Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1n
Sutra: 9° 9° 1n
22. studenoga 2019.
Književnik i prevoditelj

Pogled iz drugog kuta na nedavno preminulog Dušana Karpatskog - najvećeg promotora hrvatske kulture

Pogled iz drugog kuta na nedavno preminulog Dušana Karpatskog - najvećeg promotora hrvatske kulture
Pogled iz drugog kuta na nedavno preminulog Dušana Karpatskog - najvećeg promotora hrvatske kulture
Autor:
Objavljeno: 21. veljača 2017. u 7:02 2017-02-21T07:02:55+01:00

Tijekom 1989. i 1990. godine, kada se mijenjala iz temelja politička karta Europe, Dušan Karpatsky me uporno upozoravao i uvjeravao da u Jugoslaviji mora izbiti rat ako se intenzitet nacionalističkih konflikata ne smanji. Moram priznati, nisam mu vjerovao

Posljednjeg dana siječnja 2017.g. umro je Dušan Karpatsky (pravim prezimenom Rosenzweig, rođen 28. veljače 1935. u Trebišovu u Podkarpatskoj Rusiji,), jedan od najvećih (i najumnijih) promotora i prevoditelja hrvatske, ali i ostalih južnoslavenskih književnosti, koji je na češki jezik preveo gotovo stotinu pisaca s ovih područja.

U prigodnim nekrolozima svi su, i u nas i u Češkoj, isticali njegovo neupitno majstorstvo u odabiru pisaca, djela i(li) tema, ali još i više superiornu vještinu prevođenja kojom je na neponovljiv način ulazio u misterij (hrvatskog) jezika i književnosti, naročito poezije kojoj je posebice bio naklonjen. Isticali su kako je razotkrivajući suptilne tajne i alkemiju književnih znakova, zvukova, nijansi i značenja koja svako umjetničko djelo od formata u sebi nosi, stvarao u svom prevoditeljskom laboratoriju nove literarne svjetove i u tomu je uistinu bio samosvojan i poseban.

Ali Dušan nije bio samo sjajan prevoditelj i poznavatelj južnoslavenskih književnosti i kultura, već i jedan od najobrazovanijih čeških intelektualaca u posljednjih pedesetak godina; možda će se ova tvrdnja nekome činiti pretencioznom, ali ona je duboko istinita i točna. Fascinirao je širinom uvida u češku i slovačku, južnoslavenske, ali i svjetske književne tokove o čemu je, posebice kao urednik »Literarnih novina«, ispisao na stotine sjajnih tekstova.

A u zemlji najviših duhovnih i intelektualnih standarda i prepoznatljive kulturne tradicije, jednoga Havela, Patočke ili Hrabala (a mogli bismo nabrajati unedogled), to ipak nešto znači. Uostalom, u svim značajnim praškim tiskovinama, kritičari i poštovatelji Dušanova djela oprostili su se s njim na dirljiv i dojmljiv način.

Češko-hrvatske veze

Tko ne vjeruje u ovo što sam napisao, neka samo prelista njegov »Labirint literature« (prvo izdanje, 1982., objavljeno pod imenom Viktora Kudelke) i sve će mu biti jasno. Prijevodi Miroslava Krleže, Ive Andrića, Isaka Samokovlije, Marije Jurić-Zagorke, Vlade Gotovca, Mirka Kovača, Meše Selimovića, Danila Kiša itd., komentari njihovih djela, antologijski prepjevi hrvatske poezije na češki (»Korablja od koralja«, 2007.) i češke poezije na hrvatski (»Zlatna knjiga češke poezije«, 2003.) te popratne bilješke, samo će osnažiti ove tvrdnje. Pritom ne smijemo zaboraviti njegova istraživanja po arhivama Klementinuma, gdje je otkrio dotad nepoznate Radićeve zapise na češkom jeziku (preveo ih je i u nas objavio pod naslovom »Praški zapisi«, 1985.) te sedmojezični rječnik češkog benediktinca Petra Lodereckera iz 1605., koji se temeljio na rječniku našega Fausta Vrančića iz 1595.

Malo se zna da se Dušan cijelog života bavio Josipom J. Strossmayerom; pronašao je niz zabilježaka o njemu na češkom jeziku i dio mi je ustupio kada sam pisao o češko-hrvatskim kulturnim vezama, odnosno o korespondenciji našega biskupa s češkim preporodnim prvakom Františekom Ladislavom Riegerom, a dio je ustupio akademiku Dubravku Jelčiću za potrebe njegova rada. Također je gotovo nepoznato da su se u njegovim ladicama skrivali zapisi i bilješke njegova prijatelja Jiríja Gruše, velikog češkog pisca, disidenta, političara, kasnije i predsjednika međunarodnog PEN-a, koji mu je, prije nego što je emigrirao iz zemlje, predao papire na čuvanje kako ne bi pali u ruke tajnoj policiji prilikom premetačina njegova stana.
Nakon pada komunizma, kada se Gruša vratio u domovinu, službovao je kao diplomat i veleposlanik širom svijeta, tako da su zapravo ti njegovi papiri ostali pohranjeni kod Dušana.

Tek nakon Grušine smrti, kada su počele pripreme za izdanja njegovih sabranih djela, Dušan se sjetio zaboravljenih bilježaka i one će sigurno izazvati veliko zanimanje kulturne javnosti. Kada smo razgovarali o tim spisima, pitao sam ga nije li ga bilo strah od posljedica skrivanja Grušinih tekstova (jer i sam je bio pod policijskim nadzorom), budući da je to za komunistički režim bilo kažnjivo djelo jer se radilo o »neprijatelju sustava« i njegovim tzv. antisocijalističkim spisima, a vlast je to u pravilu tretirala kao suradnju s »narodnim izdajnikom«. Samo je slegnuo ramenima i odgovorio mi da je iskreno rečeno i zaboravio na taj fascikl s bilješkama, tek je slučajno, prilikom traženja nekih starih, vlastitih prijevoda, otkrio to zaboravljeno blago.

Važne edicije

Dušan se nikada nije smatrao velikim i značajnim disidentom; nekoliko ponuda od prijatelja iz tadašnje Jugoslavije (Marijan Matković i Aleksandar Flaker) da za stalno prihvati lektorski posao u Zagrebu i emigrira, odbijao je, ne želeći napustiti domovinu zauvijek, a duboko je suosjećao sa svim svojim prijateljima kojima je, kao i njemu, bilo zabranjeno javno istupati i objavljivati, jer se nalazio u sličnoj poziciji kao i oni. Napustiti zemlju za njega je značilo izdati svoje prijatelje. Međutim, kasnije, nakon 1989. godine, smetalo ga je što su u novoj, postkomunističkoj Čehoslovačkoj oni koji su podnijeli najveće patnje za vrijeme komunizma i koji su zapravo najviše doprinijeli padu komunizma, bili gurnuti na marginu (osim uskog kruga disidenata oko Havela), jer su samom svojom pojavom širili nelagodu kod većine građana.

Naime predstavljali su i budili nečistu savjest kod velike većine građana koji su pristali na kolaboraciju s režimom i nisu imali hrabrosti boriti se za svoja uvjerenja kao ova prokazana manjina. Budili su osjećaj stida i nelagode kod građana i zato su morali biti »kažnjeni«. A Dušan na to nije pristajao; politika ga nije interesirala (iako to nije bila baš sušta istina), odnosno zanimala ga je samo u onoj mjeri u kojoj je mogao nešto priskrbiti za stvar i promociju kulture, a posebice, naravno, književnosti.

Upravo na tom fonu Dušan je uspio iz raznih državnih fondova osigurati preko milijun kruna za pokretanje danas jedne od temeljnih edicija češke kulture »Češka književnost u sto knjiga«, koju je osmislio po uzoru na »Hrvatsku književnost u sto knjiga«. Tom prigodom svojim je ugledom, ali i vještinom, koordinirao »zajedničku akciju« političara, poduzetnika i kulturnjaka i rezultat nije izostao.

Često je znao šeretski primijetiti da zapravo »komunistima mora biti zahvalan«, jer da ga nisu osudili na prinudnu šutnju, ne bi imao toliko vremena baviti se prevoditeljskim radom. Kako je jednom primijetio Zdravko Zima, naš ugledni književni kritičar, Dušan Karpatsky, sam samcat učinio je za stvar hrvatske kulture više negoli brojni slavistički instituti širom svijeta.

