Nagrađivana splitska književnica

Olja Savičević Ivančević: Književnost je moje utočište u istinu

Sandra Sabovljev

Nismo iskreni prema ljubavi jer nas to postavlja u problematične odnose. Zato je lakše i živjeti i pisati laži / Foto N. Ivančević

Nismo iskreni prema ljubavi jer nas to postavlja u problematične odnose. Zato je lakše i živjeti i pisati laži / Foto N. Ivančević

Svijet je mjesto varke i toga su svi koji sudjeluju svjesni – sud je mjesto varke, mediji također, političari su opsjenari, crkva također, o religijama i manipulaciji da ne govorimo, čak je i sport postao mjesto varke čim se umješao profit, obitelji su mjesta na kojima se prečesto priželjkuje laž ili prešućivanje, odnose i karijere gradimo na sitnim ili velikim prevarama. Zato je književnost, umjetnost općenito, jedno od rijetkih mjesta u kojima je istinitost ne samo dozvoljena, nego i neophodna, nužna



Nagrađivana splitska spisateljica i pjesnikinja Olja Savičević Ivančević nedavno je na Zagreb Book festivalu predstavila svoj novi roman »Pjevač u noći« u izdanju nakladničke kuće Sandorf. Namjera joj je bila, kaže, napisati ljubavni priču i ispraviti nepravdu koju javni diskurs, odnosno književnost, čine marginalizirajući ljubav. Međutim, u proces pisanja ljubavne priče uplela se egzistencijalnim i političkim temama bremenita hrvatska stvarnost što je rezultiralo tematskim hibridom u kojem iščitavamo refleksivne epistolarne pasaže o bogu, ratu, bankarima, Lori, vojnim veteranima i dezerterima…


Kao ni romanu, hrvatska stvarnost ni ovom razgovoru nije dopustila da ostane na ljubavnim temama – dotakli smo se nužno Splita kakav je i kakav bi mogao biti, aktualnog stanja u kulturi, cenzure koja prijeti autocenzurom, a to je najgore što se umjetniku, ali i građaninu može dogoditi. Vremena možda nisu dobra za umjetnike, ali za umjetnost ne mogu biti loša – poručuje naša sugovornica i konstatira da bi prva šteta tek nastala da se ušutkaju svi oni koji misle drugačije.


Uzeli ste trivijalni žanr ljubića i pretvorili ga u ljubavni roman visoke umjetničke vrijednosti. Ojačali ste time krhki položaj ljubavi u hijerehiji književnih tema. Zašto književnost ljubav uglavnom smatra nižerazrednom temom?




– Mislim da je to povezano s našim odnosom prema ljubavi u javnom diskursu, ali i u privatnim životima. Iako se ovo ne izgovara pa možda i zbog delikatnosti, intimnosti teme, ostvarena ljubav se shvaća kao obijest, slučajnost ili nešto što pripada privilegiranima, kao putovanje na egzotično mjesto.


Prvo treba namiriti egzistencijalne potrebe, zatim, ako je moguće svoje političko, profesionalno i društveno biće, a za ljubav ako ostane vremena. Što je, naravno, pogrešno, jer ljubav je sve, kao što je mudro zaključila, Symborska, a prije nje i Fromm, a isto će potvrditi milijuni anonimnih ljudi na svijetu, ali ipak neće živjeti u skladu s tim, nego u raskoraku između snova i nedostatka snage da se ostvare.


Mjesta varke


Što to govori o našem odnosu prema ljubavi, o današnjem životu i literaturi? Jesmo li postali kukavički cinični prema ljubavi?


– Nismo iskreni jer nas to postavlja u problematične odnose. Zato je lakše i živjeti i pisati laži. Osobno književnost doživljavam kao utočište, ali ne kao bijeg, već utočište u istinu.


Svijet je mjesto varke i toga su svi koji sudjeluju svjesni, sud je mjesto varke, mediji također, političari su opsjenari, crkva također, o religijama i manipulaciji da ne govorimo, čak je i sport postao mjesto varke, čim se umješao profit, obitelji su mjesta na kojima se prečesto priželjkuje laž ili prešućivanje, odnose i karijere gradimo na sitnim ili velikim prevarama. Zato je književnost, umjetnost općenito, jedno od rijetkih mjesta u kojima je istinitost ne samo dozvoljena, nego i neophodna, nužna.


Naravno, ne mislim pri tom na jeftinu ili lošu literaturu ili nekakvu državotvornu ili uškopljenu umjetnost. Mislim na onu silu koja nas, mimo običaja i očekivanja, čak protiv sebe samih, tjera da kažemo kako stvari stoje i pružimo neoboriv argument. U boljem novinarstvu je to moguće raditi na dnevnoj bazi, u književnosti dugoročno, zato su teme različite, kao i pristup.


