Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 31° 1
Sutra: 25° 28° 1
20. lipnja 2018.
Fantastična priča

Pročitajte "Jaje" - priču kojom se Jan Carson nedavno predstavila i Rijeci

Pročitajte "Jaje" - priču kojom se Jan Carson nedavno predstavila i Rijeci
Pročitajte "Jaje" - priču kojom se Jan Carson nedavno predstavila i Rijeci
Autor:
Objavljeno: 11. lipanj 2018. u 11:22 2018-06-11T11:22:58+02:00

Rodio si se s ptičjim jajetom u ruci.Nalikovalo je jajetu čvorka, ali moglo je biti i crvendaćevo. Nijanse su vrlo slične. I oči su ti te jarke boje kolovoskog plavetnila na pejzažima. I lagano si pjegav.

Jaje isprva nisam primijetila. Bila sam opijena tvojim mirisom novorođenčeta. Savitljivim rukama, ušima i stopalima, baš kao kod odraslih, samo mnogo manjima. Bila sam iscrpljena od svog tog guranja i tiskanja. A onda, iznenada, na samom kraju, ti, u naletu poput bujice.
»Ovo se stvarno događa«, rekao je tvoj otac, i već je sve bilo gotovo.

Izašao si iz mene jurišajući s ispruženom šakom. Prsti su ti bili omotani oko palca, čvrsto poput orahove ljuske. Nakon ruke, došla je glava, druga ruka i cijeli torzo, dva obraza guze spljoštena poput palačinke i dvije noge sa stopalima nalik na rečenične točke koje lamaju sa svake strane. Sve na broju. Sve na tebi na pravom mjestu i u ispravnom stanju. Sve, osim lijeve ruke koja je tvrdoglavo ostala u zraku gotovo tjedan dana.

»Spreman je udariti svakoga tko mu se nađe na putu«, rekao je tvoj otac i nasmijao se kao da je to nešto dobro. Ja nisam tako mislila. Doimao si se previše ljutitim za potpuno novu osobu. »Je li to normalno?« upitala sam. Nije bilo normalno. Babica nikad nije porodila bebu kojoj je prvo van izašla šaka.    

»Nemojte paničariti«, rekla je. »Čini se u redu. Samo ću ga pregledati da provjerim.«
Onda te spretno podignula i odnijela na vaganje i mjerenje i zamatanje u čisti, bijeli pokrivač. Kad si se vratio, izgledao si točno onako kako bebe trebaju izgledati. Snenog pogleda i svježe rumen. Kad sam te držala pod određenim kutom, nije se ni vidjela ta čudna ruka kako strši ispod pokrivača.

»Nije li savršen?« rekla sam.

Tvoj mi otac nije odgovorio. Lice mu se pokušavalo ne namrštiti.

»Što to ima u ruci?« upitao je, otkrivajući pokrivač kako bi proučio tvoju stegnutu šaku.

»Ništa«, rekla sam. »Bebama treba neko vrijeme da se ispruže. Devet mjeseci bio je skvrčen u meni. Nije ni čudo da je izašao takav.«

»Čini mi se da ima nešto u ruci«, reče tvoj otac. Primijetio je vršak nečega kako se nazire i sjaji ti među prstima.

Uzela sam ti šaku, malenu poput grumena, i počela ti odmotavati prste. Činila sam to polako, nježno, poput sitnih koraka na ledu. Prsti novorođenčeta krhki su kao ptičje noge. Nisam te željela slomiti. Trebalo mi je minutu, možda devedeset sekunda da ti rastvorim šaku. Tvoj otac i babica nadvili su se nad mene, zadržavajući dah kao da bi te i najmanji dašak mogao slomiti. Odmah sam vidjela dio jajeta, ali nisam željela ništa reći dok ga potpuno ne razotkrijem.

»To je jaje«, rekla sam. »Beba je izašla s ptičjim jajetom u ruci.«

Nitko nije ništa rekao. Ti nisi ni pisnuo.

Podignula sam jaje i držala ga, vrlo nježno, palcem i kažiprstom. Kao da držim zrak. Tako lagano. Tako ga se lako moglo uništiti.

