Lički literarni čarobnjak

PRIJETNJE ZBOG KNJIŽEVNOSTI Karakaš poručuje: ‘U Brinje ću prvom prilikom. Nikog se ne bojim’

Davor Mandić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Ja nisam ni ljevičar ni desničar, nikakve skupine me ne zanimaju, ne želim preuzimati odgovornost za te skupine, no ako hodam na gay paradi, ako volim sve ljude svijeta, ako tome učim i svoju djecu, ako me zanimaju ljudska prava, i zbog toga me, a to su za mene prije svega civilizacijski dosezi, netko naziva ljevičarom, onda ja jesam ljevičar



Ovako piše pisac Damir Karakaš u Demantiju HRT-u: »Poštovani, sukladno Zakonu o medijima, molim vas da objavite ovaj demantij koji se tiče romana ‘Proslava’, o kojem je bilo riječi u emisiji Kultura s nogu, 20. travnja na Prvom programu HTV-a u 20 sati i pet minuta, dakle gotovo na udarnim vijestima, te su tako mnogi u Hrvatskoj, regiji, pa i puno šire, čuli nešto što je narušilo ugled nas Ličana, a mene kao autora ovog proznog djela dovelo u vrlo neugodnu situaciju.


Naime novinar D. I. je tada čitajući iz knjige dio koji se zbiva prije otprilike sto i pedeset godina sa stranice 93. pročitao, citiram: ‘Stavio je još jednu klipu drveta, komadom grane sabrao rastresenu žeravicu, i pritom svojom sjenom široko zagrlio vatru, a pogled zaustavio na crvenkastom, bakrenom loncu, jedinom u kući, u kojem kuhaju ono još malo od preostalih krumpira. Za zime i snjegova, kad zbog vijavice ne možeš pošteno ni glavu promoliti van, a posvuda oko kuće ima i gladnih vukova, noću bi u taj lonac obavljali nuždu, a danju bi u tom istom loncu kuhali; ali uskoro, pomisli sa zebnjom u nogama, ni govana u kući više neće biti.’Dakle, u cilju prošlih, sadašnjih i budućih nerazumijevanja, demantiram ovu izrečenu fikciju i pred svekolikom javnosti priznajem da sam cijeli roman ‘Proslava’ izmislio.«

Dabogda ti sin bio pisac


Eto, Karakaš je »Proslavu« izmislio. Sad smo, valjda, taj dio riješili. No ono što je u ovoj priči ipak važno, tiče se, u društvenom smislu, utjecaja (nepročitane) književnosti na život pisca i njegove okoline, a u užem smislu samog romana, u kojem Karakaš donosi priču o trima generacijama u seoskom okruženju, no dominanto ipak genezu jednog ustaše.


Razgovaramo s piscem o tim aspektima romana.




Nakon prozivki, pa i prijetnji iz vašeg rodnog kraja da ste ih osramotili pišući ovaj roman, djelo, dakle, fikcije, vi ste sročili demantij u kojem priznajete da ste cijeli roman »Proslava« izmislili. Koja je svrha tog demantija i mislite li da je zadovoljio kritičare?


– Iz mog rodnog kraja neki jako uvrijeđeni tražili su da demantiram fikciju; dok sam pisao osjećao sam se kao neki lik u romanima Mihaila Bulgakova preko kojeg ovaj pisac svojim alegorijama nastoji smiriti Staljina. Tko je shvatio shvatio je, tko nije, nikad neće. Inače ovo nisu svi Ličani, u Lici živi jako puno divnih ljudi koji čitaju knjige, vole kulturu i oduvijek me podržavaju.


Vaš je novi roman podigao ljude na noge, a da pravo nije ni pročitan. Koliko vam je teško zbog tih optužbi, a koliko se veselite boljoj prodaji, jer po onoj političarskoj: Svaka reklama, pa i negativna, dobra je reklama?


– Pa tu imamo jedan pravi fenomen, da je knjiga u Hrvatskoj važna, bitna, samo tamo gdje je nitko ne čita. Nakon svega ovoga pitam se je li uopće bolje da takvi ljudi čitaju moje knjige ili ne, jer ako budu čitali, ostatak života provest ću u pisanju demantija fikcije. A sve ovo nije bilo lako podnijeti; iz rodnog kraja dolazile su uznemirujuće poruke, kako mi je javio jedan prijatelj iz Brinja, vlada atmosfera linča, tretiraju te kao da si ubio čovjeka.


Imate li još uvijek dvojbe oko toga kako postupiti prema »kritičarima« koje ne zanima literatura, nego provociranje sukoba proizišlo iz čiste ljudske ograničenosti i zlobe? Treba li takve ignorirati, treba li se s njima obračunavati, nešto treće?



Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Uvijek ponavljam, ja sam pisac, želim ispuniti svoju sudbinu pisca i ako se na tom svom putu budem okretao za svakim psom koji laje za mnom, nikada nigdje neću stići. Naravno, ovaj nesporazum, a prirodna pozicija pisac jest da bude u nesporazumu s okolinom, dolazi još od filma »Kino Lika«, gdje se zaključilo da je to film o tome kako Ličanke spolno opće sa svinjama. Mnogi me ne vole i zbog mojih stavova, kažu ljevičarskih. Ali ja nisam ni ljevičar ni desničar, nikakve skupine me ne zanimaju, ne želim preuzimati odgovornost za te skupine, no ako hodam na gay paradi, ako volim sve ljude svijeta, ako tome učim i svoju djecu, ako me zanimaju ljudska prava, i zbog toga me, a to su za mene prije svega civilizacijski dosezi, netko naziva ljevičarom, onda ja jesam ljevičar.


Da riješimo i to: otkud ideja da se u istom loncu navečer obavlja nužda, a onda ujutro kuha mlijeko, kako ste u jednoj do tih »spornih« scena napisali? Zar je neimaština doista bila tolika da se nije imalo ni dva lonca?


– Pa to je samo jedan detalj u romanu, koji se događa prije sto i pedeset godina, osam kritika je već izašlo o romanu, nijedan kritičar to još nije spomenuto. Inače u stvarnosti siromaštvo po tim planinama, ne samo u Lici, nego i po drugim mjestima na Balkanu, u Europi bilo je takvo da tridesetih godina mnogi ljudi nisu imali ni krevet. Pa ja sam spavao u drvenoj kući, gore mi, dolje ispod nas stoka, svi smo dupe brisali u lišće, novine, ako ih je bilo, a četkicu za zube nisam koristio do srednje škole. Zašto se sramiti siromaštva.


Kako je vašoj familiji u svemu tome? Tek se možda malo zaboravila ona svinja koju spominjete, a eto novog šoka.


– Kad je film »Kino Lika« bio na televiziji, majka mi je nakon gledanja rekla: »Dobro da ti je tata zaspao«. A lako im sigurno nije, jer nije u Lici lako kad ti je sin pisac. Kako ide ona kletva u Lici smišljena zbog mene, dabogda ti sin bio pisac. No ja sam oduvijek znao da ako roditelji, selo, okolina, budu sa mnom zadovoljni, da će to biti znak da sam na neki način propao, pa sam se uvijek trudio ne propasti u životu.


Četiri kamena


Idemo se ipak posvetiti onom jedino važnom, a to je literatura. Roman je kratak, kao isklesan iz velike stijene povijesti vašega kraja, prvo odlomljen u nekoliko (povijesnih) komada, a onda izuzetno fino ispoliran. Koliko ste dugo radili »kostur« priče, a koliko ste tekst onda »brusili«?


– Zamislio sam ga kao četiri kamena koja izvučem iz planine pa preko njih opisujem tu planinu, ostavljajući između čiste plahte u koji se čitatelji sami trebaju upisivati. Drugačije ne bih mogao posložiti roman o tri generacije i dva rata i to na sto dvadeset stranica. Roman sam i puno kratio, svaka riječ je tu bitna, da bi mogla odzvoniti onako kako sam zamislio. To je pisanje koje sam učio od Čehova, da riječima bude usko, a mislima široko. A roman sam započeo još prije sedam godina, kada sam napravio nekakav nukleus, dakle, još prije »Sjećanja šume«, pa radio na njemu intenzivno zadnje tri, četiri godine.


Osjeti se to; u ovom ste romanu dosad najviše dotjerali lirsko pripovijedanje, ono kojemu su jezik, opis, a posebno metafora, izuzetno bitni. Jeste li takvu vrstu pripovijedanja izabrali za ovaj konkretan roman ili je to pisanje koje vam sada, nakon »Sjećanja šume«, najviše leži?


– Kao i u »Sjećanju šume« i ovdje je bila potrebna poezija, zato što su romani horizontalni, tako se jezik strukturira, a poezija vertikalna pa nam omogućuje da dođemo do najudaljenijih stvari. Naravno, uvijek treba biti oprezan s tom poezijom, kako kaže Andrić, ona je kao sol, ako presoliš ne valja, ako malo zasoliš opet ne valja.