To su neke stvari o kojima sam razmišljala pišući roman – kako spasiti u ovom slučaju ljubav i je li to moguće uraditi u jeziku, a ne samo na razini sadržaja. Na čitatelju je da prosudi je li ta potraga i taj pokušaj uspio. U čitatelju bi se ovakva knjiga trebala i dovršiti.


S druge strane, je li ljubav, taj »derivat epifanije« kao zabranjeno voće, »kao prekršaj iz viših sfera života«, zaista najveći izvor priča i zašto?


–Zar nije? U romanu sam napisala da je ljubav jedini istinski spektakl koji život nudi, ako ne volite rat. To i mislim. Samo se iz raznih razloga ljudi često ne znaju nositi s njom, ponekad ne znaju ni što bi s njom, katkad ih ljubav samo ometa.


Sada i ovdje


Nedavno sam pročitala da je neki lažni (kao da pravi postoje) šaman svojim suseljanima, sljedbenicima, obznanio kako mu je bog poručio da moraju prihvatiti potpunu slobodu i raditi što žele. Kao svoju manifestaciju oslobođenog duha oni su izabrali svući se goli pa takvi trčati i urlati po selu. Slično zna biti i s ljubavlju. Vjerujem da treba imati snage živjeti je, ali i umijeća, treba i znati što s njom.


Ljubavna priča postala je savršena struktura za roman širokog tematskog raspona. Je li romansa zapravo bila marketinški mamac i krinka pod kojom ćete progovoriti kritički i aktivistički o brojnim problemima današnjice; o bankarskoj nezajažljivosti, ljudskoj okrutnosti, ratu, ratnim invalidima, nasilju…?


– Stvarno sam željela napisati običan ljubavni roman ili barem roman o ljubavi, ali sada i ovdje. A činjenica je da je »sada i ovdje« toliko premreženo egzistencijalnim problemima i politizirano da sam morala pisati o mogućnosti ljubavi u vremenu bez ljubavi, u vrijeme bijede, materijalne i moralne, u vrijeme poraća, mržnje.


Bilo je pisaca koji su to maestralno radili, ogradili bi to mjesto za dvoje od ostatka svijeta (a tako i je kad se ljudi zaljube), pa im je stvarnost bila tek kulisa za atmosferu ljubavih romana, recimo francuske spisateljice Duras, Sagan.


Ali u hrvatske se krevete i među ljubavnike tiskaju svi ti silni politikanti, crkvenjaci, cenzori, poslovođe… da su me, kad sam otkrila plahte teksta, jadni ljubavnici dočekali stisnuti i zarobljeni među svima njima. Kroz Slavujeva pisma htjela sam probuditi susjedstvo i dati glas svim tim susjedima koji nikad javno ne progovaraju o toj temi.


Knjige su kritičnije od medija


Posebno je upečatljiva poetska slika malih balerina u Lori danas. Topot malih stopala prigušuje jauke »onog kojem u grlo ulijevaju kiselinu«. Kakav je Split danas nakon velike tranzicijske probrazbe – rata, migracija, industrijskog kraha?


– Da, pisala sam o tome, to je najgora epizoda u novijoj povijesti grada, a nažalost i na sramotu nema puno volje da se Split suoči s tim. A među ljudima koji su ubijeni bili su i naši susjedi, civili, ljudi koje smo poznavali. Trebalo se jasnije odreći tog zla. Dok to ne riješi, dok se na neki način ne iskupi, Split će ostati zarobljen u toj sramotnoj epizodi i otvoren, blagoslovljen za nove epizode nasilja koje se s vremena na vrijeme dogode.



Kako komentirate aktualno stanje u kulturi i kako će se sve to odraziti na život i rad pisaca?


– Najgore što bi se moglo dogoditi jest da kao posljedica aktualne cenzure snažno zaživi i autocenzura pa da, na primjer, pisci počnu svoje rukopise prilagođavati svjetonazoru raznih kulturnih vijeća i trenutnog Ministarstva kulture. Stvari su sad jako loše, neka imena se križaju na listima, a druga dodaju, a pritom nije važan ni rad ni uspjesi, nego izjave u javnosti – tko je pohvalio ili podržao, a tko pokudio vladajuće. Bizarno.


Ipak stvarno mislim da nijedno vrijeme nije loše za umjetnost, samo je loše za umjetnike. Mogu nam ponešto naškoditi egzistencijalno, ali prva šteta bi nastala tek da nas ušutkaju.


Ministri kulture ne smiju biti postavljani kao cenzori, što je sada slučaj, nego kao šefovi našeg servisa. Ako dopuštaju da se, potpuno neutemeljeno, u zamjeni teza, kulturnjaci optužuju kao paraziti, a što bi onda bili zaposlenici Ministarstva kulture?!