»Ovo je bilo u meni«, rekla sam. »Kako je tamo dospjelo?« Vlastiti mi se glas činio sve daljim. Mislila sam da ću se onesvijestiti.

»Jeste li ga progutali?« upitala je babica. »Ne, to nema smisla. Ta kako bi beba došla do njega?

Otac ti je poprimio čudnu sivu boju. Kao nešto što je nekad bilo bijelo, a onda je oprano previše puta. Nalaktio se na rub krevetića i tražio da vidi jaje. Pokušala sam mu ga staviti ravno na dlan, ali inzistirao je na maramici. Nije me htio pogledati u oči.

»Misliš da je unutra još jedno dijete?« upitao je.

»To je ptičje jaje«, rekla je babica. »Vjerojatno čvorak. Bebe ne dolaze iz jajeta.«

»Čvorak«, otac ti je ponovio tiho. Prinio je jaje uhu, kao što ljudi rade sa školjkama, osluškujući ocean. Jaje nije proizvelo nikakav zvuk. Djelovao je razočarano. A onda ga je prilično žestoko protresao.

»Prestani,« viknula sam, »ubit ćeš ga.«

»To je samo čvorak. Ima ih na stotine na telefonskim žicama na dnu ulice.«

»Ovo je bilo u meni. Moje je. Želim vidjeti što će izaći iz njega.«

Kad sam kasnije o tome razmišljala, shvatila sam da sam upravo u tom trenutku zavoljela jaje.

Nismo očekivali jaje. Nije se vidjelo ni na jednom od ultrazvuka. Isprintali smo ih i stavili na vrata frižidera da te prijatelji vide i znaju da si konačno stvaran. Ne samo nada ili držanje fige za idući pokušaj. Tvoji snimci još stoje tamo, pored popisa za kupovinu i letaka za dostavu hrane. Pored fotografije jajeta slikane na njegov peti rođendan. Ti, veličine jabuke, skvrčen u sebe poput uredno zavezane vezice. Veličine banane, dok me tvoja stopala grepkaju po vrhu trbuha. I konačno, ti, nabrekao do veličine velike repe, zuriš u nas kao da želiš reći: »Spreman sam za van.« Kasnije bi ti otac satima stajao ispred frižidera, zaboravljajući po što je došao, zureći u te zrnate slike. Zatekla bih ga kako samo stoji s čašom ili praznom zdjelicom i očima mikroskopski secira police frižidera, pokušavajući uočiti ljusku jajeta kako ti se poput duha nazire u stisnutoj šaci.

Njemu je bilo teže. On te nije nosio. A ni jaje.

Nitko nije očekivao jaje. To nije bilo normalno. Kad je došao primarijus, nije mogao prikriti šok. Nazvao ga je deformitetom i dlanom prekrio usta susprežući gađenje. Htjela sam ga izgrepsti zbog toga što je u prostoriju unio tako prljavu riječ. Otvorila sam usta i plakala. Nisam mogla prestati.

»Sad ste mi uzrujali ženu«, rekao je tvoj otac. »Jeste li morali upotrijebiti tu riječ pred njom? Ako mene pitate, to uopće nije deformitet. Više je kuriozitet.«

Kuriozitet nije zvučalo puno bolje. To smo govorili za tvoju pratetu Lily, koja nije vjerovala u pranje ni razgovor s bilo kime tko joj nije bio bliski rod. Ubrzo nakon toga, tvoj je otac promijenio mišljenje. Počeo je jaje nazivati »čudom« i pitao se bismo li trebali pozvati novinare da ga fotografiraju. Mogli bismo zaraditi na tome, rekao je, spominjući obitelj iz naše ulice koja je otkrila Marijino lice kako se pomalja iz prljavštine na vjetrobranu njihovog Land Rovera. Nisu li se obogatili prodavši priču novinama? Dovoljno za zimski vrt, ili se barem tako pričalo po kvartu.

Riječ deformitet kiselo je visjela u zraku. Primarijus te otpravio niz hodnik u prostoriju gdje su te pregledali da vide imaš li još kakvih dijelova. Krila. Rogove. Aureole. Drugo srce koje ti tiho romori u prsnom košu. Naravno, nisu ništa našli. Bio si sasvim normalna beba, samo rođena s ptičjim jajetom. Nitko nije znao kako se tamo našlo ni zašto se nije razbilo od pritiska tvojih prstiju ili siline rađanja.

