Veliki je most prekoračio usko more i doveo me do Krka u kojem sam se imao naći s Bruceom Sterlingom, piscem i vizionarom koji je ostavio neizbrisiv trag na znanstvenu fantastiku i popularnu kulturu općenito. Za razliku od Krčkog mosta, Sterlingovi romani ne premošćuju vodu već vrijeme – zajedno sa svim valovima i opasnim strujama koje ono nosi. Bilo je zato razumljivo moje uzbuđenje zbog povoda ovom razgovoru, kratkog Sterlingova romana »Pirate Utopia«, koji čitatelje vodi u Rijeku iz vremena D’Annunzija, fantastičan grad kakav u stvarnosti možda nikad nije postojao, ali kakav je u ponešto izmijenjenim okolnostima mogao nastati i opstati.

Sugovornik me dočekao u pratnji supruge, na starom gradskom trgu. Prikladno, budući da nam je tema uglavnom povijesna, a i zato što je Krk bio dio D’Annunzijevog »Kvarnerskog namjesništva«. Sterling je bio opušten i dobro raspoložen pa smo s uvodnog čavrljanja brzo prešli na ono zbog čega smo se i našli.

Kao prvo, vrlo mi je drago što ste napisali roman o mome gradu.

– O, hvala što me nakon toga niste izgnali iz grada.

Recite mi, kako je došlo do toga? Vi ste čovjek koji puno putuje, vidjeli ste mnoge gradove, zašto ste se odlučili upravo za Rijeku?

– Bio sam na Titovom »Galebu«, u sklopu festivala Republika, gdje smo govorili i o povijesti Rijeke. Ova knjiga je na neki način rezultat tog skupa. Vjerojatno bih je ionako napisao, ali tamo mi se sve iskristaliziralo.

Knjiga je uspješna, ja sam zadovoljan kako je ispala. Dakle, možemo imati još takvih skupova i vjerujem da će se iz njih izroditi neki slični plodovi. Inače često prolazim kroz Rijeku, ona je na pola puta između gradova u kojima živim, Torina i Beograda, a znam boraviti i na Krku, gdje dolazim pisati, pa nije bilo posebno neizgledno da nešto napišem i o Rijeci. Međutim, većinu ovog romana koji govori o Rijeci napisao sam u Torinu.

Piratska utopija

Što vas je privuklo D’Annunziju i njegovu vremenu?

– To što je to vrijeme kad je Rijeka uistinu bila Europska prijestolnica kulture. Postojalo je to razdoblje od godinu i pol dana kad je ovaj grad bio zbilja nevjerojatno mjesto. Događale su se nečuvene aktivnosti koje su imale potencijal promijeniti svijet. Takve kulturne erupcije su rijetkost, možemo to usporediti sa San Fanciscom 1967., Pariškom komunom, Pet milanskih dana ili nekim drugim oblikom prevrata. To su dramatični događaji i naravno da me zanimaju.

Da ste živjeli u tom trenutku, biste li došli u Rijeku?

– Bilo je mnogo pisaca koji su došli, vjerojatno bih je posjetio, ali budući da nisam veliki pristaša političkih pokreta vjerojatno bih napisao neki suhoparni komentar i otišao.

Neke od vaših prethodnih knjiga nisu prepoznate samo zbog umjetničke vrijednosti, nego i zbog vizionarske. Kad govorimo o pisanju cyberpunka i znanstvene fantastike, uvijek se možemo upitati hoće li čitatelji osim same književne vrijednosti dobiti i još nešto, u smislu ideja o budućem svijetu, inspiracije za razvoj novih tehnologija i slično. Kakvu nam dodanu vrijednost donose knjige koje govore o prošlostima koje su se mogle dogoditi, ali ipak nisu? Mislim na žanrove poput stempunka, dieselpunka i sličnih?

– To je metafizičko pitanje: kako riječima dočarati prirodu stvarnosti? William Gibson i ja dugo smo se bavili tim problemom. Opisali smo to kao »atemporality« – to je pitanje o povezivanju riječi sa stvarnošću. Kad želimo reći što će se dogoditi, što je staromodno, što je novo… koje riječi koristiti da se označi da je nešto novo ili staro?