Foto Robert Anić / PIXSELL


Foto Robert Anić / PIXSELL



U »Sjećanju šume« »razračunavali« ste s osobnom povijesti, a u ovom romanu »razračunavate« s kolektivnom povijesti svoga kraja. U aporijama toga razračunavanja kao da leži ideja da se od povijesti pobjeći ne može. Ima li po tom pitanju neke razlike u vašem životu i u vašoj literaturi?


– Kad pišem o Lici, pišem i o sebi, kako preispitujem zlo u svojim likovima, tako ga preispitujem i u sebi, jer svaki čovjek ima u sebi zlo. Osim toga, svojstvo koje nam je dano nije trajno, treba se stalno truditi biti bolji čovjek. A što se tiče same povijesti, ona je pak u mome kraju uvijek bila takva da je tamo uvijek najjače svijetlila ljudska krv. Inače sve je neka vrsta ispovjedi, a kada to nije, onda tako nadopunjavam sliku svijeta. A moji likovi često su putnici okrenuti leđima u smjeru vožnje.


Ti likovi se protežu u trima generacijama, ali okosnica pripovijedanja jest geneza jednog ustaše. Prema onome izrečenom u romanu, on nije ideološki ustaša; on je, ako smijemo tako reći, situacijski ustaša. Jednostavno, druge za njega nije bilo. Zašto vam je bilo važno ispričati ovu priču?


– Izabrao sam jednu vrlo riskantnu točku, a volim riskirati, ne volim već oprobane modele, i htio sam ući u labirinte svijesti nekih ljudi, vidjeti što ih tjera da misle to što misle, da rade to što rade, opisati te situacije kada čovjek uslijed društveno-povijesnih okolnosti može lako postati istovremeno kao kod Dostojevskog, koji je najdublje zavirio u ljudsku dušu, žrtva i krvnik. Uvijek pišem priče za koje imam strasti, bez toga se ne može ni pismo vodovodu napisati, i svako ovakvo pisanje za mene je na neki način ulazak u spilju gdje su demoni, koji znaju tvoje ime, znaju zbog čega si došao, a ti imaš jako malo municije, i ako ne gađaš točno u srce nećeš izaći van. O tome koliko sam i kako gađao neka prosuđuju drugi. Ja se time ne zamaram, o književnosti koju sada stvaramo sudit će ipak neko vrijeme koje će tek doći.


Ne bojim se


Da bi pisac u Hrvatskoj živio od pisanja knjiga, a vi živite od pisanja knjiga, mora biti obilato prevođen, jer naše je »tržište« premalo za neki suvisao prihod. Na koliko je jezika dosad prevedeno »Sjećanje šume« i što je dosad već dogovoreno za »Proslavu?«


– »Sjećanje šume« prodano je u oko sedam hiljada primjeraka, to je kao da u Njemačkoj prodaš sedam milijuna, dobila je i važne književne nagrade, od kojih su neke bile financijski jake. Sad je knjigu uzeo Folio Verlag iz Beča, ugledni izdavač, pa će se pojaviti u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Preveden sam na desetak jezika, imam i svoje turneje, nedavno sam nastupao u Lisabonu, Parizu, pa u kultnom kinu Babylon u Berlinu, koje je bilo puno, jedino me nijedna knjižnica iz Like nikad nije zvala, ali to je njihova sramota. Neka zovu admirala Lošu.


Bi li vam ipak bilo jedostavnije imati negdje neku solidno plaćenu kolumnicu pa onda iz te pozicije pisati knjige ili vas to uopće ne zanima?


– Poštujem i divim se ljudima koji pišu književnost i kolumne, ali ja ne mogu, uzima mi puno energije, ja sam fokusiran samo na književnost. Još uvijek puno učim, sada s pedeset godina nikad više nisam čitao ni radio na sebi. Kako je rekao Puškin, talent je rad.


Ostavljate li si neko vrijeme nakon objavljivanja knjige da se posvetite samoj knjizi, njenom predstavljanju javnosti i slično pa onda ne pišete, ili pišete cijelo vrijeme? Odnosno kada pišete, pišeš li ponekad iz »treninga« ili je sve što pišete namijenjeno objavljivanju? Odnosno, pišete li sada i što?


– To predstavljanje, novine, nastupi, to mi je najteže pada, nekad sam to volio, ali više ne, sada najviše volim biti sa svojom djecom, imam ih troje, sa svojom ženom, šetati po šumi. Ili sa svojim tekstom, negdje u samoći. Pišem najviše rano ujutro, tad imam sliku svoga oca koji ide s motikom u polje.


Kad ćete u rodno Brinje?


– Prvom prilikom. Nikoga se ne bojim. Nisam se bojao u ratu, a tamo sam po Lici ratovao na prvoj crti, ne bojim se ni sada.