Nakon tjedan dana dali su nam da te odvedemo kući. I jaje je išlo s nama. Znam da bi ti bilo draže da smo ga ostavili. I tvoj je otac slično razmišljao. Bio je skroz za to da ga bacimo u kantu za smeće.

»Ništa neće izaći iz tog jajeta,« rekao je, »idemo kući smjestiti bebu.«

No nisam se mogla oteti dojmu da vas sad ima dvoje o kojima treba voditi brigu.

»Ne mogu ostaviti jaje,« rekla sam, »raslo je u meni. Možda se još može izleći.«

Tvoj otac vidio je kako mi se taj napor ocrtava na čeljusti. Majušni živac koji se napinje tik ispod kože. Nije me se moglo odgovoriti, ne kad bih se zainatila. Poveli smo jaje kući i napravili mu inkubator. Od stare kutije za cipele presvučene aluminijskom folijom, malo flanela i stolne lampe usmjerene poput obješenog tulipana. Nadala sam se da će ga toplina potaknuti.

»Smjestit ću ga u prostoriju za veš«, rekao je tvoj otac, no inzistirala sam na dječjoj sobi. Htjela sam vas oboje imati u istoj sobi. Zajedno. Jednake. Da nijedno ne bude povlašteno. Dovukla sam stari naslonjač i postavila ga između vas, mjereći udaljenost tako da ne budem ni centimetra bliže jednom ili drugom. Neprestano sam bila u polusnu, budila se da te nahranim, okupam i presvučem. Rekla sam ti da si najdivniji dječak na cijelom svijetu i stvarno sam to mislila. Zapamti to, molim te. Budila sam se da okrenem jaje, naprijed, pa opet nazad, nježno usmjeravajući toplinu na ljusku. Naginjala sam se nad inkubator i tiho šaptala riječi ohrabrenja: »Hajde, izađi. Jedva čekamo da te upoznamo.« I stvarno sam to mislila. Svaku riječ koju sam šapnula.

Kad sam sanjala, snovi su uglavnom bili o jajetu. Da će se ljuska jednog dana raspoloviti, oguliti i otpasti u trakama i unutra razotkriti maleno biće. Nešto čemu je potrebna njega. Ponekad je to biće bila ptica, ponekad veoma malo dijete, ne veće od čepa boce. Bio je to uglavnom topao, no neodređen dojam, ne sasvim poput priviđenja, ali sličan i bilo ga je jednako teško opisati u budnosti. U početku sam o tim snovima pričala tvom ocu, objašnjavajući mu svaki do u detalje. Onda sam prestala. Nije htio slušati o jajetu. Nikad ga nije ni zanimalo. Njemu je sve to bio samo kuriozitet. Samo da meni ugodi.

Ti si sjajno napredovao. Spavao si cijele noći. Počeo si sjediti, prešao na krutu hranu, napravio prve nespretne korake. Proizvodio si zvukove, a onda i potpuno oblikovane riječi. Jaje nije. Nije ni naraslo niti se smanjilo. Samo je ležalo tamo na flanelu, vibrirajući ponekad kad bi nam veliki kamion prošao pored kuće. Ali nisam mogla dići ruke od njega. Mjesecima sam ga i dalje okretala naprijed-natrag, četiri puta na sat. Onda su se mjeseci pretvorili u godine. Istegnula sam leđa naginjući se nad inkubator kako bih mu šaptala priče i pjevala vesele pjesme. Slikala sam vas zajedno za rođendane i za Božić, ukrašavajući mu kutiju vrpcama ili rođendanskim natpisima tako da zna da slavimo i da barem malo uživa u tome. Odbijala sam ići na putovanja. »Ne možemo povesti jaje,« govorila sam, »a ne možemo ga ni ostaviti ovdje samoga. Moglo bi se izleći.«

»Nikad se neće izleći«, rekao je tvoj otac i, kad si bio dovoljno velik za zabavni park, odveo te u Eurodisney. Išli ste samo vas dvojica, na dugi vikend.