Trudimo se opisati protok vremena i indicirati zašto su stvari kakve jesu i zašto ljudi čine ono što čine. Kako bismo razumjeli budućnost, moramo razumjeti ovakve vremenske odrednice. Zašto postoji neki uzročno-posljedični odnos, zašto se nešto događa. Zato barem za Gibsona i mene cyberpunk i steampunk nisu jako različiti. Oni jesu donekle različiti žanrovi, ali imaju sličan konceptualni pogled na stvari.

Naprimjer, ako želite razumjeti što računala čine našem današnjem društvu, pokušajte zamisliti što bi učinila društvu da su se pojavila 1820. To je kao da bolest od koje sami patite prenesete na neku laboratorijsku životinju da biste ju mogli proučavati.

Što ti strojevi, kako oni zapravo utječu na društvo? Dakle, »Piratska utopija« je o piratima i utopijama, o čovjeku koji je naoružan i opasan, ratom očvrsnuti fašistički revolucionar, koji je slučajno i inženjer. On ima veliki utjecaj na društvo, kao što inženjeri i imaju, pogotovo vojni inženjeri. Što da je Rijeka imala više takvih ljudi? Što da je Reggenza del Carnaro bila bolje naoružana? Društvo koje se moglo efikasno braniti? Što bi se dogodilo tom anarhosindikalističkom društvu?

Anarhosindikalističko društvo

Dakle, Reggenzu del Carnaro biste opisali kao anarhosindikalističko društvo?

– Pa svakako su imali anarhosindikalistički ustav. No, problem nije u tome što su imali takav ustav, nego što su bili pod ekonomskim embargom. Zato su se i urušili. Nisu nikad imali mogućnost postati normalna nacija, zbog pritiska Lige naroda. Ali ne vidim razloga zašto Rijeka fizički ne bi mogla biti neovisna država, kao npr. Monako, koji je u principu utočište za kockare i praonica novca. Rijeka je imala industriju, političke odnose s Mađarskom, mogli su uspjeti u tome.

U »Piratskoj utopiji« na više mjesta spominjete vrlo loš odnos s Kraljevinom Jugoslavijom, odnosno Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, čak i mržnju prema toj, u tom trenutku novostvorenoj državi?

– Tako je. Zapravo, mislim da je D’Annunzio mrzio Ligu naroda. Hoću reći, nije Jugoslavija napadala Rijeku, Kraljevina SHS je jedva uspijevala upravljati onim što je imala, nisu bili posebno zainteresirani za sukobe s Italijom. Više su se brinuli oko toga kako formirati vlastitu vladu. Na koncu, nakon D’Annunzija Italija i Jugoslavija su se vrlo brzo i lako dogovorile oko Rijeke. Ali nije mu se svidjela Liga naroda, ta ideja angloameričkog novog svjetskog poretka. On je, zapravo, pokušavao osnovati neku alternativnu Ligu naroda, koja bi uključivala, primjerice, egipatske pobunjenike protiv Britanskog carstva, Indijce, irski Sinn Féin, belgijske Flamance, Baskijce, američke crnce, u biti svakog tko je bio nezadovoljan. D’Annunzio je imao grandiozne ideje, on je htio promijeniti svijet.

Arome komunizma

Kad pišete ovakvu knjigu koja obrađuje određeni povijesni period, ali nije realistična već daje izmijenjenu sliku, u kojoj mjeri pokušavate ostati vjerni povijesti?

– Mislim da je umjetnost u tome kao u izradi kolaža Maxa Ernsta. On je uzimao papirnate isječke i lijepio ih jednog do drugog, a zatim bi izgladio linije između tih dijelova te dobio učinak kao da se radi o normalnoj slici, koja prikazuje nešto što nikad nije moglo postojati. Mislim da je umjetnost upravo u tom zamagljivanju granica. Ono što želite učiniti jest izabrati aspekte povijesti koji djeluju nejasno te ih interpretirati na određeni način.

