»Kazano na smrtskom, ponovljeno na smrtskom: Prašina uplašena krupnom kišom/ Koju slijepi konji redovito/ Zamijene za uplakanost angela nad sobom«. Taj završetak pjesme »Moje jutarnje smijanje« Prijedorčanina Darka Cvijetića, s tom efektnom morbidnom preoblikom naziva srpskog jezika, izrečen je, uz ostale stihove, na obilježavanju izrazito nesuvremene obljetnice u Zagrebu: petnaest godina kontinuiranog izlaženja časopisa »Poezija«, koji uređuju Ervih Jahić i Ivan Herceg, a objavljuje Hrvatsko društvo pisaca.

Pisac Ivan Rogić Nehajev izračunao je precizno: to je 30 svezaka časopisa, 65 pjesničkih knjiga koje »Poezija« izdaje, osam pjesničkih skupova »Stih u regiji«, te tri glazbena kompaktna diska. »Jedan proizvod svakih pedeset dana: time se može pohvaliti malo koja adresa u hrvatskoj kulturi«, kazao je Nehajev, pa citirao Hermanna Brocha i Paula Ricoeura: prvi je pjesništvo nazvao »nekom vrstom spoznaje nestrpljivosti«, a drugi »autonomnom«, »metaforičkom istinom«, koja »izvire iz dubine jezika«, i ne ovisi o puko tehnološkoj istini.

Pjesništvo i društvo

Slično će reći i profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tomislav Brlek: »Ukinimo poeziju i nema kulture, pa ni ljudskih bića«, reći će, i citirati znamenitog britansko-američkog pjesnika i književnog kritičara Thomasa Stearnsa Eliota: »U kulturi jednog naroda ima malo važnijih stvari od pronalaženja novog pjesničkog jezika.« Poezija je, reći će Brlek, »igra s neizvjesnim ishodom«, »sve u pjesmi jest i nije, bilo je i nije bilo«, i, premda poeziju uvijek čita malo ljudi, »pjesništvo ipak djeluje na kulturu i društvo«.

I zato je časopis »Poezija« važan: objavljuje najbolje, reći će sudionici obljetničkog skupa, dok će polonistica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Đurđica Čilić dodati kako časopis prevoditeljima nudi prostor da »grade svoju vještinu«. Čilić je čitala i svoje dojmljive prijevode znamenitog Poljaka Zbigniewa Herberta, objavljene u posljednjem broju »Poezije«.Predsjednik Hrvatskoga društva pisaca (HDP) Zoran Ferić kazao je kako je petnaest godina »nevjerojatan vijek za pjesnički časopis«, pa je riječ o »značajnoj obljetnici«. Sve to, među ostalim, i zato što se časopis, očekivano, održava entuzijazmom, tom »energijom s kojom se ne računa«, reći će Rogić Nehajev, i »bitnom karakteristikom ne samo u pjesništvu, nego i u hrvatskoj kulturi«. Tako će se Ferić spomenuti »mitskog vremena« u kojemu je pjesnik Branislav Glumac »s honorarom od deset pjesama mogao živjeti mjesec dana«, a Đurđica Čilić ispričat će kako su Ivan Slamnig i Antun Šoljan 1952., za svoje prve prijevode američke poezije, »s malim dijelom predujma častili dvadeset ljudi, obukli se kad je tekstil još bio skup, te kupili cipele i kišobrane«. »S honorarom za jednu pjesmu moglo se nešto poduzeti«, kazala je Čilić. Danas, sve je to davna, nostalgična i zaboravljena prošlost.

Internet i časopisi

I to zbog onoga što je pisac i novinar Davor Mandić nazvao »tranzicijom iz književne scene u književno tržište«. Usprkos svemu spomenutome, pa i činjenici da je »časopis mrtav«, »Poezija« opstaje, predstavlja »zbornik najboljeg«, i »ne bi ga se postidjela ni veća kultura od hrvatske«, kaže Mandić. Govorio je o razornom utjecaju interneta za tiskane časopise, ali i o »novoj ekspanziji poezije na internetu«, tom »zastrašujućem bespuću«. I baš tom zastrašujućem beskraju ‘Mreže’ kvalitetno parira »Poezija«, jer nudi kvalitetan izbor poezije, koja je »u Hrvatskoj bolja od proze«, što »ne bismo znali da ovaj časopis ne postoji«. »Poeziju« odlikuje »urednička izvrsnost«, kojom časopis čuva »prekrasnu konzervativnost« kontinuiteta i stabilnosti, te postaje »najrelevantnija platforma« za poeziju u zemlji.

Stihove su na obljetničkoj svečanosti čitali pjesnikinje i pjesnici Branislav Glumac, Dijana Burazer, Sanja Lovrenčić, Dražen Katunarić, Sonja Manojlović i drugi, a naročit je dojam, kao i uvijek, ostavila Josipa Lisac, otpjevavši pjesmu »Zavjet« Vesne Parun, koju je prije desetak godina uglazbio preminuli rocker i rock kritičar Ante Perković.