Na samom kraju, dozvolite da javno zahvalim Novom listu i vama osobno, jer ste mi prvi od svih medija pružili priliku da govorim o temi kojom se bavim više od trideset godina, a vjerujem da ćemo se lako složiti kako se taj pisac i njegovo djelo itekako tiču svih nas – tom je rečenicom Tvrtko Klarić, hrvatski prevoditelj Prima Levija, logoraša u Auschwitzu i autora nekih od najvažnijih knjiga o holokaustu završio razgovor za naš list.

Intervju smo zamolili potaknuti nedavnim javnim razgovorom o »Traganju za korijenima«, »osobnoj antologiji« Prima Levija, koju je autor preveo, priredio i objavio prije deset godina. U to vrijedno djelo Levi je uvrstio ulomke iz »Odiseje«, T. S. Eliota, Paula Celana, Thomasa Manna, Jonathana Swifta, Josepha Conrada, Isaka Babelja, F. Rabelaisa, A. De Saint Exupérya, H. Melvillea, Marka Pola, Tita Lukrecija Kara, Bertranda Russella, Charlesa Darwina… Ulomke su, pak, preveli Tomislav Maretić, Iso Velikanović, Zlatko Gorjan, Tin Ujević, Mate Maras, Tonko Maroević, Truda Stamać, Julija Koš, Predrag Raos…

Nedavno, pak, Klarić je predstavio nova izdanja Levijeva znamenita svjedočanstva iz Auschwitza, »Zar je to čovjek«, te njegove posljednje knjige, »Utopljenici i spašeni«, svojevrsne filozofske eseje o mogućnosti i naravi holokausta. Što Primo Levi može značiti čitateljima u Hrvatskoj, prvo je pitanje što smo ga postavili Tvrtku Klariću.

– Protivno autorovim očekivanjima, djelo je odbio izdavač koji je po logici stvari naprosto morao objaviti iskustvo nacističkog Lagera proživljeno na vlastitoj koži. Giulio Einaudi, i sam antifašist, tek koju godinu stariji od Levija, okružen također pripadnicima talijanske ljevice, otklonio je te 1947. godine objavljivanje Levijeva rukopisa. Na scenu stupa Franco Antonicelli, također antifašist, koji se iskazao i u času kada su Nijemci ozbiljno priprijetili da od Torina naprave drugu Varšavu. Pokrenuo je malu izdavačku kuću koja nije mogla računati na potporu političkih stranaka ni utjecajnih krugova, nego je vođena entuzijazmom osnivača s ne baš velikim kapitalom. Tako da je i prva naklada bila od svega 2.500 primjeraka, koji se nisu uspjeli rasprodati.

Skromnost

Međutim Antonicellijeva je zasluga i ta što je ispravnim uredničkim refleksom odabrao upravo taj naslov – »Zar je to čovjek« – jer je Primo Levi tijekom 1947. nekoliko nastavaka objavio u pokrajinskim komunističkim novinama »L’ Amico del Popolo« pod naslovom »Na dnu« (Sul fondo). U međuvremenu rukopis će preuzeti naslov jednog poglavlja – »Utopljenici i spašeni« – ali će Antonicelli, pročitavši motto, poetski tekst naslovljen »Psalam«, odabrati drugi dio stiha: »Promislite zar je to čovjek«. A od 1958. Levi će ipak sva svoja djela objavljivati kod nakladnika koji ga je na samom početku odbio.

Nešto slično se s objavljivanjem Levija događalo i kod nas. Izdavači nisu ozbiljno shvatili nastojanja Mladena Machieda, tada mladog lektora na Filozofskom fakultetu, premda je promptno 1967., odmah po objavljivanju u Italiji, preveo nekoliko zanimljivih priča iz »Storie naturali«, ali je završilo tako da su samo jednu od njih (»Anđeoski leptir«) Antun i Nada Šoljan uvrstili u svoju velebnu antologiju »Sto odabranih novela svjetske književnosti«. Osamdesetih godina, govorim iz osobnog iskustva, pokojni Zlatko Crnković je prihvatio prijedlog da u bibliotečnom nizu HIT objavi »Zar je to čovjek«, o čemu sam odmah pisao Primu Leviju, koji u svom odgovoru javlja i da se kod Einaudija založio da se ubrza zagrebačko izdanje. Znanje opet odgađa, dolaze naše ratne devedesete, a i Primo Levi je u međuvremenu preminuo. Nedugo potom gospodin Crnković se predomislio pa je u prosincu 1993. ipak predstavljeno prvo izdanje Levijeva prvenca.