Ja sam ostala kod kuće s jajetom. Čitala. Spavala. Nadala se da će se izleći dok vas nema i tako opravdati što nisam s vama. Jaje se nije izleglo i sad me nema ni na jednoj fotografiji s tvojih prvih praznika. Kasnije sam propustila i utakmice, Edinburg, Legoland i roditeljski sastanak u novoj školi. Nitko drugi nije mogao ostati sjediti uz jaje.

Dovoljno si porastao da kažeš što misliš.

»Nije fer,« ponavljao si, »voliš to jaje više nego mene.«

»Ne volim,« govorila sam, »samo me ono više treba. Ne može se samo brinuti za sebe.«

»I ja te trebam«, rekao si, ali zapravo nije bilo tako. Naučio si skoro sve raditi sam. Za ostalo si imao oca: vezice na cipelama, posjete liječniku i slično. Za sve si se prvo obraćao njemu. Bila sam ponosna kad sam te vidjela kako koristiš toster i sam pereš školsku uniformu i ponekad čak radiš večeru za sve nas. Bilo me i beskrajno sram.

Imao si šest godina i već si odbijao stajati pored jajeta na slikama.

»To je samo jaje,« govorio si, »nije stvarna osoba.« Iako sam ti ispričala priču kako si izašao iz mene, nježno ga držeći u lijevoj ruci, nisi u tome vidio čudo, nego samo nešto čudno.

»Molim te,« govorio si, »možeš li se riješiti jajeta?« I tvoj je otac bio tamo, gledajući me kao da sam lik u sapunici koji neprestano ponavlja: »Ja nemam problem. Mogu ga se odreći, kad god poželim«, a zapravo je ovisan o alkoholu ili heroinu ili brzoj hrani.

Na kraju se jaje slomilo. Zapravo i nisi ti bio kriv. Tvoj mi je otac to ponovio nebrojeno puta. Samo si se igrao u svojoj sobi, samo si radio što i normalni dječaci rade. Zabio si se u kutiju. Jaje je ispalo i raspuknulo se na podu. Nisi mi odmah rekao. Čekao si da svi zajedno počnemo večerati.

Prijedlog za prijevod

Ovu fantastičnu priču Jan Carson je čitala na netom okončanom Festivalu kratke priče u Rijeci, što je bilo iznimno nezahvalno za sve pisce koji su uslijedili, budući da je priča odmah naišla na ekstatično odobravanje publike u OKC-u Palach.

U FEKP-ovoj biografiji autorice piše: »Jan Carson (Sjeverna Irska, Belfast) kaže da je kao mala znala zdrpiti iskaznicu za knjižnicu i zatim posuditi što je više knjiga mogla. Također kaže da joj je pisanje kratkih priča lako, jer ima problema s koncentracijom pa počne gubiti pažnju nakon pet tisuća riječi. Priče su joj pune začudnosti, šašavosti i suludog, iščašenog humora, ali posjeduju i humanu, bolno iskrenu dimenziju. Često će vas prvo zbuniti, zatim šarmirati, a u konačnici vam slomiti srce na najslađi mogući način. Zločesto, ali i maestralno izvedeno, morate priznati«.

Ovo objavljivanje priče, za koje zahvaljujemo FEKP-u, ujedno je i poziv hrvatskim nakladnicima da se zainteresiraju za ovu autoricu. (D. M.)

»Mama, oprosti,« rekao si, »razbio sam jaje. Unutra nije bilo ničega.«

Suzdržala sam se da ne zaplačem pred tobom.

Tvoj mi otac nije dopustio da te kaznim. Čak ni da te pošaljem u krevet bez večere.

»Bilo je slučajno«, rekao je. Vidjela sam da se želi nasmiješiti.

Poslije, kad sam otišla počistiti jaje, primijetila sam da nije potpuno prazno. Unutra, u bijeloj sredini, bila je majušna točkica krvi koja me gledala poput oka na fotografiji s prejakom bljeskalicom. Pomislila sam na tebe, sklupčanog u meni s jajetom u ruci i okom u jajetu. Jedna dragocjenost unutar druge, poput babuške, kakvi svi i jesmo, potajno iznutra.

(S engleskog prevela Andrea Rožić.)

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka