira egzistencijalnu zapitanost junaka pred nemilim usudom samoće i osuđenosti na mehaniku snošaja kojim priče obično završavaju. Pripovjedač preciznom opisnošću eksplicira sudbine svojih muških protagonista. Pa ipak, knjiga ne donosi tragičnu razinu kako bismo mogli očekivati od tako bolne usamljenosti junaka. »Muškarci bez žena« završavaju u naručju svojih ženskih protagonistica, a da pritom ostaju osjećajno ispražnjeni. Najtragičnija je naslovna priča u kojoj antijunak ostaje sam, suočen s nevidljivom ženom koju će on odsanjati.


Uloga pisca


Murakami je kao pripovjedač prisutan u radnji, često opsesivno tematizirajući ulogu pisca u vlastitome tekstu.


Lik iz uvodne priče »Drive my car« suočava se sa ženskom ljepotom, što se prelijeva u bezbroj boja i nijansi. Junaci strepe nad svojim sudbinama, a ženski se protagonisti poigravaju s njihovom maštom. Ipak, Murakami daje tekstu razinu lepršavosti kojom izmiče značajnijem tragizmu kojim su okruženi junaci ove zbirke priča. Murakami je hrabro eksploatirao Hemingwayev naslov, ali pritom nije zapao u epigonsko oponašanje velikog uzora. Njegove priče nisu toliko ogoljene, već donose realističan prikaz suvremenog muškarca prepuštenog usudu samoće unatoč snažnoj prisutnosti ženskog tijela u njihovim životima. Zaključno, Murakami je ispisao uredno štivo koje može izdržati kušnju i najstrožih kriterija.


SANJIN IVANDIĆ