Kako biste odgovorili na pitanje gdje je Levi u sebi pronašao snage izdići se iznad vlastite sudbine te, posve neplanirano, postati tako uvjerljivim i snažnim piscem?

– Radije bih rekao nekoliko riječi o tome zašto mi se čini da je Levi vjerodostojan svjedok holokausta. Na prvim stranicama u »Zar je to čovjek«, kada pripovijeda o odlasku u šumu, tj. kada se odlučuje priključiti pokretu otpora – dozvolite da navedem autorove riječi: »Nedostajali su oružje, veze, novac te iskustvo da sve to priskrbimo; nedostajali su sposobni ljudi, a preplavili su nas nevježe (…)«. Moj je dojam, ne od jučer, da se u toj više nego skromnosti, lišenoj lažne skromnosti, krije odgonetka prihvaćanja Levija ne samo kao pripovjedača o užasu lagerskog iskustva, nego i kao pisca od formata.

Mirni građanski život

Kako se razvijao kao pisac – otišao je daleko od logorskih tema, ali ih nikad nije posve napustio?

– Dvije su dominante teme Levijevih tekstova: holokaust i znanost, tj. kemija. Odmah do njih, zapravo istodobno, književnost, jer Levija poznajemo i kao nezasitna čitatelja, ali i kao prevoditelja ne samo tekstova iz njegove struke, nego i zahtjevnih književnih djela, kao što je Kafkin »Proces«, pa i antropoloških djela Claudea Lévi-Straussa. Istina je da nikad nije posve napustio logorske teme. O tome ponajbolje svjedoči njegovo testamentarno djelo »Utopljenici i spašeni«, višeslojna antropološka studija, moglo bi se reći, koja dodatno fokusira krucijalne momente života u Lageru, a i poslije. U jednom od poglavlja u toj knjizi Levi elaborira svoju prepisku s čitateljima »Zar je to čovjek«, prevedene i objavljene u Njemačkoj, što je autoru bilo itekako važno.

U poglavlju naslovljenom »Intelektualac u Auschwitzu« pokušava dokučiti odgovor na pitanje je li u ekstremnim okolnostima neprispodobivog pakla Lagera pojedincu od pomoći intelektualna popudbina, stečena kroz obrazovni sustav i lektiru. Sve do poglavlja »Siva zona«, u kojem Levi tematizira možda i najbolniju temu i za same žrtve – postojanje Sonderkommanda, jedinica koje su SS-ovci formirali od samih logoraša, eda bi u konačnici mogli trijumfalistički govoriti – ni za vlas niste bolji od nas!

Kako je živio? Je li to bio klasičan građanski život, i ako jest, kako je mogao biti?

– Izuzme li se vrijeme provedeno u Lageru te povratak koji je vremenski potrajao skoro kao i zatočeništvo, Primo Levi je živio mirnim građanskim životom. Radni vijek proveo je u tvornici boja i lakova, radeći najprije kao tehnički, a zatim i kao geralni direktor. U listopadu 1947. oženio se s Luciom Morpurgo, s kojom ima kćer Lisu i sina Renza. Nadživjele su ga i majka Ester Luzzati i punica Beatrice Morpurgo. Rad u tvornici, sve do odlaska u mirovinu 1975., oduzimao mu je veći dio dana, pa je pisao noću i vikendom. Ali bio je i druželjubiv, i s prijateljima je rado planinario. Nije živio izoliran od vanjskoga svijeta.

Dapače, čitateljima će možda biti zanimljivo kako je javno zahtijevao ostavku Menachema Begina, tadašnjeg izraelskog premijera, odgovornog za masakr palestinskih civila, mahom djece, žena i starijih osoba, u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili na periferiji Bejruta. Dnevne novine La Repubblica, tih godina možda i najutjecajnije u Italiji, objavile su Levijevo otvoreno pismo »Ja, Primo Levi, zahtijevam Beginovu ostavku«. I nije stao na tome, nego je pokrenuo peticiju, koju su potpisali brojni utjecajni intelektualci, a među njima i buduća Nobelovka Rita Levi Montalcini.

Kakav je bio njegov odnos prema Bogu? Je li Levi bio doktrinarni, ljevičarski ateist, ili je pitanje smisla proživljavao dublje?