Novi, nepoznati svijet

Neću govoriti o životu i radu Dušana Karpatskog kao prevoditelja, urednika, znanstvenika i publicista jer o tomu se uglavnom već dosta, ako ne i gotovo sve zna; želja mi je u ovom tekstu upoznati čitateljstvo s njegovim tzv. izvanknjiževnim djelovanjem, iako je to gotovo nemoguće, budući da je kod njega uvijek i sve imalo veze s literaturom, prijevodima ili izdavačkim planovima. Dušana sam upoznao 1969. u Zagrebu, gdje nam je, studentima bohemistike zagrebačkog sveučilišta, držao vježbe iz češkog jezika, ali to je bilo daleko više od pukih jezičnih vježbi; to je bilo otkrivanje jednog novog, nama nepoznatog svijeta.

Ubrzo je osvojio naša srca i mi smo gotovo zaljubljeno slušali njegova predavanja. Svršetkom studija izgubili smo kontakt, ali kada sam početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, dakle još u vrijeme socijalističke Čehoslovačke, dobio prvu stipendiju za specijalizaciju na Karlovom sveučilištu u Pragu javio sam mu se i od tada smo se neprekidno, intenzivno družili, gotovo četrdeset godina.

Zahvaljujući njemu upoznao sam tih godina cijeli niz značajnih, a tada zabranjenih čeških pisaca, kritičara, filozofa, redatelja, glumaca, slikara itd. (Ludvika Vaculika, Ivana Klimu, Petra Pitharta, Martina Palouša, Jiríja Dienstbiera...) koji su djelovali u tzv. kulturnom podzemlju, da bi nakon Baršunaste revolucije 1989. godine zauzeli istaknuta mjesta u postkomunističkoj češkoj politici i kulturi.

Upravo je ova činjenica, da je poznavao široki krug utjecajnih ljudi, uključujući i predsjednika države, Vaclava Havela (kojeg je izuzetno poštovao), odredila i njegovo ponašanje izbijanjem rata na prostorima bivše Jugoslavije. Tijekom 1989. i 1990. godine, kada se mijenjala iz temelja politička karta Europe (koristio sam ponovno stipendiju češkog ministarstva kulture i znanosti za istraživački i specijalistički studij na Karlovom sveučilištu), Dušan Karpatsky me uporno upozoravao i uvjeravao da u Jugoslaviji mora izbiti rat ako se intenzitet nacionalističkih konflikata ne smanji. Moram priznati, nisam mu vjerovao, bolje rečeno, nisam mu želio vjerovati da će u Europi doći do novog rata.

Pomaganje izbjeglicama

Sve loše i ružne vijesti s prostora Jugoslavije primao je izuzetno teško i jasno je Miloševića označavao za krivca mogućeg raspada zemlje koju je volio i cijenio. U jednom tekstu je zapisao: »Negdašnja Jugoslavija bila je mojim drugim domom, posebice u godinama kada mi u vlastitoj domovini nije baš išlo dobro. Svugdje sam imao prijatelje, posebice među piscima; danas su mnogi od njih mrtvi, ali prema onima koje još mogu telefonski nazvati ili im pisati osjećam nekakvu nostalgiju, jer oni su dio svijeta koji je nestao, a u kojem smo još bili mladi i puni uvjerenja da je život, usprkos svemu pred nama«.

Raspad Jugoslavije Dušan je doživio kao vlastiti poraz i kada su prve izbjeglice s ovih prostora počele dolaziti u Češku, aktivno se uključio kako bi im pomogao. Svojim prijateljima u Beogradu, posebice piscima, zamjerio se kad ih je javno prozvao i pozvao da osude Miloševića i njegovu agresiju na Hrvatsku, ali isto tako smetalo ga je i prosvjedovao je protiv sve jače i šire eskalacije hrvatskog tzv. obrambenog nacionalizma.

Buđenje ustaških utvara, posebice s ogledom na židovske korijene, nikada nije mogao prihvatiti i razumjeti i zato je Tuđmanu zamjerao što se isuviše oslanjao na ratobornu proustašku emigraciju, na umanjivanju ustaških zločina u Jasenovcu, ili veličanju NDH kao navodno povijesne težnje hrvatskoga naroda. Ustaše je, naravno s pravom, smatrao brutalnim koljačima najgore vrste. Posebice ga je smetala Tuđmanova izjava kako je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja. To je bio razlog zašto nikada ništa nije preveo od Tuđmanovih radova, iako su mu iz našeg veleposlanstva u Pragu bili nuđeni više nego pristojni honorari da prevede neke Tuđmanove eseje.

