Svjesno sam odabrao živjeti na margini. Da sam na dobrome putu, svjedoči to što se brzo proda što god objavim. I živim po volji. Prija mi samoća. Da bih pisao, moram biti savršeno bistrog uma, odvojen od ljudi
Jednom zgodom, u ljeto 1986, nakon što smo se u Beograd vratili iz makedonskog gradića Struge, gdje su mu uručili Zlatni vijenac Struških večeri poezije, Allen Ginsberg na uho mi je čitao cijelu svoju poemu »Kaddish«, posvećenu njegovoj mentalno poremećenoj majci Naomi, koja je umrla u bolnici za psihičke bolesnike. Čitao je duže od sata. Završivši, sav je bio obliven suzama. Bio mi je to jedan od najdirljivih trenutaka u životu.
Pripovijeda tako Vojo Šindolić, dubrovačko-beogradsko-američki pjesnik, prevoditelj, slikar, književni kritičar i kolekcionar, jednu od svojih brojnih uspomena na prijateljevanje i suradnju s nekima od najvećih imena američke poezije prošloga stoljeća.
– Nigdje na svijetu, kao u Americi, u posljednjih stotinu godina nije bilo toliko sjajne poezije s tolikim dosezima, i u književnosti, i u umjetnosti, ali svakako i izvan njih, uključujući tu i izravne utjecaje na politiku, ocjenjuje Šindolić doseg stvaralaštva generacije i ljudi koje je tako dobro, prijateljski i suradnički upoznao.
Život na margini
Jedinstven život živi Vojo Šindolić. Danas, sa šezdeset godina, smirio se u svojemu skromnom, tihom i urednom dubrovačkom stanu čija se »taraca« otvara na more i borovu šumu, a zidovi su obloženi policama s knjigama i CD-ima. Koncentrirao se posve na književni rad i sabiranje uspomena.
– Nitko mi, na svu sreću, ne može zabraniti da se bavim onim što volim. Svjesno sam odabrao živjeti na margini. Da sam na dobrome putu, svjedoči to što se brzo proda što god objavim. I živim po volji. Prija mi samoća. Da bih pisao, moram biti savršeno bistrog uma, odvojen od ljudi. Nisam mogao pisati kada smo ludovali, lutali i nastupali. Sada, kasnijih godina, više sam osamljen, ali to je dobro za moj književni rad – pripovijeda Šindolić za naš list, iznoseći, u tišini ljetnog dubrovačkog popodneva, na stol desetke knjiga prijevoda, pisama što ih je primao, slika što ih je naslikao.
Književno-rockersku odiseju započeo je još ranih sedamdesetih, u svome Dubrovniku. Rođen 1955., već je na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete od rodbine u Italiji naručivao longplejke, već tada ukusa jasno profiliranog prema, za ono vrijeme, nekonvencionalnijem rock zvuku: The Rolling Stones, The Doors, Led Zeppelin, Deep Purple… No istinski kulturološki šok doživio je otkrivši američke »west coast« bendove, Jefferson Airplane i The Grateful Dead.
– Preko tekstova koje je za Grateful Dead pisao Robert Hunter, istodobno i sjajan pjesnik, i preko starih hippie časopisa iz šezdesetih, doznao sam imena Allena Ginsberga, Kena Keseyja, Timothyja Learyja… Počeo sam tragati, za knjigama, za časopisima.
I tada je, 1976, u New Yorku, upoznao Ginsberga!
Istraživanje rock’n’rolla
Tri godine ranije, Vojine je stihove, dotad intonirane u skladu s lokalnom mediteranskom liričnošću, zapazio poznati dubrovački nonkonformist i pjesnik Milan Milišić, i objavio ih u tadašnjemu dubrovačkom omladinskom časopisu Laus, koji je uređivao. Godinu kasnije, 1974, u Dubrovnik je prvi put došao Milišićev prijatelj Danilo Kiš. Tu je začeto prijateljstvo i duhovno srodstvo koje će nasilno prekinuti tek Kiševa prerana smrt 1989, i Milišićeva tragična pogibija od granate JNA, u napadu na Dubrovnik 1991. Ta dva duhovna i literarna kruga – dubrovačko-beogradski, predvođen Milišićem i Kišem, te američki, sa središtem u pjesnicima beat-generacije – i u osobnom i u kreativnom smislu obilježit će život Voje Šindolića.