Osobno ću radije raditi nešto drugo za život nego prilagođavati svoj rukopis ili stavove koje iznosim u javnosti trenutnoj zloćudnoj klimi. Ti novci od potpora su, na kraju krajeva, koliko god dobro dođu, bijedni, i bijedan je svatko tko dopusti da ga na taj način ušutkaju. 


Ako možete, uzmite stipendije, ne prepuštajte ih poćudnim antitalentima, ali pišite, režirajte, snimajte, slikajte, govorite kritički kad god imate priliku, kao da živimo u najslobodnijoj zemlji na svijetu. To je pravo preživljavanje, sve ostalo je smrt.



Kako Split reagira na Vaše pisanje? Zna se da se imena nekih splitskih autora često nađu u grafitima mržnje koji su sušta suprotnost onima koje piše Slavuj iz Vašeg romana.


– Jedan dio reagira dosta dobro na moje knjige, našli su se u njima, a drugi bi najradije da me nema. Ali ja baš i nemam neku volju otići i prepustiti im moj grad, a to isto primjećujem i kod svojih kolega koji su »na meti«. Mene, doduše, puno rjeđe prozivaju, nitko me ne pljuca i ne tuče, to je u patrijarhatu ipak rezervirano za muškarce, a i nisam toliko javno izložena kao pisci koji rade i u novinama. Mene, uglavnom, ignoriraju, ako izuzmem prekrasnu suradnju s Gradskim kazalištem lutaka.


Imala sam, doduše, tu pomahnitalu pretjeranu paljbu nakon predstave »Adio kauboju«, kad se odjednom kulturno ravnodušna javnost digla na zadnje noge, pa je predstava na koju je publika doslovno hrlila (nekima se sviđala, a nekima ne, što je za kazalište dobro), maknuta s programa, a i roman je – jer neki su jedva dočekali – dobio svoju porciju. Nakon toga je, malome linču usprkos, preveden na većinu europskih jezika, dobio je odlične kritike u značajnim europskim novinama. Pitanje je što bi bilo da pojedinici više čitaju knjige, jer knjige su često puno radikalnije u kritici društva od medija.

Granice jezika i književnosti


Slavuj piše drugačije grafite, ispisuje ili slika kroz neke misli i ideje onog boljeg i ljepšeg Splita, koji je itekako prisutan i snažan, ali medijski nije zanimljiv kao onaj primitivni i nasilni Split, ili kao onaj Split što usred zime na Dnevniku vječito igra picigin, jer to su otprilike dvije slike grada koje se perpetuiraju na nacionalnoj razini.


To što Slavujevi slobodarski grafiti nisu po gradskim zidovima – na svakom zidu su kukasti križevi i uhata »U« kao neka čudan vrsta kukavičkog prkosa, a jedina bi prava provokacija i subverzija bila nacrtati zvijezdu – nije razlog da ih ne upišem u knjigu. Književnost ima moć da popravi stvarnost, ne da bi je iskrivila, nego da bi pokazala kako bi stvarnost mogla ili trebala izgledati.


Prevedeni ste na mnoge jezike. Koliko Vaš visoko poetizirani, dijalektalno i žargonski bogat rukopis prijevodom gubi, koliko dobiva novim jezičnim izdanjem?


– Mislila sam da je to gotovo nemoguće, da će takav rukopis biti izgubljen u prijevodu, a osim što je jezično zahtjevan, nije ni tematski atraktivan, na onaj način da plasira neku očekivanu priču o Balkanu, ratu i ostalim domaćim temama popularnim u inozemstvu, ali zahvaljujući Celiji Hawkesworth koja je roman prevela na engleski za europsko i američko tržište, Blaženi Radas koja je i roman i priče prevela na njemački i ostalim prevoditeljicama i prevoditeljima, dobila sam svoje strane čitatelje kojih sad već valjda imam više nego u Hrvatskoj. Prevoditelj je most preko granica, često važan koliko i pisac. Zadovoljna sam što mogu pisati sa sviješću da granice mog jezika nisu i granice moje književnosti, jer one to zapravo nikad i nisu.


Jeste li ostali na jednom heteronimu ili je uz idelanu pjesnikinju Sašu Rojc Olja Savičević Ivančević progovorila kroz još koji novi glas?


– Nažalost ne, jer ne stižem, a i u međuvremenu sam počela pisati prozu pa kroz tu polifoniju glasova uspijem svašta reći, a i posvađati se sa sobom. Ljudi me nekad doživljavaju kroz likove: Ruzinavu, Sašku ili Naranču, pa i Slavuja. Nekad me to nerviralo, jer je banalno, literatura nikad nije samo stvarnost i stvarnost nikad nije samo literatura, ali, ajde, pokušavam to shvatiti kao kompliment uvjerljivosti.


Po habitusu i književnom porijeklu sam ipak pjesnikinja, a pjesnik, za razliku od prozaika koji je autor posrednik, uvijek dolazi s licem pa i kad je to lice tuđe.