HAZU nije JAZU

Listao je Tuđmanova »Bespuća« i govorio mi da osim gole frazeologije, falsifikata i silovanja hrvatskog jezika i formiranja nekakvog hrvatskog novogovora u tom djelu ničeg nema. Jednako tako, nakon što je bio primljen u JAZU, s gorkom je ironijom komentirao promjenu naziva ove časne institucije u HAZU. Javno je prosvjedovao navodeći da je sam utemeljitelj i financijer Akademije Josip Juraj Strossmayer jasno i s određenim razlozima zagovarao i zahtijevao jugoslavensko ime i da tu njegovu odluku nitko nema pravo izmijeniti.

Međutim sve kritike koje je imao na račun Tuđmanova režima, posebice nakon uplitanja Hrvatske u rat u BiH, nisu umanjile njegovu ljubav i naklonost prema Hrvatima i Hrvatskoj. Tijekom rata organizirao je brojne kulturne manifestacije (izložbe, promocije knjiga, predavanja i sl.) hrvatskih pisaca i intelektualaca u Pragu. Primjerice, prvu hrvatsku izložbu o stradanjima i žrtvama velikosrpske soldateske na području istočne Slavonije, naslovljenu »Osječki ratni atelier 1991.« organizirao je u centru Praga, u nazočnosti najviših, tadašnjih čeških dužnosnika, na čelu s premijerkom Viktorijom Hradskom.

Preko svojih brojnih i utjecajnih veza izborio se za pomoć češkog ministarstva zdravstva hrvatskom vojnom sanitetu (ambulantna vozila) na području istočne Slavonije, gdje su se u to vrijeme vodile najteže borbe Domovinskog rata.

Na račun češke vlade organizirao je rehabilitaciju teških ranjenika (i civila i vojnika) u brojnim zdravstvenim ustanovama širom zemlje, a jednako tako i šestomjesečno školovanje (i boravak) za tristo učenika osječkih srednjih škola (zajedno s profesorima), naravno, sve na račun češke vlade. Za to mu nikada nitko, barem koliko ja znam, nije zahvalio, a on sam o tomu nije volio pričati; dapače, kad god bih to nekome spomenuo, znao se naljutiti i priprijetiti mi da se za učinjeno dobro ne traži javno priznanje.

Kada sam po nalogu podpredsjednika Vlade RH dr. Zdravka Tomca u listopadu 1991. radio na otvaranju hrvatskog ureda u Pragu (po uzoru na Slovence), prije nego što smo bili međunarodno priznati, Dušan mi je omogućio da gostujem u središnjem čehoslovačkom dnevniku i govorim o agresiji i ratu u Hrvatskoj, nakon čega je javno prosvjedovao tadašnji jugoslavenski (zapravo srpski) veleposlanik u Pragu. Nakon toga organizirali smo konferenciju za novinare koja je imala znatan odjek u češkom društvu pa smo i na taj način senzibilizirali javnost o užasima i zločinima u Hrvatskoj.

BiH kao najveća žrtva

Česi su nas s pravom doživljavali kao žrtve agresije; počeli su razlikovati Hrvate, Srbe i Bošnjake, koje su do tada svrstavali sve zajedno u »Juhoslavce«. Naravno, prosrpski lobi u Češkoj je bio izuzetno jak i upravo smo zahvaljujući Dušanu, njegovim akcijama i javnim zagovorom uspjeli razbiti tu blokadu.

Organizirali smo brojne javne prosvjede u koje su se uključivali mnogi nama znani i neznani ljudi, ali sve se promijenilo nakon što su se ratne strahote prelile u Bosnu i Hercegovinu. Dušan nije mogao shvatiti zašto se Hrvatska upetljala i vojno intervenirala u Bosni; razočaran hrvatskom politikom, s društvom poznanika osnovao je Društvo prijatelja cjelovite, jedinstvene i nedjeljive Bosne i Hercegovine. Smatrao je da je Bosna najveća žrtva ratnog raspada Jugoslavije i oko ove ideje okupila se jedna značajna grupa čeških intelektualaca koja je dogovarala akcije kako pomoći tim nesretnim ljudima.