Nadahnut književnošću i rock poezijom, Šindolić je odselio u Beograd, tadašnje intelektualno središte zemlje, studirati književnost. Godine 1975. pridružio se uredništvu »Džuboksa«, utjecajnog tjednika za rock kulturu, i krenuo istraživati svijet rock’n’rolla, o čemu kaže:
– Ginsberga sam upoznao u New Yorku, kamo sam 1976. za »Džuboks« došao napraviti intervju s Bobom Dylanom. Odmah smo se dopali jedan drugome. Rekao sam mu da želim prevoditi njegovu poeziju, a on vadi svoju čuvenu crnu bilježnicu, i na četiri lista papira prepiše mi možda i pedesetak imena i adresa. Pa kaže: »Vojo, molim te, ne moraš mene prevoditi. Ovi su ljudi sjajni, njih prevodi«.
Tako je počela moja komunikacija, a potom i prijateljstvo s pjesnicima beat generacije koje traje do dana današnjeg, s onima koji su još živi, melankolično pripovijeda pjesnik.
U proteklih gotovo četrdeset godina, koliko pasionirano proučava i prevodi beatnike te piše poeziju nadahnutu njima, Vojo Šindolić ispisao je pouzdano najbogatiji opus prijevoda beatničke poezije na jezik kojim govori dvadeset milijuna ljudi u bivšoj Jugoslaviji. Preveo je djela autora izvorne beat generacije: Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Lawrencea Ferlinghettija, Garyja Snydera, Michaela McClurea, Gregoryja Corsoa, ali i njihove nasljednike i poetičke srodnike: Charlesa Bukowskog, Jima Morrisona, Patti Smith, Paula Polanskog, Johna Fantea, Thomasa Mertona, Sama Sheparda… Prije dvije godine objavljen mu je prijevod eseja »O prirodi« Ralpha Walda Emersona, američkoga transcendetalističkog filozofa iz 19. stoljeća, jednoga od očeva američke filozofske i poetičke misli. Naročito je Šindolić ponosan na svoje prijevode »Pisanskih Cantosa« Ezre Pounda, za koje ponešto zdvojno kaže kako su kod kritike, nažalost, prošli potpuno nezapaženo.
Razuzdani lutalica
No Šindolić nije tipičan književni autor, vezan za svoj radni stol. Sa svojim je književnim uzorima, koji su razbili stereotip samozatajnog pisca i pretvorili ga u razuzdanog lutalicu, bučnog aktivista, pa i pop zvijezdu ako treba, i Vojo je proživio burne lutalačke godine.
– Dvadeset godina, od 1974. do 1994., živio sam tri mjeseca u Americi, potom dvadeset dana u Dubrovniku, pa mjesec i pol u Beogradu, a onda opet tri mjeseca u Americi. Na kraju, nisam više znao gdje se budim, a gdje liježem!
U tom razdoblju intenzivno je obilazio književne festivale sa svojim pjesničkim prijateljima: godine 1980. s Ginsbergom, Peterom Orlovskym i Stevenom Taylorom tri je mjeseca obilazio Švicarsku, Austriju, Jugoslaviju, Mađarsku, Nizozemsku i Njemačku; s Kenom Keseyjem, autorom kultnog romana »Let iznad kukavičjeg gnijezda«, te Ginsbergom, Timothyjem Learyjem i drugima 1982. sudjelovao je na konferenciji u Boulderu u Coloradu, na književnoj školi koju je osnovao Allen Ginsberg.
– Imao sam privilegiju da me Dylan prati na gitari, a Allen na harmoniju, i da mi Tom Waits snimi dio Kerouacova romana »Na cesti«, pa mi taj snimak pokloni za rođendan – sjeća se Vojo Šindolić.
S Ginsbergom je Šindolić je bio velik i blizak prijatelj.
– Uvijek govorim da je bio najdivnija duša koju sam ikad upoznao, vedar, otvoren i blag. Imao je običaj da zaustavlja nepoznate na cesti i zapodijeva razgovor ako bi sugovornik bio raspoložen. Nije se jednom dogodilo da zavre u prvom kafiću, u ozbiljnim razgovorima o velikim temama. Upoznao sam ga pod kraj njegovoga razuzdanog razdoblja, ali posljednjih dvadeset godina života, pod utjecajem istočnjačkih učitelja, predao se meditaciji. Stekao je sposobnost da meditira po nekoliko sati. Vježbao je upravljanje dahom, pio je samo vodu i čaj, opisuje Šindolić inspiratora generacije.
Dubrovčanin tvrdi da je Ginsberg presudno doprinio popularizaciji beatničke književnosti.
– Da nije bilo njega, sumnjam da bi se znalo za beat generaciju. Ranih sedamdesetih, oni su čak i u Americi bili tek kultno popularni pisci. Čak i Kerouacov roman »Na cesti« voljeli su tek bivši hipiji, ali akademska zajednica Kerouaca tada još nije bila prihvatila. Dogodilo se to tek pred dvadesetak godina.