– Držim da se za njega ne može reći da je bio »ljevičarski ateist«. U razgovoru s Ferdinandom Camonom, talijanskim piscem kršćaninom, bez uvijanja je rekao da nakon sveg zla koje je vidio u Lageru, naprosto ne može vjerovati da Bog postoji. Ako je i u što vjerovao, onda su to svakako znanost i ljudskost.

Zapitanost pred zlom

Opišite Levijev talijanski. Kakav je to jezik? Vaši su prijevodi iznimno dotjerani. Birate riječi, pazite na ljepotu rečenice. Je li i Levi tako pisao?

– Kritičari su od samog početka uočili i istaknuli profinjenost Levijeve rečenice, njegovog stila. To međutim nikada nije na štetu jasnoće, jer je Leviju itekako stalo da ga čitatelj razumije, da do čitatelja dopre ono do čega mu je stalo. Godi mi to što govorite o mojim prijevodima, ali vjerujte da ja toga nisam svjestan. Naime dok prevodim primarno se brinem jesam li točno prenio smisao. U konačnici, prije predaje prevedenog teksta izdavaču, pogledam strši li možda poneka upotrijebljena riječ stilski u odnosu na izvornik. Nadam se da neće biti pogrešno shvaćeno ako kažem da s Primom Levijem dijelim upravo taj temeljni stav da – on pišući, a ja prevodeći – zapravo sve više otkrivamo i upoznajemo vlastiti jezik, ponajviše na razini leksika.

Što vas je privuklo baš tome piscu? Ima li, osim vaših, još prijevoda Levija na hrvatski?

– I nakon četrdeset godina bavljenja djelom tog pisca čini da ne mogu dati iscrpan odgovor. Jedno je sigurno: već kod prvog čitanja privukla me Levijeva iskrena zapitanost i začudnost pred zlom koje ljudsko biće čini drugom ljudskom biću; dakle ne licemjerno katoličko »praštanje« u ime »viših ideala«. Pojednostavljeno rečeno – odsutnost potrebe da se naciste sotonizira, što ih istodobno ne ekskulpira niti amnestira.

Zatim je nadošla Levijeva zabrinutost za okoliš i pokušaj da kao znanstvenik s bogatim iskustvom praktičnoga rada u industriji blago ukazuje na moguće kobne posljedice neodgovorna ponašanja prema prirodi. A kada me pitate i za prijevode Levijevih tekstova iz pera drugih prevoditelja, zadovoljstvo mi je podsjetiti da je upravo Mladen Machiedo potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća ozbiljno zagrizao za Levijeve »znanstveno-tehnološke parabole«, predstavivši ih u radioizvedbi (»Ljepotica uspavana u frižideru«), ali i u već spomenutoj antologiji Antuna i Nade Šoljan.

Sa zagrebačkim Znanjem Machiedo je pokušavao dogovoriti objavljivanje cijele knjige »Storie naturali«, prve koju je Primo Levi objavio nakon dviju o iskustvu Lagera i povratka na slobodu. Kasnije će Machiedo nekoliko Levijevih poetskih tekstova uvrstiti u svoje antologije talijanskoga pjesništva. Žao mi je također što Daniel Načinović nije ustrajao te do kraja preveo i objavio cijeli Levijev roman »Zvjezdasti ključ« (La chiave a stella), jer je osamdesetih objavio dva poglavlja u časopisu Istra iz Pule.

A djelo Prima Levija, bez uvijanja i prikrivanja, nudilo je više nego zadovoljavajući odgovor. Jednostavnost i jasnoća Levijeva stila dovoljne su za razumijevanje tog autora. No njegovi tekstovi zainteresiranog čitatelja vode drugim autorima i djelima na tu temu. Podsjetit ću na slučaj austrijskog filozofa Jeana Améryja, koji s Levijem dijeli istu baraku u Auschwitzu i kome je posvećeno cijelo poglavlje »Intelektualac u Auschwitzu« Levijeve knjige »Utopljenici i spašeni«.

Zatim slučaj Hermanna Langbeina, austrijskog borca u španjolskom građanskom ratu, koji je, kao zatočenik u Lageru, dogurao do mjesta tajnika visokog SS-ovog časnika, što mu je bilo od neprocjenjive pomoći da napiše djelo »Ljudska bića u Auschwitzu« (Manschen in Auschwitz), a koje Levi citira u svojoj antologiji »Traganje za korijenima«. I niz drugih pisaca i djela, koja dodatno pomažu u pokušaju da se shvati fenomen te vrste zla. Htio bih vjerovati da će i nove generacije čitatelja pohrliti za Levijevim knjigama.