Novi roman

Pavličićevo “Tajno ime”: Krimić duboko ukotvljen u hrvatsku stvarnost

Marinko Krmpotić

Pavličić pod svoj sitnozor stavlja teme mladenačkog i političkog nasilja koje analizira kroz slučaj tri naizgled nepovezana ubojstva čija istraga vodi do konačnog otkrića. To otkriće pokazat će ne samo mane društva o kojem govori, već i manjak pozitivnih karakternih osobina koje dovode do zločina i tragedije



Romanom »Tajno ime« poznati hrvatski književnik Pavao Pavličić nastavlja niz svojih krimi štorija (»Crveno pile«, »Glasnik, vlasnik, hodočasnik«, »Tri petka u travnju«) kroz koje u posljednje dvije godine uspješno prikazuje hrvatsku stvarnost kroz prizmu teških kriminalnih radnji koje se kreću u rasponu od trgovine drogom do ubojstava. Je li  Pavličić okvire krimića preuzeo zbog činjenice da takvu literaturu čita veći broj ljudi, ili su ga na to natjerali kriminalni okviri hrvatske zbilje kojima najbolje odgovara ta vrsta književnosti više je, možda, sociološko, no literarno pitanje.


Ali da će »Tajno ime«, kao i spomenuti prethodnici, biti rado čitani ne treba sumnjati, a isto je tako jasno da će novih tristotinjak stranica Pavličićeva romana ponuditi prikaz dijela negativnosti koje obilježavaju hrvatsku stvarnost posljednja dva-tri desetljeća.


Dva minusa


Ovog je puta Pavličić pod svoj sitnozor postavio teme mladenačkog i političkog nasilja koje analizira kroz slučaj tri naizgled nepovezana ubojstva čija istraga vodi do konačnog otkrića. To otkriće pokazat će – a tako u pravom krimiću i mora biti – ne samo mane društva o kome govori, već i manjak pozitivnih karakternih osobina koje u društvu izgrađenom na krivim temeljima dovode do zločina i tragedije. Tu često jako slabo vidljivu povezanost minusa društva s minusima pojedinaca, Pavličić i ovog puta gradi kroz priču kojom nas vode novinar Remetin, urednik crne kronike jednog zagrebačkog dnevnika te Vlado Šoštar, iskusni policijski inspektor koji kroz suradnju s novinarom, koji je u ovom slučaju čak i svjedok ubojstva, uspijeva otkriti poveznicu između naizgled nepovezanih zločina i riješiti slučaj.




Istraživanje motiva vezanih uz ubojstva mladića i surove likvidacije dvije starije osobe Pavličiću pruža mogućnost da ponudi vlastitu sliku svijeta bezumnog i potpuno nepotrebnog nasilja u svijetu mladih, odnosno potencijalnog nasilja vezanog uz različite političke poglede na svijet. Pri tome je bolji i konkretniji na ovom drugom području koje mu je i generacijski bliže, a posebno je dobar u oslikavanju konvertitskog ponašanja političara kojima je »promjena dresa« i prelazak u potpuno suprotni tabor nešto normalno i razumljivo, što samo potvrđuje onu staru tezu da su svi političari, bez obzira kakve stavove zastupali, jedna te ista povlaštena kasta kojoj je jedino bitno na bilo koji način ostati na vlasti.


Velika suprotnost tom beskrupuloznom svijetu u kojem je jedino pravilo da nema pravila, kao i vrlo mu sličnom okružju ničim konkretnim motiviranim nasiljem u svijetu mladih, likovi su i način života Pavličićeih glavnih protagonista. Remetin i Šoštar pomalo su »oldtimeri«, svjesni da su pred odlaskom u mirovinu i blago razočarani životom i društvom u kojem žive.


Nostalgična prisjećanja


I dok Šoštar pod pritiskom svog posla i ne stigne previše o svemu razmišljati, Remetin se često uhvati u mislima kako je nekad bilo bolje i ljepše, u nostalgičnim prisjećanjima kako je na tom i tom mjestu bilo nekada kad su on i supruga bili mladi, o »lešinarskoj« strani svoje profesije…


Upravo to blago gubitničko ozračje oko ova dva lika, pogotovo Remetina, cijelom ovom romanu (kao i nizu ranijih u kojima su oni protagonisti) daje ne samo poruku da društvo u kojem žive, zbog svoje izvitoperenosti, i zaslužuje sve loše što mu se događa, već i stvara jedno posebno ozračje »kraja svijeta kakvog znamo«, završetka priče iz koje izlazak neće teško pasti ni Remetinu ni Šoštaru jer to, ionako, više i nije njihov svijet.


Duboko ukotvljen u hrvatsku stvarnost, poprilično zaljubljen u Zagreb (pogotovo proljetni Zagreb) ovaj roman svoj doprinos realnosti daje i nizom  dobrih sporednih likova kao što su Remetinov pomoćnik Lujo Katić, policajac Hrastinski, mladi novinarski par u redakciji, nekadašnji politički moćnik prof. Baković, a posebno je Pavličlić dobar u odličnom prikazu svakodnevnog mirnog  obiteljskog života Remetina i njegove supruge. Upravo ti dodaci realnosti stvaraju dojam jedne mitteleuropske atmosfere koja ovaj triler čini bitno drugačijim od izvrsnih skandinavskih brutalnih trilera.