Posebno su se isticali sveprisutni Jeronym Brezina, također prevoditelj hrvatskih, povijesno-publicističkih knjiga na češki jezik, i Vlado Milunić, svjetski poznati praški arhitekt, koautor slavne »kuće koja pleše« na šetalištu uz Vltavu. Obojica su i sami prošli teški usud emigranta i disidenta i smatrali su moralnom obvezom pomoći ljudima u nevolji. U to je bio uključen neizravno i Havel, kojeg je Dušan često brifirao o situaciji u Bosni i Hercegovini, tumačio mu specifičnosti te zemlje i ljudi, a kao prevoditelj s njim je i putovao u onaj glasoviti posjet opkoljenom Sarajevu koji je imao svjetski odjek.

Među istaknutim članovima društva bili su i Šimun Panek (predsjednik civilne udruge »Čovjek u nevolji«), Dana Njemcova (predsjednica Češkog helsinškog odbora), slavna glumica Tanja Fischer, jedna od vodećih čeških novinarki i publicistkinja Petruška Šustrova – sve odreda bivši disidenti s velikim javnim ugledom i uplivom. Iz osobnog uvida znam koliko je Dušan pomagao izbjeglicama iz Bosne, kolikima je ljudima našao smještaj, a neke, poput vrsnog stručnjaka, arhitekta, sarajevskog Židova Rajmonda Rechnicera (čovjeka romaneskne biografije) uspio je čak i zaposliti u praškom konzervatorskom zavodu.
Ljepota duše
Posljednji put Dušana sam vidio početkom prosinca prošle godine, kada me je u svom domu u Pragu ugostio s ručkom, a do kuhanja i kulinarstva izuzetno je držao. Uostalom, još u vrijeme kada je u Češkoj bio zabranjeni autor pisao je i objavljivao kuharice pod tuđim imenom kako bi osigurao barem nekakva skromna sredstva za egzistenciju. Uz »Specijalitete Jadrana«, njegovo po meni najbolje kulinarsko djelo, bila je i »Jugoslavenska kuharica«, koju je u ponovljenom izdanju nakon raspada Jugoslavije nazvao »Nostalgičnom kuharicom« u čast nestale zemlje koju je u velikoj mjeri osjećao kao svoju vlastitu.

To nije bila obična kuharica, puna kulinarskih recepata, već svojevrstan kulturološki vodič kroz zemlju koje više nije bilo i koju su drugi, među inima i Dušan, daleko više cijenili negoli smo mi to sami zaslužili. I na koncu, posvema u njegovom stilu (grozio se patetike), za ručkom mi je, otprilike citiram, rekao: »Iz vlastitog iskustva sam već davno shvatio: kao što nikada do konca života neću pročitati sve knjige koje sam želio, prevesti sve što sam zamislio, tako neću nikada pripremiti sva jela koja me privlače.

Ali uvjeren sam kako kuharice već samim time što su ukoričene u knjigu služe ne samo kao pomoć kuhanju, već i zadovoljstvu čitanja. A čitati kuharice, pripremiti ih za tisak, pripremiti sve te divne specijalitete, to je istinski užitak, jer u kulinarstvu kao i u književnosti, uz imaginaciju moraš imati i vještinu. Između kulinarstva i literature postoji izravna veza, ako nije savršena, onda su i jelo i tekst bljutavi i ničemu ne služe.«

Dušan Karpatsky kakvog pamtim i kakvog ću zauvijek pamtiti bio je u svakom pogledu izuzetan čovjek, ali iznad svega dobar čovjek. Malo se stidio svoje dobrote, nikada se nije razmetao velikim riječima ili obećanjima, ali ako je rekao za nekoga ili nešto da će vidjeti što može učiniti, mogli ste biti sigurni da će uistinu napraviti sve što je u njegovoj moći kako bi pomogao drugome.

Jednom me je, kad smo zajednički ljetovali na Korčuli, sjedeći na terasi uz more (koje je kao i svaki Čeh obožavao) upitao: »Znaš li što me je najviše povrijedilo u životu?« I odmah je odgovorio: »Kada su me 'tvoji' Slovaci protjerali iz Slovačke; tim Tisovim fašistima to dugo nisam mogao oprostiti, jer su mi oca otjerali u smrt, a majka, brat i ja smo izuzetno teško proživili ratne godine. Istjerali su me.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.