Želite navesti čitatelja da suspregne svoju nevjericu i povjeruje u ono što pišete. I čini mi se da moja zamišljena Reggenza del Carnaro ima više smisla od one koja je zapravo postojala. Jer je uvjerljiva, može funkcionirati u fikciji. Dok je stvarna, povijesna Reggenza del Carnaro bila nevjerojatno čudna, ljudi su bili potpuno zbunjeni. Čak ni oni koji su se tada nalazili tamo nisu shvaćali što se zapravo događa.

U jednom trenutku spominjete ustaše, iako će oni nastati tek za desetak godina?

– Točno. Činilo se odgovarajućim izrazom za tu situaciju. Nešto što bi moj junak rekao o svojim hrvatskim piratima u takvom trenutku. U osnovi, on time govori da su sposobni za genocid. Riječ je o sceni u kojoj predlaže da se gradska opozicija uništi artiljerijskom vatrom, predlaže fašističko rješenje: »Okupimo ih i pobijmo!« Morala je, dakle, biti snažna izjava koja se uklapa u prostor izvorne političke kontroverze.

Morala je mirisati na krv. Znam da je to šokantno reći, ali moralo je biti šokantno, jer je to u osnovi šokantan prijedlog. Pirati nisu slatki momci koji slučajno nose poveze preko oka; pirati su silovatelji, otmičari, ubojice, palikuće… Bilo bi pogrešno pisati knjigu koja to prikazuje romantičnim i ignorira da sve skupa ima elemente klaonice.

U romanu ste opisali specifične odnose između komunista, boljševika, anarhosindikalista… Imate mnoge frakcije na ljevici.

– Pa tako je bilo. Komunisti su proveli mnogo vremena tukući se s drugim komunistima. Možete imati različite arome komunizma. Čak je i Lenjin bio na neki način za D’Annunzija, u nekom je trenutku vjerovao da će D’Annunzio povesti nekakvu komunističku revoluciju… pomalo mu se divio.

»Sva vlast sovjetima« ne zvuči jako različito od »sva vlast sindikatima«, tako da se na neki način D’Annunzija može interpretirati i kao ultraljevičara, umjesto kao ultradesničara. Ali to je bilo tipično za fašistički pokret; oni su uvijek tvrdili da su i lijevi i desni, a zapravo su bili totalitarni i sve se vrtjelo oko njih samih.

Pa je tako talijanski grad Salò bio sjedište fašističke »Talijanske Socijalne Republike«, a i nacistička stranka se zvala Nacional-socijalistička. Željeli su uništiti političku debatu, jer su oni to rješavali na drugačijoj razini. Rasa, država, lebensraum i tako dalje.

Rijeka je vedra

Kroz istraživanje ste dobro upoznali Rijeku tog vremena, kako vam izgleda Rijeka danas?

– Jako sam zainteresiran za ideju Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. Mislim da postoji univerzalni element u naporima Rijeke i mislim da stanovnici Rijeke imaju potencijal upravljati svojom sudbinom. Mogu učiniti puno više nego što zamišljaju. Mislim da je to dobra prilika da ljudi stanu i razmisle o svom identitetu. Možete reći, da, mi smo Europska prijestolnica kulture, pokažimo Europi neku kulturu! Idemo naprijed! Izađi i interveniraj! Sudjeluj, budi dio kreativnog života zajednice.

Vidio sam da se Rijeka jako promijenila u zadnjih desetak godina. U narednih deset promijenit će se još i više. Nikad ne čujete za Hrvate da su duhoviti, ne vidi ih se kao urnebesne, vedre ljude. Ali Rijeka je zapravo vedra. Ljudi koji su, primjerice, nakon Prvog svjetskog rata došli u Rijeku smatrali su da je to sjajno malo mjesto. Mali kafići u kojima se pije Amaro Montenegro ili Sangue Morlacco, djevojke su lijepe, arhitektura je zanimljiva, na tržnici možete kupiti svježu ribu. Bila je kao lijepo mjesto za odmor.