Beatnici su popularizirani samo zahvaljujući Allenovim turnejama po Europi, SSSR-u, Japanu i drugdje. A onda, u posljednjih dvadesetak godina, zanimanje je eksplodiralo. Od osamdesetih, na američkim je sveučilištima obranjeno više od dvije tisuće doktorata o beatnicima. Ni u Europi nije mnogo drukčije, kaže nam Šindolić.
A onda, 1989. umro je Danilo Kiš, u Jugoslaviji je počeo rat, i poginuo je Milan Milišić. Vojini roditelji, iz bombardiranog Dubrovnika, otišli su u Italiju.
– Tada sam napustio višegodišnji život skitnice, i otišao u Italiju k roditeljima, da im budem pri ruci. Kada su se oni 1999. vratili u Dubrovnik, uskoro sam se vratio i ja.
Rat je, osim što je desecima tisuća uništio živote, prekinuo ionako skroman utjecaj beatničke poezije na duhove u Jugoslaviji.
– Javnost ovih zemalja, rekao bih, jedva da baštini svijest o vrijednosti beat pokreta. Interes je ponešto krenuo sredinom osamdesetih, kada su objavljeni neki prijevodi i knjige, ali sve je to prekinuo rat i civilizacijska regresija koju je sobom donio. A baš tih devedesetih, interes za beatnike naglo je porastao, primjerice, u Njemačkoj i Italiji. Svega toga mi smo ostali lišeni. Također, ne vidim da je beat poezija u poetičkome, kreativnom smislu naročito utjecala na ovdašnje pisce. Sebe ovdje izuzimam, jer se smatram njihovim sljedbenikom ili, kako su me jednom nazvali – »posljednjim jugoslavenskim bitnikom«, kaže Šindolić.
Feralova »Beat Street«
A ipak, sam je Šindolić, »with a little help from his friends«, i u najcrnje ratno vrijeme uspio održati kontinuitet prevođenja bitnika na hrvatski. Nakon što je u »Džuboksu« sedamdesetih objavljivao svoje prijevode u rubrici »Rock pjesnici«, pa nastavio osamdesetih u splitskoj »Omladinskoj iskri« prijevodima beatnika u rubrici »Beat street«, devedesetih je svoje mjesto našao u Feral Tribuneu. Dogodilo se to preko Predraga Lucića, suosnivača Ferala, kojega je Šindolić upoznao još 1983, kada je splitski mladi pjesnik od dubrovačkoga zamolio prijevode Patti Smith za književni časopis »Albatros« koji, planiran u Splitu, nikad nije ugledao svjetlo dana. No prijateljstvo, evo, traje već duže od četiri desetljeća.
Jedna od prvi knjiga, objavljenih 1994. u Feralovoj biblioteci, bio je Šindolićev prijevod romana Johna Fantea »Zapitaj strah«. U istoj je biblioteci Šindolić objavio i prijevode Lawrencea Ferlinghettija »Otvorenih očiju, otvorenog srca«, »Poziv na crninu«, izbor iz vlastite poezije i kultne »Vizije«, prijevode Jima Morrisona. U samome tjedniku Feral Tribune održavao je beatnike živima na ovome jeziku objavljujući intervjue s Ferlinghettijem i Patti Smith, a onda i nekrologe preminulima Allenu Ginsbergu, Gregoryju Corsou.
Feral je objavio Šindolićev prijevod Corsove pjesme o Splitu napisane šezdesetih u Feralovu gradu. Šindolićeva suradnja s »feralovcima« nije dovedena do kraja, jer nisu uspjeli ostvariti najambiciozniju zamisao: antologiju beat književnosti »Beat Street« u deset knjiga, dizajniranu na samosvojan i poseban način, tako da se knjige mogu složiti kao zgrade, doslovno u beat street. Taj projekt, ipak, nije još mrtav – zainteresirani izdavači pregovaraju.
Istočnjačka nagnuća
Posljednjih godina Šindolić je objavio zapažene prijevode s japanskoga i kineskog, jezika koje je naučio u San Franciscu pod utjecajem istočnjačkih beatničkih nagnuća. Knjige koje su u nas požnjele velik uspjeh – prijevodi Harukija Murakamija i Yukija Mishime – Šindolićevo su djelo. Preveo je i Yoka Ogawu, Natsumu Sosekija, Ogai Morija te »Sunce u zenitu«, vodič kroz modernu japansku kratku priču. Priprema, među ostalim, i antologiju klasične kineske poezije. Tim je prijevodima Vojo Šindolić uvelike proširio obzor svojega književno-prevoditeljskog interesa.
