Sajam knjiga

Poezija koja izaziva smijeh, ali i jezu: U Puli predstavljene nove knjige Lucića i Dežulovića

Zoran Angeleski

Predrag Lucić i Boris Dežulović dobro su nasmijali i zabavili brojnu publiku satirama iz knjige »Step by step – Stepinac«, ali neke pjesme iz knjige »Pjesme iz Lore 2« ostavljaju čitatelja bez riječi



PULA Na Stepincu, na Stepincu, HaDeZe je na Stepincu. Carinici, premijeri, blagajnice, menadžeri… Na Stepincu, keš se spisko; nismo krali, vladali smo; demokrati, eurofili; na Stepincu spin je cili – srčano je preksinoć u punom Crvenom salonu pjevao tradicionalno dobro rasploženi nekadašnji »feralov« tandem Predrag Lucić i Boris Dežulović. I ovaj su put, ali sada pjevanjem novih satiričnih pjesama, dobro nasmijali i zabavili brojnu publiku.


No prije toga pjesnik i prevoditelj Sinan Gudžević u ozbiljnijem je tonu predstavio dvije njhove nove knjige u izdanju riječkog Adamića – dopunjeno izdanje »Pjesme iz Lore 2« Borisa Dežulovića i »Step By Step – Stepinac« Predraga Lucića.


Unatoč Gudževićevoj ozbiljnosti, naknadna izvedba podulje pjesme iz potonje Lucićeve zbirke »Povijest Hrvata za Boba Dylana«, imala je terapeutski učinak za većinu posjetitelja, a posebno za poštovatelje ovog, prije svega, hrabrog dvojca.


Poezija jeze




– To Lucićevo pjevanje, parodijsko, satirično, gorko, ironično, melankolično, trebali bi pročitati srednjoškolski, a naročito sveučilišni profesori i ove pjesme dati svojim studentima da pišu seminarske radove. Otkrića će biti velika i važna, i za studente, a bogami i za profesore – kazao je Gudžević.


Nije, dakle, bilo samo humora, pa je tako u uvodu, na Gudževićevu sugestiju, Dežulović pročitao jezovitu pjesmu »U ime sina«, u kojoj je lik u prvom licu jednine mučitelj u zloglasnom splitskom vojnom logoru Lora gdje su tijekom rata 90-ih psihički i fizički zlostavljani zatvorenici, pretežito Srbi: »Reci, ako me sad ubiješ, hoće li to oživjeti sina, kaže on. Misliš da neće, kažem ja. Pa ni kad bi našao ubojicu i kad bi ga ubio, da li bi ti to oživjelo sina. Vjerojatno ne bi. Zašto onda. Vidiš baš zato majstore, jer ako si u pravu, tebe ni moja smrt neće oživjeti«.


O tome kako nitko ništa nije znao niti čuo o Lori, s paralelom na prešućivanje Dachaua, govori preksinoć pročitana Dežulovićeva pjesma »Dim«. Ističući jedinstvenost Dežulovićevih »Pjesama iz Lore«, Gudžević rekao je da on zadnjih 30 godina nije našao na sličnog pjesnika, spomenuvši samo djelo »Politika« jednog izraelskog autora.


Pjevati o zlu


– Lora je mjesto koje svi znamo, što je bilo i što jest, a ova je knjiga nešto što zadaje glavobolju ili izaziva okretanje glave od nje. Ta je knjiga odgovor i dokaz da Adornova teza – prema kojoj je pisati poeziju nakon Auschwitza barbarski čin, nije dobra. Ova knjiga pokazuje da se može pisati, ne samo poezija poslije Auschwitza, nego da se može pisati poezija i o onome što je »aušvicka građa«.


»Pjesme iz Lore« su pjesme likova iz Lore, onih mučitelja koji pričaju povijesti o onima koje su mučili. Ona je čudo od jezika, ispisana govornim jezikom.


Da se o zlu može pjevati, pokazao je i Primo Levi, kemičar, Židov koji je 1944. uhapšen i odveden u Auschwitz. Njegova knjiga »Zar je to čovjek« je jedan strašan dnevnik, možda najstrašnija knjiga 20. stoljeća o banalnom, strašnom zlu; nedavno je ušla u obaveznu školsku lektiru u Švicarskoj, Italiji i nekoliko njemačkih pokrajina. Dežulovićeva knjiga neće ući u lektiru ako kultura i školstvo u Hrvatskoj ostanu na čemu jesu – zaključio je Gudžević.